10.3.2005.

Zoran Roško  

Budući biblijski osjećaji

tema broja

Kada smo se poljubili, otkrilo se da je Atlantida potopljena baš u nama, da su jagode špijuni trešanja, da je ljubav kontinent koji je pao na Zemlju i istrijebio dinosaure, da su piramide sagradile ptice. Rekao sam ti, čekaj tu i pjevuši tijelom, lagano miči osjećajima, lagano zažmiri, čekaj tu i budi moja. Rekla si da to neće ići, lagano zažmirila – to zaista jesi – i otišla.

Kada sam te ponovno sreo, sjala si od sreće, zaljubljena u tipa koji će te dva mjeseca poslije ostaviti, tupu i ludu. Nisam mogao zaustaviti navalu tvoje odsutnosti kojom bi se mogla pokretati vjetrenjača, pogledao sam ti krišom grudi, te najljepše grudi na svijetu, i otišao, izmislivši da nekuda žurim. Pogreškom sam udahnuo zid pokraj sebe, i svi su prolaznici mogli shvatiti da stiže tragedija, da su oblaci popucali i da vatra više ne može ugrijati vodu, da zlo više ne može odgajati čovjeka. Navukao sam s? na kukavičluk, na svijet sam gledao iz gledišta leukemije, smrt je bila prekrasan psić koji se mazno uplitao u noge. Zamrzio sam sve mogućnosti i odlučio da više nikada neću vjerovati osjećajima, jer me pretvaraju u ovisnika. No to se promijenilo kada sam kod kuće, unezvijeren i pomiješan s kockama kućnog namještaja popio čašu tekile. Tekila nije dobar savjetnik, ali rekla mi je nešto što je dobro zvučalo: “Ja sam dobra vijest, ja sam tvoj budući osjećaj, ja sam tvoj budući biblijski osjećaj”. Odjednom sam poželio otkriti kakav je to osjećaj, što će ga razlikovati od drugih poraza. Slušao sam dugo glazbu, sve te mp3-stvari, gurao slamčicu mozga u hladne bogove izvađene iz frižidera i njihovim toskanskim bojama crtao blato u svome tijelu. Nestajao sam poput zalaska sunca, lijep vlastitim kostima. Otišao sam na wc, ispišao tekilu, ali ne i bocu.

Božji klorofil

Kad sam se probudio shvatio sam da je karmička tajna policija opet spalila dokaze u mojoj koži. Nikada više neću moći osjetiti iluzije doživljene s tobom. Morat ću ih ponovno izmišljati napornim masturbiranjem. No, to ipak neće ići, nemoguće je tako uhvatiti onu tugu sretno započete sudbinske pogreške. Ajme, opet ono uspinjanje za stvarima koje jure nizbrdo.

Najbolje bi bilo kada bih znao hipnotizirati taj vjetar emocija, ali ne znam. Zato znam hipnotizirati televizor. Sjedim ispred njega i dugo gledam u jedan jedini piksel. Nakon nekog vremena, redoviti program nestaje i po ekranu se razlijeva pixel juice. Javljaju se slike čudnih i, kvragu, čini mi se mrtvih pojava, slike iz nekoga drugog svijeta koji se zaljubio u naš i drži se s njime za ruku. Ili se možda samo boji sam zaroniti u hladno more. Tu te ponekad opet vidim kako vadiš žvakaću iz usta i lijepiš je za filter anđela u pepeljari. Izvireš iz lokvice mraka u zraku i namještaš naočale kao da tako ublažavaš neku istinu. Koža ti je ispunjena svjetlom s b-strane oštrice žileta.

Mogu gledati u svaku tvoju činjenicu, zaustavljati je i vrtjeti pod jezikom ili među prstima, svakodnevno patrolirati autocestama između točaka tvojega tijela. Znam da to umara, iscrpljuje, znam da se budiš iz mojih snova i polijevaš lice novim danom, sretna što više nisam s tobom. Znam da si negdje tamo u beskrajnim šumama svakodnevice, ponosna na tetovaže na svojim odlukama… A tu, u mojim maštarijama, tvoja je koža opet svježa, vrela i ljepljiva, poput tumora.

Bijesom razbijam sva pregradna stakla u sebi i slušam alarm – prepoznajem u njemu Božje riječi, nalik klorofilu.

Život se zasiti ovakvih poput mene, ali ja imam upalnog tkiva za sve karmičke viruse i znam miksati svaki bitan osjećaj, znam o njemu lagati, vrtjeti ga naprijed i natrag i osvećivati mu se, kao da sam grčka tragedija.

Osjećaji su najljepši kada su poput sudbine što se odbija od glazbe koja bježi pred spermijima. Glazbe koja je došla biti tvoja nova obala, nacrtati te na vodi.

Emocijski virus

Sve je propalo onoga trenutka kada si rekla da te volim previše, da sam početnik. I zaista, iako sve mitološke interpretacije navijaju za mene, u svakom je koraku bio odjek pada u ponor, u svakoj slučajnosti ovisnička navika, u svakom uzbuđenju kraj filma koji još nismo odgledali.

Sjećam se, sjediš deset centimetara od svih osjećaja u mojoj koži. Taj je razmak izravan prijenos najsitnijih pojedinosti Sahare i Arktika. Nema načina da svladam tih deset centimetara i uključim ih u anatomiju svojega života. Kad bi taj razmak barem bila bakterija koja napada moja pluća i prijeti tužiti me liječniku, kad bi u tom razmaku barem stanovao bog koji me došao resetirati. Toliko si blizu a toliko daleko da bi se i Ahil i kornjača preplašili da nas vide.

Umontirana si u fotografiju sobe u kojoj sjedimo, a sama soba je gel kojim je prostor oblikovan od beskonačnih zmijica vakuuma. Ne vidim ti oči ali znam da su lijepe i strašne, poput anestetika koji se daje onima osuđenima na život.

Dišeš, miču ti se grudi i to je dobar znak, još si tu, još si barem toliko tu da te ne moram početi gledati sjećanjem. Kad bih ti mogao dodirnuti usne, pretvorio bih se u krastu na njima.

Nema te tamo gdje su moji dlanovi i to je ipak glupo, ne mogu to povezati sa svime što u enciklopediji piše o nama, da smo predivni, čudesni, lijepi. Ne mogu shvatiti o čemu sada razmišljaš, zar postoji išta zanimljivije od mene, zar vidiš tako jasno da si slijepa za mene? Zašto te sada odjednom zanima preksutrašnji The New York Times?

Imam paranoičnu ideju. Možda si ti prijenosnik eksperimentalnog oblika emocije koja napada avangardne žrtve, izvor emocijskog virusa koji u ljudima izaziva sreću od koje pate i na kraju umiru.

Nije li to dosadno? Nije nikakvo iznenađenje da se ljudi ne mogu voljeti, da nisu biološki i psihički opremljeni za ono što žele, da njihove žudnje ne služe njima. Sve mi to ne pomaže, sad sam samo e-mail vitamina i bjelančevina, spam na tvojem srcu. Pametno, moraš štititi vlastitu slobodu, moraš ostati nepostojeća.

Pobjeda nesudjelovanja

A onda si otvorila usta i čuo sam te strašne riječi. Govorila si, a ono što sam čuo smjesta je u meni organiziralo moždani udar.

“Osjećaji za fotografiranje bogova, priče koje krvare u ustima, istine koje te ubiju nakon seksa s njima, okej, to me ne zanima. Ali gle ovo: imam fantomske osjećaje u nevidljivim dijelovima tijela, kao da doživljavam samo ono što nemam, psihička mi je policija spuštala mikrofone u osjećaje i nisu našli ništa uzbudljivo. U mojem životu sve je postavljeno tako da isijava najveću moguću količinu osjećaja i ideja. Kao u solariju. Ali ja sama, najdosadniji sam dio svojega života.

Zaljubljena sam, ali ne vjerujem u ljubav. Jer ljubav je izvanzemaljac koji nas drži omamljenima dok na nama izvodi različite eksperimente – stavlja nas u različite epruvete i gleda koja će nas kemijska reakcija temeljito sjebati. Ljubav je krajnje banalna a opet, nitko još nije otkrio kako je obuzdati u nekakvim hidrocentalama i iskoristiti za napajanje smislom tužnih dana, besanih noći i izvrsnog seksa. Gdje je Tesla ljubavi? Svi znaju da je ljubav kozmička sila a nitko ne zna njezinu formulu. Ljubav jednako gravitacija minus treći korijen iz rock’n’rolla? Razumiješ li da je to što držim u srcu pismo samoubojice koje eksplodira kad ga se otvori?

Što bi bilo kad bi iz života izbacio sreću? Vidio bi snove od kojih su napravljene stvari, vidio bi i čuo jezu ljubavi koja živi u mraku. Svemir bi te ostavio da iskrvariš, da napokon vidiš svojega boga, sve prizore hladnoće i okrutnosti kojima se hrane sponzori svih mogućih pizdarija i voajeri tuđe sudbine. Sve bi te ostavilo da budeš ono što jesi, običan zaljubljen čovjek. Ne, to se ne smije dopustiti, nikada ne smijemo biti emocijske rajčice i hrana svemirskim kamerama.

Zar želiš biti orgazam tuđe revolucije, zar zaista želiš nestati u nečemu većem od sebe? Zar želiš da oboje svisnemo u nekoj barici Smisla i da nam se život smije, jer smo sretni, jer smo roboti sreće? Ja sam tu da bih te zaštitila od tvoje sreće, da bih ti donijela pobjedu nesudjelovanja.”

Ugasit ću svjetlo ovom cigaretom, popiti tabletu za zen i udahnuti dovoljno duboko da dodirnem tvoju kožu u sebi. Udisat ću te iznutra. Možda mi se sve zgadi. Sudar nije prometni znak.