Noga filologa - Brkovi

U latinskom ne postoji riječ za brkove. Ustanovili smo to nedavno, posve slučajno, tijekom jedne gramatičke vježbe. O, prijevod riječi “brk” na latinski naći ćete bez problema u hrvatsko-latinskom rječniku. Ondje stoje čak tri-četiri ekvivalenta: mystax, subium, grani, superioris labri pili. No, ono što je u rječniku manje vidljivo jest da nijednu od ovih riječi nisu koristili Rimljani – oni koji su stvorili Rimsko Carstvo, pokorili Mediteran, pisali i čitali djela klasične rimske književnosti.

Brada gornje usne

Mystax je grčka riječ (mustaci, mustači, mustaši i moustaches svi dolaze iz grčkog). Superioris labri pili je opisni izraz, “dlake gornje usne”, te sam po sebi svjedoči o manjku specijaliziranog termina za brkove. Subium je također opisno (otprilike “ono ispod”), a potvrđeno je samo u jednom popisu riječi kod kasnoantičkog gramatičara Harizija. Grani se također javljaju na jednom jedinom mjestu, kod enciklopedista – i sveca – Isidora Seviljskog (6. st. n. e).

Kad rimski pisci moraju govoriti o brkovima, oni ih opisuju, posuđuju riječi, daju dodatna objašnjenja. U opisu barbarskih stanovnika Britanije, Cezar (1. st. p. n. e) piše da su oni “duge kose, a briju sve dijelove tijela osim glave i gornje usne”; pišući o Arapima, Plinije Stariji (1. st. n. e.) napominje da hodaju “s mitrom ili nešišane kose; bradu izbrijavaju osim na gornjoj usni”. Tri stoljeća nakon Plinija, sveti Jeronim, suvremenik već spomenutog Harizija, tumačeći hebrejske riječi, kaže da hebrejski safan znači “usne ili brada gornje usne, ono što Grci zovu mystax”. Jeronimova potreba da opis navede prije grčkog termina dovoljno svjedoči da se grecizam za brkove u latinskom nije baš uvriježio.

Antički krumpir

Mogu zamisliti nekoliko razloga za nepostojanje riječi u nekom jeziku. Moguće je, prvo, da nisu poznati stvar ili pojam koji bi tom riječju trebalo opisati (kao televizija ili krumpir u antičkom Rimu). Moguće je, drugo, da je riječ o nečemu o čemu se ne govori – bilo zato što nije važno (kao za nas, recimo, većina mirisa) ili zato što se, iz najrazličitijih razloga, “ne pristoji”. Napokon, kod jezika koji su nam, poput antičkog grčkog i latinskog, poznati samo iz pisanih svjedočanstava, postoji i dodatni filter: moguće je o nečemu govoriti – čak svakodnevno – a da to nikad ne dospije u pisanost, osobito ne u onu “etabliranu”, onu kojoj je namijenjen rok trajanja duži od efemernoga. Razmislimo samo koliko se naš vlastiti govorni jezik razlikuje od onoga kojim pišemo – što sve nikad ne bismo tako napisali, mada na taj način govorimo non-stop. U latinskom, jeziku “vječnih vrijednosti” i “visokih tema”, jeziku za filozofiju i državotvorstvo, za ratove i epove, najveću pomutnju i nepoznanicu predstavljaju upravo neknjiževne riječi, riječi svakodnevice, riječi poput onih s računa i iz “rokovnika” Pompejanaca. (Na latinskom možete vrlo lako govoriti o Dobru, Ljepoti i gramatici, ali vrlo teško o tome kako ste se probudili i što ste jeli za doručak.)

Okruženi brkovima

Rimsko je Carstvo, čini se, bilo okruženo brkovima. Osim Cezarovih Britanaca i Plinijevih Arapa, brkove su nosili Skiti: najstariji poznati prikaz čovjeka s brkovima slika je upravo skitskog konjanika, nastala oko 300. prije nove ere (slučajno ili ne, upravo u vrijeme kad se, po jednoj vijesti, u Italiji pojavljuju brijači, stigavši sa Sicilije uz posredovanje izvjesnog Publija Ticinija Mene). Brkova su bili dobro svjesni i Grci (čiju su kulturnu nadmoć priznavali i sami Rimljani) – grčki je jezik osim mystax – što je, po indoevropskoj etimologiji, valjda “usna” – imao (i upotrebljavao!) još dvije posebne opisne složenice: hyporrinion, “ono malo ispod nosa”, i propogonion, “prednja” ili “gornja bradica”. Grčka muška moda kakvu poznajemo s kipova arhajskog doba uključuje bradu koja je glatko počešljana, i sastavljena od tri jasno odvojene cjeline – brkovi, dlake ispod donje usne (pappos), te “brada u užem smislu”, na obrazima i podbratku.

O prisutnosti brkova kod Grka svjedoči i to što su se probili i u književnost, i to ne kao kuriozum vezan uz tuđince. Mystaka (akuzativ od mystax) spominju npr. Teokrit, pastoralni pjesnik sa Sicilije iz 3. st. p. n. e. (u 14. idili zaljubljenome kažu “ti si mršav, a brk ti je, evo, dug, i uvojci neoprani”) i stoički filozof Epiktet, iz 1. st. n. e. (u govoru O čistoći: “dođe li [mladi čovjek zainteresiran za filozofiju k meni] ukaljan, prljav, s brkovima do koljena – što mu imam reći [o ljepoti], od kakve sličnosti da pođem?”). – Pažljiv će čitatelj svakako zapaziti da su u oba slučaja “dugi brkovi” signal zapuštenosti, nebrige. U takvom se kontekstu javljaju i u Septuaginti, grčkom prijevodu Biblije, nastalom između 3. i 1. st. p. n. e. u Aleksandriji: Memphibosthe (u modernom se hrvatskom prijevodu on zove Meribaal), “sin Jonatana sina Šaulova” (za nas je on naprosto sin Šaulov), izašao je pred Davida-pobjednika “neuređenih nogu, neodrezanih noktiju, neobrijanih brkova, neočišćena odijela,” pokazujući da se, u znak žalosti, nije njegovao od dana Davidova bijega do njegova povratka (hrvatski prijevod ovoga mjesta ne govori o brkovima, već o “neuređenoj bradi”, sličnije Jeronimovoj latinskoj Vulgati nego Septuaginti). A Plutarh, Epiktetov suvremenik, u 44. od Moralia (Eseji o običajima), O odlaganju božanske osvete, usput spominje neobičan, i možda netočan, podatak da su spartanski efori, na početku svojih mandata, izdavali proglas narodu “da ne puštaju brkove i da se pokoravaju zakonima”.

Za Rimljane su brkovi samo dio brade iznad gornje usne; ne postoje kao samostalan entitet. Kad ih zamjećuju na licima barbara, u svrhu antropološkog opisa, posežu za parafrazama. Tek u kasnoj antici – jamačno pod utjecajem grčkog prijevoda Biblije, vođeni interesima kršćanstva – zapažaju da Grci imaju posebnu riječ za dio brade iznad gornje usne, i posuđuju je, pišući je – tako rekuć – kurzivom, kao što mi pišemo posuđenice iz engleskog. Dalje od toga, međutim, rimska antika nije otišla. Nije nam sačuvan nijedan rimski pisac kojeg bi zainteresiralo značenje brkova – zašto brkovi, a ne brada? – nijedan za koga bi, sukladno Epiktetu, brkovi bili osnova neke “sličnosti” od koje može početi razmišljanje, poticaj na istraživanje.

Jezik i svijet

Prošla je stoljeća privlačilo razmišljanje o vezi ljudskog jezika i ljudske percepcije, o vezi pojedinog jezika i kulture koja se koristi tim jezikom. Fasciniralo nas je obilje eskimskih riječi za snijeg, arapskih riječi za devu; bez daha smo čitali Benvenisteov članak o tome kako su Aristotelove logičke kategorije proizašle iz dimenzija grčkog glagolskog sustava. Veći dio naših romantičnih predodžaba, naravno, mitovi su i legende; stvarnost je mnogo kompliciranija od para zaključaka “ako za nešto imamo puno riječi, znači da nam je to važno; ako za nešto nemamo riječi, znači da to i ne zamjećujemo”. Kad nam je nešto dovoljno važno, i kad tih “nas” kojima je važno ima dovoljno, naći ćemo i riječ za to; Latinitas novissima, “moderni latinski”, ma kako malo govornika – ili korisnika – imao, ima riječi i za telefon, i za krumpir, i za kompjuter. Kad nam riječ treba – naći ćemo je, makar i kod nekoga drugog.

To je, mislim, najvažnije u ovom “zrncu za razgovor uz kavu”. Ne možemo znati što nemamo dok to ne vidimo kod nekoga drugog. Ne možemo znati što su brkovi, dok ne susretnemo barbare koji bradu briju, a brkove ne; ne možemo znati kako se zove to njihovo dok ih ne pitamo (zanimljivo je pitanje, što su mislili svi oni Rimljani – a bilo ih je puno, s Vergilijem na čelu – koji su u Teokritovim Idilama čitali riječ mystax). Jezik će zaista oblikovati našu percepciju – ali samo dok se krećemo u potpuno zatvorenom sustavu. Dok ništa ne dolazi izvana.