Na koncertu u zagrebačkoj Močvari 29. rujna američki underground velikani Melvins i Big Business pokazali su sve svoje snage
Postoje glazbene grupe nepredvidive poput olujnog (ne)vremena. Bilo pri svirci uživo, bilo na snimkama. Glazba im je čas precizna i ubojita, fokusirana kao bljesak munje i neizbježna kao grmljavina, a čas se račva u milijardu smjerova, kao uragan koji ruši sve pred sobom ili umorna nevera koja postupno prerasta u upornu, ali zamornu kišu. Amerikanci Melvins jedna su od takvih grupa. Neumorni udarnici s tridesetogodišnjim stažem u međunarodnom rock podzemlju, Melvins su neukrotiva beštija koja još od devedesetih ujeda publiku tik do mainstreama, ali namjerno nikad ne prelazi granicu koja dijeli kultne miljenike znalaca od globalnih glazbenih zvijezda. Mada popularnost u osnovi ne bi trebala biti u korelaciji s umjetničkom vrijednošću (broj slušateljica i slušatelja glazbenika/ice nipošto nije garancija stvaralačke relevantnosti), u slučaju Melvinsa njihovo tvrdoglavo inzistiranje na opskurnom, katkad i hermetičnom pristupu glazbi daje im posebnu draž. Prvo, dojam je da bi oni, kad bi samo htjeli, komotno mogli riješiti hit koji će poharati vrhove svih top-ljestvica, ali za to ih zaboli đon; i drugo, posve je očito da glazbu stvaraju ponajprije zbog sebe, pa su im baš ta iskrenost i samouvjerenost priskrbile vjernu sljedbu slušatelja. Čupavi gitarist King Buzzo (pravim imenom Roger Osborne) i plećati bubnjar Dale Crover, predvodnici mašine zvane Melvins još od 1985., danas zaista više ništa nikome ne duguju. Tinejdžeri iz pospanog gradića Aberdeena u državi Washington (SAD) nekoć su presudno utjecali na postanak Nirvane, grupe njihovih srednjoškolskih prijatelja Kurta Cobaina i Krista Novoselića, a nebrojeni glazbenici početnici, kao i oni iskusni, nastavljaju biti inspirirani zvukom Melvinsa i dan-danas.
Lokalna sljedba underground velikana ovih je dana imala itekakvih razloga za slavlje. U proširenom sastavu, s basistom Jaredom Warrenom i bubnjarom Coadyem Willisom iz predgrupe, odličnog stoner-sludge dua Big Business, Melvins su 29. rujna održali svoj (ako se ne varam) treći koncert u Zagrebu. Njihov prošli zagrebački nastup u Tvornici kulture 2011. iz nekog me razloga ostavio prilično indiferentnim, možda i zbog sterilne atmosfere tog prostora gdje me rijetko koja svirka katapultira u ekstazu, stoga sam aktualnom ukazanju u mnogo prikladnijoj Močvari pristupio s određenom bojazni, da ne kažem tremom. Potpuno neopravdano. Dupkom pun klub pucao je po šavovima, no bilo je dovoljno mjesta i za razbacanu (i razdraganu) publiku i za blatnjave riječne duhove koji su, činilo se, dopuzali sa savskog nasipa kako bi obuzeli sve prisutne. Promotor Mate Škugor i njegovi suradnici iz Žednog uha zaslužuju respekt (po tko zna koji put) što nakon više od petnaest godina rada još uvijek odbijaju ići sasvim utabanim stazama, te znaju opipati atmosferu koja je određenom bendu potrebna da zasja u punom svjetlu. Jer, nevelika Močvara možda je i ponajbolji prostor u kojem Melvins ovdje mogu nastupiti. Blizina rijeke i česta večernja sumaglica stvaraju posebnu atmosferu, a kad potoci pića putem uriniranja postanu pritoci Save, znaš da je energija benda našla svoj put i do vječnog riječnog toka.
Takvu atmosferu teško je prenijeti riječima, pogotovo kad su Melvins i Big Business u pitanju. Warren i Willis krenuli su čvrsto i drčno, srčano kidajući svoje instrumente, pri čemu je Willis ostavljao publiku bez daha nepogrešivom, vanzemaljskom motorikom, a Warren izvrsnim vokalom koji priziva proklete duše neumrlih velikana bluesa. Kao što je nerijetko slučaj s različitim varijantama metala, pogotovo onima bliskima grungeu, pritajeni, tinjajući blues leži u korijenu tog zvuka. Zbog toga su pjesme Big Businessa uglavnom nešto tradicionalnije strukture nego u predvodnika večeri, ali su i emotivno neposrednije, prvenstveno zbog Warrenovog glasa koji ne ostavlja mjesta sumnji u njegove muke. Silovito, ali i prijemčivo, nema što! Nakon gomile vrlo različitih albuma i raznoraznih suradnji s nizom legendi eksperimentalne glazbe, avangardnost Melvinsa je neupitna, no King Buzzo i Dale Crover skupa s Warrenom i Willisom (na drugom setu bubnjeva) ovaj put su se odlučili za frontalni udar.
Dužnost vokalista preuzeo je King Buzzo i vršio ju posvećeno, kako je i red, no tijekom svirke vokal je bio sekundaran – u prvi su plan došle maksimalna usviranost i usklađenost četvorice glazbenika. Tutnjajuća glazbena grmljavina je zaista bila nalik ukroćenoj oluji s početka teksta, a nemilosrdno “dumbaranje” bubnjara stvaralo je efekt plemenskog voodoo rituala. Kod ovakvog pristupa uvjerljivost izvedbe pojedinih pjesama gotovo je nevažna – računa se cjelokupni saldo, koji je ovom prilikom bio toliko duboko na jezičcu vage izvođača da se činilo kako će se Močvara odcijepiti od tla, preokrenuti, otkotrljati u Savu i kao riječni brod opsjednut duhovima postati novi pravac turneje Melvinsa i Big Businessa. Tijekom i debelo nakon svirke publika je bila u potpunom transu. Vidjelo se to po dezorijentiranom tumaranju svih uokolo još dugo nakon svršenog koncerta, sa sjajem u očima koji nikakva kemijska supstanca ne može prouzročiti. Uistinu, bio je to koncert za pamćenje, bez svake sumnje jedan od najboljih ove godine.