5.5.2005.

br  

Brza proza petkom

Kelly Sue DeConnick: Ciklona

Tamo je najgora vožnja vlakom. Onda kada je bilo Stvarno Loše, samo bih telefonirala i krenula dolje, znajući da bi “Markusu” trebalo isto onoliko vremena da mi donese moj dop koliko i meni da se spustim s petoga kata. Nema razlike. Možeš prestati piti, drogirati se, prestati pušiti, možeš samo jesti žitarice, isprati si utrobu slanom otopinom svake večeri prije nego što odeš u krevet, ali si ne možeš zamijeniti kosti. Imam grčeve i gola sam, ako znate o čemu govorim. Stara plavuša s lošim zubima zna. Bulji u mene. Ne dopuštam si da pobjegnem. Iako žustro, odšetam s perona, prolazim pokraj onih koji dilaju smeće, pokraj kretena koji se cjenkaju oko ukradena bicikla. U džepu imam četiri dolara. Ne postoji granica. Debeli me uvede u moj vagon – u vagon ispred, uvijek je riječ o vagonu ispred – sigurnosna ručka se spušta i moj klitoris je osvijetljen i bojim se. Nikad nije tako da se ne bojim. Trzamo se na početku vozeći se uz drveno brdo uz užasan metalni zvižduk i klopotanje. To je moj gumb za resetiranje, moj šut previše. To mi treba. Zabacujem ruke i vrištim. 

Melissa Gira: Pčela

Rođena sam kao pčela.

Nediskriminirajuća, bespolna zbog cvijeća, nektar je za mene raj u koji ne mogu ući, nastanila sam se, u čudnim intervalima, u prostor između stvari. Zašto se tamo ne mogu zavući, a obložena sam opnom, vlažna i svjesna? Nazovimo to košnicom, ili vrtom,

odbijala sam se između tih dviju nehajnih stvari. Na, sa, u, van, uzlijećem i prizemljujem se. Uzdižem se i padam u dubinu. Očajna.

Pronašla sam se zaobiđenu u knjigama. Vrijeme je radilo u moju korist kako bi mi odvagnulo rješenje.

Letjeti je prejednostavno. Umjesto toga, srušila sam se u najmanji, najteži pretinac koji sam mogla naći. Čekala sam. Spavala. Kolektivni šum o meni razdvojio mi je usne i gurnuo unutra onaj sveti bombon koji može od svakoga načiniti kraljicu.

Postila sam.

Dok se ponižavam pod krilima i stopalima mojih majki, gladna riječi blagoslova, ispunjenja koje seže od kristalnog do onoga u punome cvatu, svoj dolazak najavljuje prekid. Jadna i progonjena, kakva sam s vremenom postala, pretvorena u duha čim sam otkrila vrijeme, nisam imala potrebu zamišljati se probijenom malom kazaljkom sata čiji vrh viri iz mojega trbuha. A bila sam. Ovo rilo povijesti držalo me baš tamo gdje je htjelo. U samome svojem središtu, osovina svijeta davala je krv i djevojčicu mojem vrhuncu, šaputanja su odzvanjala u kružnoj mreži oko mene.

Baš tamo gdje me htjelo.

Crna rupa stvarala je cjelinu za tren.

Postala sam zvijezda. 

Alexander Besher: Ulomak knjige Obješeni Butoh

Tokio, Kraljevina Novi Japan, godine Gospodnje 2062.

Gle, čudio se Butoh. Dolazi skupina šminkerskih kostura u svojim kožnim kimonima otvorenima na prsima…

To su bili egzosi. Ljudske netsuké¹ rezbarije. Egzosi su željeli da im vidiš srca kako kucaju sa svom snagom mlaza krvi. To je užasna umjetnost kojoj se Butoh prestao diviti. Vlada je činila pritisak, ali za mnoge egzose već je bilo prekasno. Oni su već odrezali meso sa svojih rebara. Jedan od njih obojio je svoje srce fluorescentno crveno; srce jednog drugog bilo je žarko plave boje; neko treće srce bilo je prekriveno zlatom. Srca im vidljivo kucaju iza rebara, kroz prozirne flastere bioplastične kožne zaštite.

Ostali egzosi razmetali su se zanimljivo oblikovanim rebrima od rezbarene kitove kosti, u koje su urezani vijenci slonovače, male ptičice na granama, ili lica bogova nesanice zlobnih grimasa. Tu se praksu nastojalo iskorijeniti. Ali, egzosi su i dalje voljeli izvoditi majstorije.

Jedna egzo cura šutnula je nekog nametljivog trgovca u dupe. Makni se s puta! zabila je svoju klompu u njegove pastelne gaće. Čak ih ni jakuze nisu zabrinjavali. Jakuze su se bojali mladih koji osakaćuju svoja tijela kako bi pojačali svoje strasti. Egzosi se jebu s duhovima. To svi znaju.

Susannah Breslin: Vidjet ću kako ću sutra

Stalno mi je dosadno. Mrzim sve. Pa, evo što radim. Uđem u svoj ormar. Zatvorim vrata. Podignem šaku. Počnem se njome udarati u lice. To volim, govorim si. To je odlično, kažem si na glas. Da ste tamo, s druge strane vrata, mogli biste čuti kako zvuči kada razgovaram sama sa sobom na jedini način na koji umijem. Kada završim, vjerujem u sve što si kažem. Zatim legnem na pod i malo odspavam. Kada se probudim, osjećam se mnogo bolje. Odem u kupaonicu i stanem pred zrcalo. Širom otvorim oči, i pravim se da sam iznenađena onime što sam si učinila. Mogu tako stajati satima, vjerujte mi, iščitavajući što moje masnice znače. Govorim si stvari na taj način kako si ih ne bi govorila na neki drugi. Pretpostavljam da je to najbolje što mogu u ovome trenutku. Morat ću vidjeti kako će mi ići sutra.

Adi Tantimedh: Napravit ću ti obdukciju u ponedjeljak

Žao mi je što se ovo dogodilo.

Žao mi je što sam ti pokazao laboratorij.

Žao mi je što sam ti pokazao izvanzemaljske spore koje smo uzgojili.

Žao mi je što si bio tako očajan, što si ih ukrao i progutao. Žao mi je što je jedini dio izvještaja na koji si obratio pozornost bio onaj koji govori o “afrodizijačkim svojstvima”, a ne onaj o “sposobnosti osjećanja”, “parazitiranju”, “zaraznosti”. Mogao si nastaviti uzimati španjolsku mušicu ili Rohypnol, ako si tako očajan, kretenu.

Žao mi je što se to dogodilo u podzemnoj dok si se mazio s onom djevojkom.

Žao mi je što su bića provalila iz tvojih testisa i vitalnih organa na Time Squareu, i poprskala sve na postaji tvojom krvlju i iznutricama.

Žao mi je što si ti Nulti Pacijent ove Globalne Tjelesne Apokalipse koja nas je zatekla. Ta ružna bića izgledaju kao ti, a ja zbog toga, jebemu, idem u zatvor.

Žao mi je što ćemo raditi cjepivo gnječenjem tvoje DNK. Oduvijek sam želio osvojiti Nobelovu nagradu, ali nisam mislio da ćeš ti biti uzrok tomu.

Žao mi je što si raskomadan na ovom stolu, rasječen u komade različite veličine, od kojih su mnogi u zatvorenim vrećicama.

Žao mi je što me još možeš čuti.

Napravit ću ti obdukciju u ponedjeljak. U redu?

Cherie Priest: Zajedno s kostima stotinu djece, i tisuću štakora  

U to vrijeme, prislonila sam njegovo glatko tijelo na svoj obraz i blagoslovila ga svojim ustima, taj dragocjeni instrument. Nazovite to istočnim grijehom, ako želite. Ponosom. Taštinom. Iskoristite što želite. Dok sam ga držala blizu, mogla sam osjetiti njegov miris, slađi od jabuka, jači od hrasta, star poput vrtnog rešeta obremenjena voćem. Drage moje, to je način na koji se odbija poslušnost. Približite usta stablu.

No, tko bi mogao uzeti takvu granu za rezbarenje? Uzela sam je iz njegovih ruku jednostavno poput laži; prinijela je svojim zubima i nježno ugrizla uski vrh. Ispraznila sam pluća i udahnula život u  sviralu.

Oni su odgovorili. Plesali su kao da će si svojim plesom priskrbiti glavu proroka. Progutali su pjesmu koja je izlazila iz mojih usana, žvačući melodiju i pljujući note poput sjemenki.

Pođite sa mnom. Pratite me.

Mogu vam pokazati put, ako ga već toliko žarko želite.

Počiva zajedno s kostima stotinu djece, i tisuću štakora.  

Kenji Siratori: Gmaz

sunčev san u kojem se vizija mračne ceste regenerira natrag u majčinu utrobu muhe zarobljava bestežinsko stanje to jest djevicu embrija koji se namakao u lijekovima i kromosomima guštera tokagea sa zemlje koja rotira dolijeće na međuigri u noći bez borbe. mozak se smrzava:::crna rupa nosi i spojena je:::u uglu mrežnice gdje ide preko trupla ispred oka////borba stanične jedinice tijelo izvan određenih unutarnjih organa bola koji slama osmijeh pierrota – lov. vršak tvojih prstiju se sjaji i grabi ta pluća:::tvoje truplo a da to nitko nije vidio prizor pada koji je bio odvinut vitalnost se regenerira:::na moždanim stanicama koje si rashodovao parazitski orgazam////ludi nulti=poljupci tamo očiju virusa=istina koju drugo ja svira kao žice ludila i elektroničko oko muhe ubija i ranjava šum zemlje nago tijelo zasićeno kako bi objesilo prostor poput visoke tenzije trenutačnog prostora koji se grana prema organu drugom nakon ludila koje se nasljeđuje – ubrizgavam otkucaje srca koje moja stanica*smeće. 

Richard Kadrey: Lampyridae Photinus

Hart se prijavio u privatnu kliniku zbog bolesti koju njegov liječnik ne može dijagnosticirati. Svake večeri, točno kada zalazi sunce, njegov novi liječnik ulazi u sobu i buši po jednu rupu u Hartovoj lubanji. Uvlačeći u otvor srebrnu, poput igle tanku kiruršku pincetu, liječnik iz Hartove lubanje izvlači krijesnicu. Svaku novu krijesnicu liječnik stavlja u staklenku koju odlaže pokraj prozora. Tamo je, od treperećih staklenki naslaganih gotovo do stropa, pravi rasvjetni show nalik onom u Las Vegasu.    

Jedne noći, liječnik odloži svoj Dewalt, posegne pincetom u rupu i ona mu se tamo zaglavi. Unutra je krijesnica, ali je stvarno tvrdoglava, i pridržava se za Harta iritantnom upornošću. Na kraju, liječnik pobjedi u tom natezanju i iščupa kukca iz Hartove lubanje. To je poput izvlačenja osigurača iz granate. Hart eksplodira u plamenu. Staklenke u kojima su zatvorene ostale krijesnice pod utjecajem visoke temperature počnu pucati. Oslobođeni kukci u roju se skupe oko Hartova zapaljena tijela. Dok se roje, proizvode određen zvuk, neku vrstu mumljanja. On postaje sve glasniji. Ispunjava sobu poput suzvučja najljepšeg zbora koji je liječnik ikada čuo.

Neke se krijesnice spuste preblizu Hartu. Zahvati ih plamen, a one slete na zavjese i papire iza stacionara medicinskih sestara. Uskoro vatra guta cijelu kliniku. Do jutra ne ostaje ništa osim pepela.

Cory Doctorow: Copyright za superjunake

Ostali superjunaci nagovorili su Spideyja (Spidermana) na to da ode u Ženevu i da se ulaguje poslanicima Svjetske organizacije za zaštitu intelektualnog vlasništva zbog njihovih prava na zaštitni znak. Pošaljite Batmana, molio je. Bruce Wayne je jebeni milijarder. On će znati razgovarati s tim ljudima. Ali Superman je, nažalost, samo odmahnuo glavom i rekao Peter, znaš da to nije dobar odgovor. Bruce je sociopat. Nama treba diplomat.

Švicarci su njegov službeni kostim smatrali smiješnim. U diplomatskom gradu kakav je Ženeva, nitko i ne trepne na ogrtač s kukuljicom, potpuni veo ili kilt, ali superjunak u luksuznom donjem rublju privlači poglede cijelim putem od postaje Gare Central do njegova zaprepašćujuće preskupa, te uz to i ofucana i trošna hotela. Na putu do hotela prošao je pokraj skupine mladih, koji su mrmljali u svoje telefone i tipkali na njihove tastature, koordinirajući svoje aktivnosti kojima se bore protiv zločina. Bili su odjeveni u Wonder Woman kostime, i njemu je laknulo što amazonska princeza nije nazočna te ne može sama posvjedočiti ovom očitom kršenju prava na zaštitne znakove. Ona bi jednostavno poludjela, i dogodio bi se ženevski Pokolj Zlatnim Lasom.

Bijesno je zurio u njih kroz svoju masku, a oni su upirali prstom u njega i smijali mu se. Njihove oznake magičnih superjunaka bile su ukusno nanesene preko futurističke sportske odjeće – kako bi bolje lovili zlotvore koje su otkrivali na mreži web-kamera i pronalazili ih geolociranjem – dok je on bio odjeven u duge gaće standardnog izdanja, toliko uske da bi mu, ako pogledate malo bolje mogli pogoditi vjersku opredijeljenost. 

No, Spideyja su u Svjetskoj organizaciji za zaštitu intelektualnog vlasništva srdačno dočekali. Američki ga je izaslanik odveo u kantinu na biftek Cafe Babybel i upoznao ga s uglednim poslanicima iz cijeloga svijeta. Francuski poslanik važno se rukovao s njime i obećao mu da će najvažnija stvar kojom će se ove godine baviti Organizacija WIPO biti zaštita prava superjunaka na zaštitne znakove. Način na koji su  bande, koje su uzele zakon u svoje ruke, prilagodile i razvodnile njihovo intelektualno vlasništvo prava je sramota.

I tako je dječak kojeg je ugrizao pauk ušao u najvažnije novije pregovore o zaštiti prava na zaštitne znakove u posljednjih pedeset godina, i tako su njegovi agresivni odvjetnici počeli kampanju tuženja samozvanih pojedinaca, i tako se on našao u položaju primatelja jebeno velike količine novca koja se mogla metrički izmjeriti.

Bande maloljetnika dobile su poruku: Nekoliko godina poslije Nike je izumio gomilu naoko uvjerljive sportske odjeće sa znakovima superheroja da bi upotpunio svoju jesensku kolekciju, a novac od tužbe presušio je. Spidey je posljednje što mu je ostalo potrošio kako bi nekoliko mjeseci proveo vježbajući, pokušavajući skinuti trbuh koji je dobio od tjestenine tijekom svojih putovanja u Ženevu i natrag, i zatim, kada su se i njegov trbuh i bankovni račun potpuno stanjili, izašao je kroz prozor sobe svojega stana kako bi se pozabavio noćnim penjanjem po zidu.   

Hej, gle! Spiderman! Nije li se on borio protiv zločina? Bile su riječi odašiljane s ulice poput bodeža. Skupina građana koji su uzeli zakon u svoje ruke otklipsala je prema Times Squareu u potjeri za džeparom. Spiderman se zaustavio na vodotornju, nakon čega je lagano skinuo donje rublje i prešao u civile. Više nikada nije obukao tu odjeću.

S engleskoga prevela Lada Furlan.

Priče su objavljene na blogu Warrena Ellisa koji je u međuvremenu ukinut

Bilješke

¹ tradicionalne japanske minijaturne figurice izrezbarene u slonovači ( prikazuju bogove, božanstva,  ljude...)