Brkanje znanosti i duhovnosti

U glavnoj se ulozi pojavljuje oskarovka Marlee Matlin kao Amanda, profesionalna fotografkinja čija je štetna omiljena slobodna aktivnost lančano gutanje antidepresiva. Glavnu radnju čini jednostavna priča o osobnoj transformaciji – od mržnje prema samome sebi do prihvaćanja samoga sebe – s nekim neobičnim likovima koji protagonistici nude korisne informacije duž tog puta. Amandin put preobrazbe shvaća se kao važna krivudava crta koja povezuje sve ostale točke.

Šećući središtem Portlanda u Oregonu te fotografirajući i djelujući naizmjence tjeskobno i potišteno, Amanda – koja je inače gluha, ali ipak može čitati s usana – upada u niz čudnih situacija i razgovara s nekim neobičnim likovima. Na primjer, tu je Duke Reginald, čudo od djeteta koje igra košarku i iskrivljuje stvarnost, a nalikuje na 12-godišnju verziju proroka Morpheusa iz filma Matrix, samo što je duhovitiji. On izaziva Amandu na igru košarke na svojem “igralištu beskonačnih mogućnosti” i objašnjava joj neke lude fizičke činjenice, poput ideje da se materijalni predmeti (poput njezinih ruku i lopte koju drži) zapravo nikad ne dodiruju zato što nevezani atomi energetski odbijaju jedni druge i fizički se ne dotiču. Doista, koliko je išta uopće “fizičko”? Kada čudo od djeteta izbaci svoju loptu u zrak, ona nas povlači u svemir gdje se otvara pogled na spektakularne kozmičke prizore prije nego što zaronimo u zapanjujuće računalno stvorene prizore molekularnih, atomskih i subatomskih područja. Tamo nam nevidljivi komentator objašnjava da je ono što percipiramo kao čvrstu tvar zapravo gotovo potpuno sastavljeno od praznog prostora i na kraju je – nastavljajući dalje do kvantne razine gdje se čestice energije u trenutku pojavljuju i nestaju – potpuno nestvarno. “Najčvršća stvar koju možete reći o svoj toj nestvarnoj materiji”, kaže nam pripovjedač, “jest da je više slična misli — ona je poput koncentriranog dijela informacije”.

Svatko stvara vlastitu stvarnost

Ubrzo nakon čudnog susreta s mladim Dukeom Reginaldom, Amanda na postaji u podzemnoj željeznici gleda prezentaciju rada dr. Masarua Emotoa iz Japana, čiji pokus treba demonstrirati učinke pozitivnog i negativnog razmišljanja na oblikovanje prekrasnih, odnosno ružnih kristala u vodi. Tu upoznaje tajanstvenog muškarca. “Tjera na razmišljanje, zar ne?”, govori on. “Ako misli tako mogu utjecati na vodu, zamisli koji utjecaj naše misli imaju na nas.” Ta se rečenica ponavlja u Amandinim mislima više puta u filmu i ispostavlja se da je ona ključ za njezin konačni psihološki pomak. Zapravo zamisao da svatko stvara vlastitu stvarnost jest ideja New Agea koja je u osnovi filma, fundamentalna zamisao na kojoj se temelje sve ostale ideje.

No, prije nego što Amanda postigne mentalnu jasnoću da bi prekrojila svoju stvarnost, mora se boriti s kaotičnim poljskim vjenčanjem na kojemu je unajmljena kao fotografkinja. Na tom mjestu film zaranja u tajne i mehaniku ljudskog uma, objašnjavajući funkciju neurotransmitera zapanjujućim vizualnim efektima. Glavni je fokus na načinu na koji postajemo kemijski “ovisni” o određenim vrstama neurotransmitera, ovisno o emocionalnim iskustvima za koje su vezani. “Ako ne možete nadzirati svoje emocionalno stanje, mora da ste ovisni o njemu,” kaže jedan od često prikazanih ispitanika, dr. Joe Dispenza. Amanda počinje viđati neurotransmitere na djelu u svakome, uključujući i samu sebe – sobu punu biokemijski uvjetovanih ljudi, opsjednutih požudom, gladi, bijesom i stidljivošću, koji su čini se nesvjesni neosobne međuigre koja se zapravo događa među svima njima na dubljoj razini probuđenih kemijskih spojeva. Unatoč ugođaju crtanog filma, to je možda najsadržajnija i najviše misaono poticajna scena u filmu koja gledatelje suočava s pitanjima poput: Jesmo li doista samo biološke marionete kojima upravlja more kemijskih spojeva? A ako jesmo, kako možemo prekinuti spone?

Usred sve te aktivnosti, pojavljujući se neprestance da bi ponudili komentare u vezi s fizikom ili metafizikom koji se odnose na bilo koju situaciju u kojoj se Amanda nalazi, doktori su medicine i znanstvenici, da i ne spominjemo 35 tisuća godina star u transu kanalizirani entitet, koji je intervjuiran za film – i koji zapravo čini većinu filma. Kroz uvide ukupno četrnaest osoba, a gotovo svi su autori knjiga s naslovima poput Kvantni mozak i svjesna djela stvaranja, Amanda prima obilje informacija koje razbijaju paradigme, budući da je nekako tajanstveno podešena na svaku frekvenciju na kojoj se prenose i podsvjesno primjećuje njihove jezgrovite zapletenosti. “Živimo u svijetu u kojemu je sve što vidimo vrh ledenoga brijega — klasični vrh neizmjernog kvantno-mehaničkog ledenog brijega”, kaže fizičar John Hagelin sa Sveučilišta Maharishi. Bivši profesor fizike na oregonskom sveučilištu Amit Goswami, dodaje: “Stvarno morate prepoznati da čak ni materijalni svijet oko nas – uključujući stolce, stolove, sobe, tepih, kameru – nije ništa osim mogućih kretanja svijesti”.

Ono čemu sve to konačno vodi Amandu jest shvaćanje da – ako želi promijeniti svoj život, mora promijeniti način na koji o njemu misli. Mora prihvatiti novi pogled na svijet, novu paradigmu – onu u kojoj su kvantna fizika, biokemija, um, razum, emocije, Bog i sve između međusobno povezani u čvrstu matricu beskonačnih mogućnosti koja je sposobna drastično se promijeniti s pomoću same misli.

Kanalizirani učitelj iz druge dimenzije

Kao što smo već spomenuli, film je prilično uspješan za jedan neovisni rad, a čini se da njegova popularnost samo raste. Ali zašto se ljudi slijevaju u kina da bi ga vidjeli? Zašto toliki Amerikanci – od adolescenata Y generacije do baby-boom generacije u kasnim pedesetim –smatraju toliko zanimljivim taj dosta neobični dokumentarac koji istražuje presjek između znanosti i duhovnosti? Može li to jednostavno biti činjenica da uopće postoji film koji prikazuje miran suživot tih tipično antitetskih svjetova?

Film su napisala, producirala i režirala u razdoblju od tri godine tri filmaša iz Yelma, u državi Washington. William Arntz, Betsy Chasse i Mark Vicente našli su se 2001., uvjereni da holivudski standard zabave prema načelu “siluj, opljačkaj, ukradi” nije jedini način da se zadovolji kino-posjetitelje. Željeli su napraviti duhovno poticajan i znanstveno edukativan film – koji bi se svidio prosječnoj publici istodobno otkrivajući ključne koncepte kvantne fizike i biologije. “Znanost govori da um već dulje utječe na stvarnost”, rekao je Arntz. “To je prvi ne-fantastični film koji ne samo da to govori, nego prikazuje interakciju između uma i materije, a to čini na vrlo zabavan način. “Film je bez dvojbe zabavan i u svakom slučaju ima dubok utjecaj na publiku. Ipak ostaje pitanje u vezi s time što točno “znanost govori”, a što se mnogim kritičarima – uključujući i mene – čini neadekvatno iznesenim u tom filmu. A čini se da to upućuje na veću konfuziju u našoj kulturi što se tiče pravih veza između znanosti i duhovnosti – konfuziju koja je u području pop duhovnosti uzela zamaha tijekom posljednjih dvaju desetljeća.

Sve troje producenta filma studenti su na Ramthinoj školi prosvjetljenja (RSE). Za one koji nisu upućeni u Tko je tko u New Ageu, Ramtha je već spomenuti 35 tisuća godina star kanalizirani entitet koji često govori tijekom cijelog filma. Kanaliziran kroz bivšu majku i domaćicu iz Tacome J. Z. Knight, od 1978. Ramtha – kojega njegovi učenici opisuju kao “vrhovnog učitelja “ i “hijerofanta” i uvijek mu se obraćaju kao “njemu” unatoč spolu njegova kanala – podučava ljude već više od dva desetljeća o takvim klasičnim predmetima poput prave povijesti Atlantide, prirode stvarnosti, Boga, prošlih života, te kako uzeti svoju sudbinu u svoje ruke. Ali možda i više od svih ostalih autoriteta New Agea, Ramtha se koristi svetim autoritetom znanosti kako bi podupro svoja duhovna učenja – posebice kada je riječ o tome da mi “stvaramo svoju stvarnost”. To je mjesto na kojemu Ramtha vidi da se kvantna fizika neprimjetno spaja s njegovom vrstom metafizike, a on nikako nije jedini.

Kvantni misticizam

Tao fizike (iz 1975.) Fritjofa Capre bila je knjiga koja je sve to počela, a Dancing Wu-Li Masters (1979.) Garyja Zukava pojavili su se nedugo nakon toga. Mnogi su drugi naslovi slijedili tijekom osamdesetih (primjerice, Kvantno liječenje Deepaka Chopre) i devedesetih godina (Holografski svemir Michaela Talbota) te u novom tisućljeću (Quantum Mind and Healing Arnolda Mindella). Svi oni počivaju na premisi da kvantna fizika i misticizam, unatoč tome što su naizgled različite discipline, zapravo imaju mnogo toga zajedničkoga. Caprina knjiga, na primjer, tvrdi da kvantna fizika i misticizam, iako su potpuno različiti pristupi interpretaciji stvarnosti, pokazuju slične logičke paradokse (valovi/čestice u prvom slučaju, zen-koani u drugome) i oba gledaju na svemir kao na nešto što je u neprestanoj mijeni ili nestalnosti. No, mnogi autori idu i dalje od samog povlačenja zanimljivih paralela između to dvoje – mnogo dalje. Kvantna fizika i misticizam, tvrde ti teoretičari, na kraju su nerazdvojni: to su dva jednaka puta koji vode do iste istine: da je na najdubljoj razini stvarnosti sve Jedno. Učenja Ramthe i mišljenja koja su izrazili fizičari intervjuirani za film nedvojbeno pripadaju toj malo ekstremnijoj vrsti “kvantnog misticizma.”

Razmišljanje koje stoji iza toga ima mnoštvo suptilnih i složenih varijacija, ali postoje dva smjera misli koja se favoriziraju u filmu. Prvi dolazi iz teorije kvantnih polja i kaže da određena načela kvantne fizike sugeriraju da je materijalni svijet, na svojoj temeljnoj razini, zapravo beskonačno more energije nazvano “kvantni vakuum”, koje ključa potencijalnošću za sve materijalne manifestacije. “Na toj najdubljoj podnuklearnoj razini naše stvarnosti, ti i ja smo doslovce jedno”, kaže Hagelin na polovici filma. A taj skriveni i sveprožimajući kvantni vakuum, isti je onaj “temelj postojanja” koji su mistici iskustveno prepoznavali stoljećima kao naše najdublje jastvo ili svijest.

Druga verzija kvantnog misticizma prikazana u filmu, iako je povezana s prvom, zasniva se na tradicionalnijim konceptima od kvantne fizike i malo je kompliciranija. Osnovna ideja je da se fundamentalne jedinice materije – kvanti, mogu promatrati jedino kao oblaci “valova vjerojatnosti” s neodređenom lokacijom, sve dok neodređeni čin prosudbe “ne uruši” te valove u fiksnu česticu s fiksnom lokacijom. Iako fizičari i filozofi raspravljaju o suptilnijim aspektima te ideje još od dvadesetih godina prošlog stoljeća, s posebnom usredotočenošću na to što zapravo čini taj “čin prosudbe” odgovoran za rušenje vala vjerojatnosti – kvantni mistici su ga protumačili, ignorirajući suprotstavljene teorije (mehaničku detekciju, “skrivene varijable” itd.), tako da zaključuju kako čin prosudbe mora uključivati nešto što je uočila ljudska svijest. Štoviše, oni su zaključili da se to, ako se odnosi na kvantni mikro-svijet, mora odnositi i na svakodnevni makro-svijet (budući da se svaki materijalni objekt, bez obzira na veličinu, vjerojatno može svesti na kvantne sastavnice). “Recimo da postavimo pitanje: Postoji li Mjesec i kad ne gledamo u njega?”, pita se Goswami svojoj knjizi iz 1993., The Self-Aware Universe: How Consciousness Creates the Material World. “(nisu zatvoreni navodnici) Ako se gleda na taj način da je Mjesec u konačnici kvantni objekt (budući da je potpuno sastavljen od kvantnih objekata), moramo reći da ne postoji… Između pojedinačnih uočavanja, i Mjesec postoji samo kao oblik mogućnosti u transcendentalnim potencijama.

Drugim riječima, ideja je da kad vaša svijest nešto ne percipira – poput sobe u kojoj sjedite, ili čak drugih ljudi – tada ta “stvar” gubi svoju prividnu solidnost i koherentnost te se ponovo raspršuje u neodređeni oblak potencijalnih kvantnih stanja sve dok ne otvorite oči i ponovo je ne percipirate, nakon čega se u trenu vraća u stvarnost. Ne trebam ni reći da je većini nas to teško shvatiti. I to je vjerojatno razlog zašto je mnogo fizičara odbacilo taj koncept – uključujući Alberta Einsteina, čija je poznata izjava: “Volim misliti da Mjesec postoji čak i dok ja ne gledam u njega”.

 Implikacija obiju tih verzija kvantnog mehanizma jest da svatko od nas može utjecati na svijet izravno, na njegovoj fundamentalnoj razini, s pomoću svoje svijesti. Ako razumijemo da je univerzum kvantno more mogućnosti, možemo naučiti prizvati u stvarnost određene poželjnije mogućnosti samo uz pomoć svjesne namjere — bez posjedovanja doktorata iz fizike. “I zato, doslovce”, kaže Goswami u filmu, Ja stvaram vlastitu stvarnost.

Neprecizno tumačenje fizike i duhovnosti

Fascinantna je to ideja. No, čini se da većina kvantnih fizičara ne vidi potrebu za uključivanjem ljudske svijesti u matematičke formalizme koji čine osnovu njihove znanosti. Kao što je Ken Wilber istaknuo prije dvadeset godina, čak su i utemeljitelji kvantne fizike – Max Planck, Niels Bohr, Werner Heisenberg, Erwin Schrödinger, Sir Arthur Eddington i ostali – koji su i sami bili samoproglašeni mistici, snažno odbacivali ideju da misticizam i fizika opisuju isto područje. Pokušaj da ih se ujedini, prema Planckovim riječima, “počiva na nerazumijevanju ili preciznije, brkanju religijskih slika i znanstvenih izjava. Nije ni potrebno reći da rezultat nema nikakva smisla”. Eddington je bio još eksplicitniji: “Trebamo sumnjati u namjeru da se Boga svede na sustav diferencijalnih jednadžbi. Takav se fijasko mora izbjeći po svaku cijenu. Koliko se god područja fizike mogu proširiti daljim znanstveni otkrićima, ona po samoj svojoj prirodi ne mogu [narušavati] pozadinu u kojoj postoje”.

I tu je bit konfuzije. Kvantna se fizika bavi apstraktnom, simboličkom analizom fizičkoga svijeta – prostora, vremena, materije i energije – sve do najdublje razine, kvantnog vakuuma. Misticizam se bavi izravnim poimanjem transcendentalnog Izvora svih tih stvari. Prvi je matematički sustav koji uključuje intenzivno intelektualno proučavanje, a drugi je duhovna disciplina koja uključuje potpuno prevladavanje intelektualnog uma. Riječ je o naizgled samo vrlo nepreciznom tumačenju fizike i još nepreciznijem tumačenju misticizma, koje ostavlja prostor za njihovu iznenađujuću konvergenciju – i otvara vrata još luđoj ideji da bismo, nakon što ispijemo malo toga kvantno-mističkog napitka, mogli biti sposobni stvarati vlastitu stvarnost.

“Ja se budim ujutro i svjesno stvaram svoj dan onakav kakav želim”, kaže Dispenza, dugogodišnji Ramthin student, tijekom jednog od svojih mnogih pojavljivanja. U filmu, nakon što Amanda doživi pozitivan pomak u pozitivni novi svijet, većina se ispitanika uključuje da bi objasnila mehaniku u pozadini takve transformacije – svi iznose varijaciju na temu kreiranja idealne stvarnosti s pomoću moći misli i namjere. No, razina do koje se doslovce shvaća zamisao o “stvaranju vlastite stvarnosti” znatno varira među ispitanicima, od ideje stanfordskog profesora Williama Tillera da nakon što shvatimo međupovezanost svih stvari, trebamo preuzeti odgovornost za svoj utjecaj na svijet, do Dispenzine ideje doslovnog “svjesnog oblikovanja naše sudbine” kako bi odgovarala našim željama s pomoću “utjecaja na kvantno polje”. Ta druga uporaba kvantno-fizičkog stvaranja stvarnosti zahtijeva propitivanje – pa makar samo zato što iznosi, ponovno, to neobično združivanje fizike i misticizma te se doima kao da proturječi samoj prirodi misticizma. Mistička se praksa tradicionalno usmjeruje prema zapanjujućem otkriću da zapravo postoji jedna stvarnost i jedno jastvo, a to otkriće navodno oslobađa pojedinca od njegove ili njezine ovisnosti o osobnim željama. Dakle ako slijedimo manifestaciju svojih želja tako što svjesno manipuliramo kvantnim poljem, te na taj način pokušavamo prekrojiti samu stvarnost prema svojoj slici, koliko to zapravo može biti duhovno?

Koliko zapravo malo znamo

U svakom slučaju, razumljivo je da mnogi ljudi osjećaju potrebu da – kao što je to rekao Ken Wilber – “oslone svoje duše na otkrića fizike.” U našemu postmodernom i znanstvenom dobu, koji je najočitiji smjer za dušu u potrazi za duhovnim kojim će krenuti u potragu za Istinom (s velikim I), nakon što prozre tradicionalnu mitsku religiju i ostavi je za sobom? Pa to je naravno znanost, s njezinim pravom na univerzalnu istinu i njezinom matematičkom sigurnošću do deset decimala o unutarnjoj logici prostora i vremena. Kada naša duhovna vjerovanja podupire znanost, ona dobivaju određeni stupanj legitimnosti, koliko god ta veza bila krhka. Dapače, čini se da olakšava obranu tih vjerovanja od vrebajućih čuvara znanstvenog autoriteta – to jest skeptika i znanstvenih materijalista naše ere – i kada se sreću s takvim neprijateljima u svijetu općenito i kada se takve materijalističke sumnje pojave u našim vlastitim mislima.

Pa tako možda velika popularnost kvantnog misticizma i njegova najmlađeg čeda, filma What the Bleep..., upozorava ne samo na sklonost pripadnika naše kulture da budu očarani zapanjujućim uvidima i inovacijama u znanosti nego i na naš urođeni strah od znanstvenog materijalizma, koji nastoji – prema definiciji – ugušiti dušu ili duh gdje god da ih nađe. To što makar osjećamo potrebu da prevladamo sumnju u znanstveno-materijalistički svjetonazor upozorava na to koliko je on zapravo sveprisutan i koliko je većina nas duboko u njemu. Zapravo, sama potreba da svoje vjerovanje u transcendentno Božansko temeljimo na otkrićima znanosti upozorava na čudnu duhovnu pustinju u kojoj se trenutačno nalazimo i u kojoj je čovječanstvo možda izgubljeno otkad se prije mnogo stoljeća moderna znanost prvi put pojavila da bi pobijedila religiju. Nakon što smo napustili svijet mita, dogme i praznovjerja skočili smo u šire naručje znanosti, logike i racionalnosti. No, znanstvena paradigma također ima svoja ograničenja, i unatoč upornosti onih koji tvrde suprotno, možda je čovječanstvu sada potreban viši pogled na svijet: onaj koji shvaća da su čuda znanosti samo moderni izraz stalno evoluirajuće Misterija, koji jedino otkriva – svaki put kad ga pogledamo – koliko zapravo malo znamo.

S engleskoga prevela Ksenija Švarc.

Pod naslovom Taking the Quantum Leap.. Too Far? objavljeno u e-časopisu What Is Enlightenment? www.wie.org/j27/what-the-bleep.asp?ifr=hpf