10.8.2016.

Amy Bryzgel  

Brončani čovjek: performans u sovjetskoj Latviji

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

 

***

 

Analiza dvaju umjetničkih performansa, Brončanog čovjeka (1987-1992) Miervaldisa Polisa i Starixa (2000-2004) Gintsa Gabrānsa, otkriva da izgled često vara te da jedino pomno istraživanje otkriva istinu skrivenu ispod površine. Štoviše, u oba je slučaja na djelu namjerna strategija razotkrivanja privida površinskog izgleda. 

 

Brončani čovjek javlja se u vrijeme kada je i samo stanovništvo Latvije posezalo za spomenutom strategijom tražeći istinu o priključenju njihove zemlje Sovjetskom Savezu, te, temeljem nezakonitosti samog aneksiranja, zahtijevajući njenu samostalnost. Starix, koji slavu stječe u okvirima samostalne Latvije, služio je kao podsjetnik na opasnosti lažnih idola te lakoću kojom dolazi do prevara, čak i u demokratskim sredinama.

 

LATVIJSKI POKRET ZA NEOVISNOST

 

Kraj '80-ih godina razdoblje je Trećeg preporoda u sklopu kojega stanovništvo zahtijeva demokraciju i priznanje Latvije kao nezavisne države te uvažavanje tajnog protokola sporazuma Molotov-Ribbentrop, nenasilnog pakta koji su 23. kolovoza 1939. godine potpisale nacistička Njemačka i SSSR, te kojim Latvija nakon Drugoga svjetskoga rata potpada pod sovjetsku vlast. Za vrijeme perestrojke i drugih oslobađajućih strategija Gorbačova, stanovnici Latvije počinju formirati aktivističke skupine (npr. Helsinki '86., Latvijska narodna fronta, Latvijski pokret za neovisnost) posvećene razotkrivanju nedosljednosti između sovjetske verzije stvarnosti i življene stvarnosti, te borbi za priznavanje autonomne latvijske države. 

 

Njihovo djelovanje često poprima oblik javnih istupa i demonstracija koje vrhunac dosežu 23. kolovoza 1989. godine u vidu takozvanog Baltičkog lanca koji se protezao od Tallinna do Vilniusa i kojega su, u znak 50. obljetnice potpisivanja sporazuma Molotov-Ribbentrop, oblikovali stanovnici svih triju baltičkih republika. 

 

Umjetnici i kulturne skupine pokretači su brojnih prosvjeda i pokreta otpora u Latviji kasnih '80-ih. Štoviše, kako navodi Juris Dreifelds, upravo su te skupine inicirale proces nacionalnog preporoda. Jedno od prvih udruženja ove vrste jest Skandinieki, folklorna i kulturna skupina koja je putovala Latvijom oživljavajući lokalne pjesme i tradicije. Kroz revitalizaciju kulturnih tradicija nastojali su pokazati da Latvija jest neovisna država s vlastitom, osebujnom kulturom koja je nezakonito pripojena Sovjetskom Savezu.

 

Glasovita debata o izgradnji hidroelektrane na Zapadnoj Dvini (Daugavi), najvećoj latvijskoj rijeci, velikim je djelom vođena na stranicama mjesečnika Književnost i umjetnost (Literatūra un Māksla). U listopadu 1986. u časopisu je objavljen članak u kojem učitelj Dainis Īvāns i računalni stručnjak Artūrs Snips prosvjeduju protiv izgradnje hidroelektrane, navodeći ekološke i ekonomske, ali i kulturne razloge za svoje negodovanje. Naime, kako ističu, Zapadna Dvina ima poseban značaj za latvijski narod jer je u nju upisan velik dio njihovog nacionalnog folklora i mitologije. Prema predaji, grad Riga izgrađen je nakon što je Kristaps Veliki prenio ljude s jedne obale Zapadne Dvine na drugu te na desnoj obali osnovao naselje iz kojega će s vremenom niknuti Riga. 

 

U odgovor na članak u časopis je pristiglo više od 700 pisama te 30.000 potpisa podrške. Budući da je iduće, 1987. godine sovjetsko Vijeće ministara donijelo odluku o obustavljanju izgradnje brane, Artis Pabriks i Aldis Purs (među ostalima) spomenuti slučaj nazivaju "prvom pričom o uspjehu latvijskog kolektivnog djelovanja protiv sovjetskih vlasti". Latvijski je narod u prijedlogu izgradnje brane prepoznao osobnu, kulturnu i ekološku prijetnju s kojom se nisu mogli pomiriti, a upravo su im Gorbačovljeve reforme omogućile da javno izraze svoje nezadovoljstvo, organiziraju kolektivne akcije i utječu na vladine odluke. 

 

Štoviše, Pabriks i Purs navode upravo djelovanje latvijskih kreativnih udruga kao glavnu sastavnicu druge faze latvijskog pokreta za neovisnost '80-ih. U okviru kulturnih institucija, intelektualci počinju zahtijevati otvorenu i iskrenu raspravu o povijesti Latvije nakon Drugoga svjetskoga rata. Umjesto uljepšane i cenzurirane službene verzije kakvu je ponudila Sovjetska komunistička partija, stanovništvo Latvije traži povijesnu istinu. Pabriks i Purs spominju plenum Udruge pisaca održan u lipnju 1988. godine kao jedan od prvih primjera javne rasprave u Latviji na temu sovjetske okupacije baltičkih zemalja. Izjavu novinara Mavriksa Vulfsonsa o "nasilnoj okupaciji" Latvije od strane sovjetske vojne sile nazivaju "prvim službenim činom osporavanja legitimnosti sovjetske moći u Latviji". 

 

Nakon objavljivanja u latvijskim novinama, govori održani na plenumu postaju dostupni i široj javnosti. To je označilo početak slabljenja sovjetske ideologije čiji utjecaj ne samo da se osjećao u Latviji, već se u valovima širio diljem SSSR-a. U procesu razotkrivanja istine u pozadini patvorene verzije latvijske povijesti u "izdanju" sovjetske vlade ključnu su ulogu odigrali umjetnici i osobe iz kulturnog života.

 

Pokretanje otvorene rasprave u javnoj sferi stvara preduvjet za druge javne istupe. Prvi Kalendarski prosvjedi održavaju se u Rigi 14. lipnja 1987. godine. Na taj se dan oko 5.000 ljudi okupilo ispred Spomenika slobode u znak sjećanja na sovjetske deportacije latvijskih građana u lipnju 1941. Po uzoru na ovaj prvobitni istup, kasniji prosvjedi održavani su na datume koji obilježavaju važne događaje iz latvijske povijesti poput potpisivanja sporazuma Molotov-Ribbentrop i Dana neovisnosti (18. studenoga). Za razliku od plenuma Udruge pisaca i skupina za očuvanje kulture, Kalendarske prosvjede nisu organizirali intelektualni krugovi već latvijska radnička mladež. Zajednički napori kulturnih vođa i običnih građana s vremenom su primorali vlasti da preispitaju nedosljednosti u latvijskoj povijesti i ponovno procjene stranačku politiku.

 

Vrhunac Kalendarskih prosvjeda bio je Baltički lanac održan 23. kolovoza 1989. godine: oko 2 milijuna sudionika povezalo se u gotovo 600 kilometara dug ljudski lanac koji se protezao kroz tri baltičke države – Estoniju, Litvu i Latviju. Cilj Baltičkog lanca bio je podsjetiti na zajedničku povijesnu sudbinu triju zemalja koja ih je zadesila nakon potpisivanja sporazuma Molotov-Ribbentrop kojim sve one potpadaju pod sovjetsku vlast. Baltički je lanac još jedan primjer "izlaska na ulice", ovoga puta na masovnoj razini.

 

Na razne načine, Brončani čovjek, Polisov performans s kraja '80-ih i početka '90-ih, djeluje u skladu s onovremenim javnim demonstracijama političkih stavova. Cilj performansa bio je naglasiti raskorak između življene sovjetske stvarnosti i načina na koji je ona predstavljena u sklopu propagande i medija, i to propitkivanjem spomenutog proturječja pred običnim građanima. 

 

Ovakva se praksa poprilično razlikuje od načina na koji je performans korišten na Zapadu, gdje djeluje u kontekstu postojećih demokracija. U Latviji, pak, umjetnici sudjeluju u oblikovanju mladih demokracija u razvoju, u prvom redu stvaranjem umjetničkih djela koja se bave aktualnim i relevantnim pitanjima vezanim uz društvenu i političku sferu. 

 

UMJETNOST PERFORMANSA U LATVIJI

 

Vodeća figura latvijskog performansa '70-ih i središnji lik cvatuće hipi supkulture u Rigi bio je Andris Grīnbergs. U toku desetljeća, Grīnbergs je organizirao niz akcija s različitim suradnicima, a 1972. godine i prvi latvijski happening. U dvodnevnom događanju smještenom u ruralni krajolik i naslovljenom Vjenčanje Isusa Krista, Grīnbergs, u mesijanskoj ulozi Krista, oženio je svoju partnericu Intu Jaunzeme. Slično performansima Kolektivne akcije, i ovakva su se događanja najčešće odvijala izvan grada, daleko od budnih očiju KGB-a. 

 

Iduće godine Grīnbergs organizira Zeleno vjenčanje, svojevrsnu reprizu prethodnog performansa, s tom razlikom što je svadbena procesija krenula iz Staroga grada u središtu Rige i potom se zaputila na selo. Umjetnik se prisjeća da su promatrači i prolaznici ismijavali njega i njegovu pratnju zbog njihove duge kose i hipijevskog modnog izričaja. U odgovoru na film Autoportret (1972.), KGB provodi raciju Grīnbergsovog stana. Strahujući od daljnjih reperkusija, umjetnik većinu svojih budućih performansa izvodi u udaljenim lokacijama ili na selu. 

 

Grīnbergsovi eksperimenti prije svega predstavljaju jedinu priliku za slobodan umjetnički izričaj unutar strogo kontroliranog i nadziranog društva. Kao vođa latvijske hipi supkulture, sjeća se da je na ulici morao nositi jednu odjeću dok bi drugu, ekscentričniju (koju je sam dizajnirao) nosio sa sobom i u nju se presvlačio kada bi, primjerice, odlazio na zabave ili posjećivao prijatelje. Smješteni izvan grada, akcije i performansi u izvedbi Grīnbergsa i njegovog kruga umjetnicima su nudili mogućnost samoizražavanja neopterećenog državnim ograničenjima.

 

Slično pokretu zabilježenom u Rusiji, od performansa u seoskom krajoliku Kolektivne akcije '70-ih do izložbe AptArta u gradovima '80-ih, tek se '80-ih, nakon epohe Brežnjeva, latvijski umjetnici uključuju u nekonformističke aktivnosti u središnjim lokacijama kao što je grad – konkretno Riga. Prijelomnicu u neslužbenoj umjetničkoj produkciji u Latviji označila je izložba održana 1984. u Rigi. Postavljena u Crkvi sv. Petra u samom srcu Staroga grada, izložba Priroda. Okoliš. Čovjek (Daba. Vide. Cilvēks.) sadržavala je velik broj instalacija, multimedijskih radova i pantomima koje su predstavljene bok uz bok s tradicionalnijim umjetničkim formama poput slika i otisaka. Prema Jānisu Borgsu, spomenuta izložba "označila je važnu paradigmatsku promjenu na gotovo 40 godina dugom putu od zatomljene, ortodoksne sovjetske umjetnosti prema oslobođenom modernističkom izričaju bliskom zapadnjačkoj percepciji". 

 

Borgs dalje tvrdi da "usprkos brojnim 'ekscesima' modernističke umjetnosti kojima je od kasnih '50-ih svjedočila Sovjetska Latvija, prije 1984. nije postojalo ništa što bi se opsegom i snagom uvjerenja moglo mjeriti" s izložbom Priroda. Okoliš. Čovjek. 

 

Izložba je izazvala golem interes: u manje od mjesec dana privukla je više od 50.000 posjetitelja. Iako je prvobitno najavljeno da će potrajati tri tjedna, izložba je nasilno zatvorena tjedan dana ranije nakon posjeta izaslanstva Istočne Njemačke, skupine ljudi koju Borgs opisuje kao "veće katolike od Pape". Članovi izaslanstva prijetili su da će o "masivnoj invaziji buržoaske ideologije u bratskoj Sovjetskoj republici" obavijestiti Moskvu, pa vlastima nije preostalo drugo doli zatvoriti izložbu. 

 

Preuranjenom kraju izložbe nije kumovala samo njena lokacija (crkva) već i jedna od instalacija naslovljena Treći stol za nas. Zamišljena kao suvremena interpretacija Posljednje večere, instalacija je djelo skupine umjetnika koji su gipsane odljeve vlastitih lica umetnuli na mjesto dvanaestorice apostola okupljenih oko stola. Jedan od sudionika izložbe bio je i Polis, čiji eksperimenti s performansom datiraju upravo iz toga razdoblja. 

 

Izložba je organizirana u sklopu Dana umjetnosti, sveobuhvatnog umjetničkog festivala koji se tradicionalno održava od 1959., no čija intenzivnija kultivacija započinje u danima Brežnjeva. Festival, sačinjen od izložbi i performansa održavanih i u zatvorenim i u otvorenim prostorima, trajao bi nekoliko tjedana u travnju. Umjetnici su otvarali vrata svojih studija i zabavljali posjetitelje. Za vrijeme trajanja festivala cenzura je djelomice uklonjena i gradovima diljem Latvije vladala je karnevalska atmosfera. Kako navodi Mark Allen Svede, godišnji Dani umjetnosti s godinama su se razvili u tako velik i složen pothvat da su ga umjetnici i kuratori počeli tretirati kao priliku za predstavljanje nekonformističkih radova. Ne samo da je državni nadzor za vrijeme programa koji su trajali tjednima i bili organizirani na državnoj razini bio maksimalno raspršen, već je bilo i mnogo lakše dobiti sredstva za financiranje spektakla.

 

Umjetnici su '80-ih u Latviji koristili Dane umjetnosti kao priliku za izvođenje performansa, stvaranje instalacija pa čak i eksperimentiranje s kinetičkom umjetnošću i umjetnošću okoliša. Iako su vlasti zatvarale nešto eksperimentalnije priredbe i privodile neke od umjetnika, opasnost od vanjskih upliva sve je više opadala kako je desetljeće odmicalo. 

 

Uz Dane umjetnosti valja spomenuti i Kazalište pantomime u Rigi (osnovano 1956.) u kojem su sudjelovali brojni umjetnici za vrijeme sovjetskog razdoblja. Slično Danima umjetnosti, umjetnici su se uglavnom bavili eksperimentalnim aktivnostima i improvizacijom. Sve nabrojane pojave, od izložbe Priroda. Okoliš. Čovjek. do Dana umjetnosti i Kazališta pantomime nudile su prostor za avangardno djelovanje koje bi inače, u razdoblju prije perestrojke, u službenoj sferi bilo nemoguće. 

 

BRONČANI ČOVJEK

 

Miervaldis Polis (r. 1948.) diplomirao je na Odsjeku za monumentalno slikarstvo Latvijske akademije umjetnosti 1975., no samoga je sebe smatrao samoukim, tvrdeći da na Akademiji nije naučio ništa. Polis i njegova tadašnja supruga Līga Purmale, oboje povezani s umjetnicima iz Grīnbergsovog društvenog kruga, uvelike su zaslužni za razvoj fotorealizma u Latviji. Zbog duge kose i osobitog načina odijevanja Polis je slovio kao hipi, no iako ga je to činilo sumnjivim u očima države, nije uhićen niti proganjan zbog nonkonformizma. 

 

Otprilike u vrijeme održavanja izložbe Priroda. Okoliš. Čovjek. počinju i njegovi spontani performansi – primjerice, Koza (Kaza), Planetarij i Božje uho (Dieva Ausis) – koje uz pomoć prijatelja izvodi u kafićima i drugim okupljalištima umjetnika u Rigi. Prva izvedba performansa Brončani čovjek 1987. godine označila je njegov ulazak u javnu sferu

 

U kolovozu 1987. jedan zapadnonjemački televizijski redatelj Polisu predlaže akciju koja bi uključivala šetnju Rigom pod brončanom šminkom. Redatelj je zamislio da, po uzoru na pantomimičare, Polis oboji lice, no sam umjetnik odlučio se na mnogo obuhvatniju preobrazbu: brončanu boju nanio je ne samo na lice već i na kosu i ruke, a odjenuo je i brončano odijelo. Napustivši svoj stan u predgrađu Rige ukrcao se na gradski autobus koji napušta u blizini Ulice Tallinas. Tamo ulazi u kafić i naručuje brončano piće (sok od jabuke) te puši brončanu cigaretu. Potom kreće prema središtu grada gdje šeće u tišini, promatrajući one koji promatraju njega. 

 

Stigavši na Filharmonijski trg pronalazi privremeno odmaralište na praznom postolju ispred Malog cehovskog doma i tamo nepomično stoji nekoliko minuta kao živi kip. S vremena na vrijeme mijenja poze spuštanjem ruku, odnosno zauzimanjem poze imperijalnog vladara. Ovaj neobičan prizor očekivano je privukao mnogo pozornosti. Brončani je čovjek na koncu morao pobjeći u sporednu uličicu kako bi umaknuo gomili ljudi koja se okupila i počela ga slijediti. 

 

Reakcije svjedoka Polisove šetnje (budući da snimka čitavog događanja nije emitirana na latvijskoj televiziji, za performans su znali jedino oni koji su mu svjedočili ili o tome čuli od svjedoka) bile su raznolike. Umjetnik se prisjeća da su neki ljudi, videći ga na postolju ispred Malog cehovskog doma, vikali "Lenjin! Lenjin!", uvjereni da je performans hommage ili referenca na boljševičkog vođu. U gomili se navodno našao i jedan Rus koji je, ugledavši zlaćanog čovjeka uzviknuo: "Pogledajte, stigli su Amerikanci!" 

 

Iako se performans odigrao u razdoblju Gorbačova i perestrojke, izražavanje individualnosti i odmak od kolektiva (pogotovo u ovako ekstremnom obliku) u sovjetskoj su Latviji i dalje bili rijetkost. Osim toga, sama umjetnost performansa, kao i ideja individualnog, subjektivnog tumačenja umjetničkog djela, bile su relativan novitet (barem u široj javnosti). Uz pomoć Brončanog čovjeka za kojega tvrdi da "vizualizira čovjekovu urođenu sklonost da glorificira i biva glorificiran, njegovu težnju ka moći, besmrtnosti i slavi", Polis je ove uglavnom nove koncepte predstavio populaciji nenavikloj na takav način razmišljanja. 

 

U trenutku samog performansa, državom su i dalje dominirali spomenici komunističkim vođama, a središte svakoga grada krasio je obvezatan kip Lenjina. Sličnosti između spomenutih kipova i Brončanog čovjeka očite su i namjerne. Nadilazeći puke fizičke podudarnosti, sličnosti između Polisovog performansa i sovjetskih brončanih spomenika prisutne su i u načinu na koji se umjetnik preobrazio u Brončanog čovjeka. Brz i jeftin proces izrađivanja kipova od gipsa na koji se nanosi sloj patine Polis zrcali nanošenjem brončane boje na vlastito tijelo i odjeću. Napravljeni od jeftinog gipsa pokrivenog slojem brončane boje, kipovi predstavljaju fizički pandan verbalnim gestama sovjetske države. Iako predstavljani kao kipovi od čvrstog, čak i skupog metala, zadiranje ispod površine otkrivalo bi njihovu nestabilnu podlogu, baš kao što bi otkrivanje istine o latvijskoj povijesti rastočilo službeni narativ o Sovjetskoj državi kao spasiteljici koja Latviji donosi napredak i stabilnost. Pojava Brončanog čovjeka u Rigi podsjeća na činjenicu da izgled vara te da se prava istina krije ispod površine. 

 

Aspekt Polisove akcije koji također priziva Lenjinov Plan monumentalne propagande jest sam element performansa. Naime, svaki novi spomenik trebao je biti predstavljen u službenom, javnom otkrivanju sastavljenom od govora, ceremonija i svečanosti koje zajedno promiču istu propagandnu poruku. Slično tome, Polis na ulice iznosi vlastitu verziju monumentalne propagande kojoj je (za razliku od Lenjinovog programa) cilj osporiti poruke upisane u same spomenike.

 

TZV. FANTOMSKA UMJETNOST

Godine 1990. Brončani čovjek putuje u Finsku kako bi upoznao svog "dvojnika" Bijelog čovjeka, kojega je utjelovio umjetnik Roi Vaara. Vaara je pozvao Polisa u Finsku kako bi zajednički uprizorili dvodnevni performans naslovljen Summit ambasadora "Ego-centra": Brončani čovjek i izaslanik Bijeloga čovjeka u Helsinkiju. Njihov "sastanak na vrhu" održan je 22. i 23. kolovoza, samo nekoliko tjedana prije sastanka američkog predsjednika Georgea Busha i Mihaila Gorbačova (9. rujna u Helsinkiju). 

 

Iako u vrijeme održavanja performansa Polis nije znao za spomenuti politički susret, kasnije će ga opisati kao još jedan sastanak bijelog (Bush) i brončanog čovjeka (Gorbačov). Opisujući vlastiti "summit" kao "međunarodni susret fantoma", Polis i Vaara razvijaju koncept tzv. fantomske umjetnosti. Pojam fantoma ili sablasti (srodan simulakrumu Jeana Baudrillarda) odražava Polisovo shvaćanje umjetnosti i stvarnosti: svatko, smatra on, stvarnost doživljava na drugačiji način i ono što vidi tek je odraz njegove percepcije svijeta. 

 

"Summit" Polisa i Vaare započinje 22. kolovoza u glavnoj dvorani Sveučilišta u Helsinkiju gdje su se Brončani i Bijeli čovjeka susreli s finskim premijerom Harrijem Holkerijem i njegovom suprugom. Bio je to prvi sastanak građanina Latvije i člana finske Vlade (barem u razdoblju od početka Hladnoga rata). Nakon sastanka umjetnici su otvorili godišnji festival umjetnosti i kulture u Helsinkiju. Drugi dan održani su službeni dogovori između Brončanog i Bijelog čovjeka u sklopu kojih su kodificirali vlastite teorije o fantomskoj umjetnosti te osnovali Međunarodnu fantomsku udrugu. Potom su prošetali središtem Helsinkija, posjetili zgradu parlamenta i katedralu te objedovali u popularnom restoranu Kappeli. Također su se susreli s novinarima i predstavnicima raznih izaslanstava. 

 

Za Polisa, značaj susreta između brončanog i bijelog čovjeka proizlazi iz činjenice da za njega pojam "bijeli čovjek" zapravo znači "slobodan čovjek". Nasuprot tome, "brončani čovjek" i doslovno i simbolički predstavlja osobu koja nije slobodna. Kao građanin SSSR-a, Polis nije uživao iste slobode kao njegov finski kolega. Brončani čovjek stoga nije samo odraz brončanih kipova koji su napučivali sve sovjetske gradove već i podsjetnik na kult ličnosti i represivni režim koji ih je tamo postavio.