Vladimiru Kranjčeviću dijaloški je karakter Wagnerove Apostolske večere (valjda) promaknuo, pa je kompletan zbor pjevao cijelo vrijeme, što je zvučalo monotono, jer je konstantno pjevala ista skupina ljudi, mahom u Kranjčeviću omiljenoj (i najčešće prisutnoj) dinamici – forte
Posljednje listopadske večeri, kada se u anglosaksonskim zemljama obilježava čuveni Halloween (ili na hrvatskom Noć vještica), u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog započeo je nov ciklus Kanconijer, u kojem će kroz nekoliko koncerata u ovoj sezoni Zbor i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije izvesti niz više ili manje poznatih vokalno-instrumentalnih djela. Dirigent na prvom koncertu bio je Vladimir Kranjčević.
Na programu su se našla tri poprilično rijetko izvođena djela, pa je publika u Lisinskom imala priliku slušati nedavno pronađenu Simfoniju Milka Kelemena, Baladu za klavir i orkestar Natka Devčića te Apostolsku večeru Richarda Wagnera.
Djela za ladicu Simfonija Milka Kelemena, suvremenog hrvatskog skladatelja, djelo je koje je napisano kao diplomski rad na Muzičkoj akademiji u klasi Stjepana Šuleka. U njemu su jasni utjecaji učitelja, što i nije neobično, s obzirom na to da je riječ o radu koji je ipak nastao pod nečijim mentorstvom i u kojem se očekuje da student na kraju svojeg školovanja pokaže da je naučio koristiti tehnička sredstva za postizanje efekata ili izražavanje onoga što želi izreći. Ne kaže se zaludu da su takve skladbe djela za ladicu ili školske kompozicije, koje su (sposobnom) skladatelju poslužile da bi na njima, kao kakav graditelj na čvrstim temeljima, kasnije gradio prave uspjehe. Naravno, postoje itekako dobra djela koja su nastala kao diplomski radovi, poput Šostakovičeve Prve simfonije, ali Kelemenova Simfonija nije takva. Vladimir Kranjčević djelo je vodio od početka do kraja potpuno istim gestama, a svaki nastup tuttija u forte dinamici zvučao je preglasno.
Ništa drukčije, očito, dirigent nije zamislio ni Baladu za klavir i orkestar Natka Devčića. Devčićeva je Balada nešto bolje djelo od Kelemenove Simfonije, ali i u njoj je očit eklekticizam, koji je uz snažne utjecaje folklorizama ionako bio prisutan u hrvatskoj glazbi 20. stoljeća sve (barem) do pojave Muzičkog biennala 1961. Solist na klaviru bio je mladi pijanist i skladatelj Bruno Vlahek koji je Baladom suvereno ovladao i u kojoj je povremeno imao koliziju s orkestrom po pitanju dinamike. A za informaciju kako je dirigent dirigirao djelo i kako su zvučali tutti odsjeci dovoljno je pročitati posljednju rečenicu prethodnog odlomka.
Tapkanje u mraku Posljednje djelo na programu bila je Apostolska večera Richarda Wagnera, koju je praizveo zbor od 1200 ljudi, a golemom zboru se pridružio i orkestar od stotinjak svirača iz orkestra Dresdenske dvorske kapele. Broj pjevača u Zboru Hrvatske radiotelevizije nije bio tolik, nego dvadeset puta manji, što nužno i ne smeta. Zagrebačkoj izvedbi nešto je drugo nedostajalo. Podnaslov Apostolske večere je Biblijska scena za muške glasove i orkestar, a pogledom u programsku knjižicu, u kojoj se osim originalnog teksta nalazio i prijevod, bilo je jasno da je riječ o dijalogu između nekoliko skupina muškog zbora (jer kakav bi to kaos nastao da nad orkestrom od stotinjak ljudi čitavo vrijeme pjeva zajedno 1200 ljudi).
Dirigentu Vladimiru Kranjčeviću dijaloški je karakter (valjda) promaknuo, pa je kompletan zbor pjevao cijelo vrijeme, što je zvučalo monotono, jer je je konstantno pjevala ista skupina ljudi, mahom u Kranjčeviću omiljenoj (i najčešće prisutnoj) dinamici – forte. Zbor Hrvatske radiotelevizije zakazao je u prvom dijelu skladbe, koji je, usput budi rečeno, najduži i bez pratnje orkestra. Intonativne nesigurnosti bile su stalne, a očito je da zborovođe Nina Cosetto i Luka Vukšić nisu zbor dobro pripremili na ono što ga očekuje na nastupu. Stoga zboru nije mogao pomoći ni dirigent koji djelo očito ni sam nije razumio, pa je sve zajedno vodio, čini se, tapkajući u mraku i samo izvana dajući dojam da situaciju drži pod kontrolom.
A onda se, na kraju koncerta, čovjek iz publike s razlogom zapita zašto je bio na takozvanom Koncertu za Dušni dan, jer apsolutno nijedno djelo nije imalo veze s tim katoličkim blagdanom, pa ni Wagnerova Apostolska večera. Činjenica da su koncerti Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije održavaju četvrtkom ne znači da se ovim koncertom nije mogao obilježiti Dušni dan, no čini se da se više oživljavalo mrtvace (odnosno kompozicije koje su zamrle – i to vjerojatno s razlogom), pa bi možda bolji naslov bio Koncert za Noć vještica. Jer onakvo vikanje i forsiranje forte dinamike takve bi mrtve zaista i probudilo.