Budući muzej

Osnovana 1993. godine, Manifesta je nastajala u duhu ideje kulturne razmjene, odnosno želje za europskom integracijom koja je obilježila kraj hladnoratovske politike. Zamišljena je kao manifestacija s dvostrukim poslanjem: uspostavljanja paneuropskog kulturnog polja i odražavanja specifičnosti, s osobitim naglaskom na kritična granična područja. Predzadnji pokušaj intervencije u konfliktnu zonu završio je bez uspjeha. Manifesta 6, koja se prije dvije godine trebala održati u Nikoziji na Cipru otkazana je zbog neslaganja političkih struktura s kustoskim strategijama koje su nimalo agresivnim, didaktičkim metodama željele premostiti jaz tursko-grčke granice. 

Ovogodišnja izložba, koja se također održava u dvojezičnom i graničnom području – Austrije i Italije, s povijesnim nasljeđem industrijske arheologije iz doba progresivne industrijalizacije teritorija, promovirala je mnoštvo novih imena mladih umjetnika i grupa. Usprkos nekim već prokušanim strategijama nemoguće joj je zanijekati određenu dozu koherentnosti u pokušaju omeđivanja teritorija recentnih zbivanja, što se dogodilo spontano, kao pomalo neočekivan efekt proizišao iz nedogmatičnosti i fluidnosti nekoliko ponuđenih kustoskih koncepcija. 

Muzej budućnosti posvećen ljudskoj duši

Iako je potreba za kontekstualizacijom prostora nešto na što smo već navikli, odabir napuštenih industrijskih i drugih povijesnih lokacija s početka prošlog stoljeća i motiviranje umjetnika da kreiraju radove koji će se na njih referirati ipak su stvorile osovinu golemoj smotri čiji sadržaj nije moguće jednostavno dijagnosticirati kakvom kratkom opisnom frazom. Izložbe u tri grada regije Trentino/Južni Tirol – Trentu, Roveretu i Bolzanu osmislilo je nekoliko kustosa u širokim, povremeno nejasnim i labavim tematskim odrednicama. Indijska skupina Raqus Media Collectiv koncepcijom naslovljenom Ostaci sadašnjosti aktualizirala je napuštenu tvornicu aluminija u Bolzanu izgrađenu u duhu fašističke arhitekture za vrijeme Mussolinija. Odabir radova koji su reprezentirali temu sraza memorije i sadašnjosti, u posljednje vrijeme jednoj od tipičnih bijenalskih tema urbanizacije i političke reprezentacije, kretao se od raspričanih videointervjua, za koje uvijek treba odvojiti podosta vremena da bi ih se uistinu percipiralo (što je u vremenski ograničenu posjetu obično nemoguće), do suptilnih, minimalističkih site-specific instalacija koje tek asocijativno aludiraju na temu i oko nje stvaraju poetsko ozračje. Osim upečatljiva rada koji je prekrio jednu čitavu stranu unutrašnjosti zgrade naslagama sakupljene prašine zorno ilustrirajući problem onečišćenja zraka arhitekta Jorgea Otera Pailosa, te umjetno uzgojenih bakterija koje su u nekadašnjoj tvornici stvarale rupe nalik ukrasnim perforacijama Rajnharda Kropfa i Helene Stangeland, u skupini “tihih” radova uz velik trud moguće je otkriti i gotovo nezamjetljivu instalaciju od plastične folije hrvatske umjetnice Ivane Franke koja se proteže visoko uz rub stropa. 

Izložba u Roveretu, smještena u nekadašnjoj tvornici duhana, koju je osmislio kustoski tim pod palicom Adama Budaka, naslovljena Načelo nade također obuhvaća vizualno posve disparatne radove, poput primjerice angažirana igrokaza kakav je inscenirala mađarska grupa Little Warsaw u suradnji s Miklosem Erhardtom, o grupici anarhista koji neovlašteno zaposjedaju neku napuštenu industrijsku zgradu, do radova koje iščitavamo isključivo u vizualnom ključu postprodukcijskog manirizma, među kojima bez konkurencije u prvi plan iskaču prostorne instalacije Igora Eškinje – orijentalni tepih sačinjen od prašine i perfekcionistički izvedene, u perspektivi reprezentirane ulične svjetiljke realizirane od širokog selotejpa koji se koristi za zamatanje paketa. U Trentu, u dojmljivoj arhitekturi iz nasljeđa futurizma, nekad u funkciji pošte, Anselm Franke i Hila Pelag osmislili su izložbu neobična naziva Duša ili o mnogim greškama pri transportu duše. Za razliku od dominirajućih socio-političkih sadržaja, njihova koncepcija krenula je smjerom psihološke introspekcije inspirirajući se posredno koncilom održanim u Trentu od 1545. do 1563, koji je trebao regulirati ispovjedni čin temeljen bilo na zamišljenim ili počinjenim grijesima. Franke i Pelag to su razdoblje ocijenili ključnim u razvoju moderniteta, u smislu otvaranja kulture prema unutrašnjim, subjektivnim iskustvima. Tim dijelom izložbe dominiraju videoradovi, od kojih je pojedine uistinu teško dovesti u direktnu vezu s naznačenom temom, no okosnica koncepcije ipak je donekle ostala čitljivom. Metodama karakterističnim za muzeje koji se bave prirodnim znanostima, unutar teme reprezentirano je i nekoliko imaginarnih muzeja u malom, različitih autora ili skupina, koji su naznačili obrise nekom potencijalnom muzeju budućnosti posvećenom ljudskoj duši. Umjetnici i znanstvenici muzeje su tako posvetili kvaziznanstvenim istraživanjima posebnosti europskog identiteta, testiranju ljudske osobnosti prikazima različitih psihotestova koji su u prošlosti služili kao pomoćna sredstva u psihoanalitičkim seansama. Predstavljeni su potom različiti pedagoški postupci koji su od 19. stoljeća do prvih avangardi služili usavršavanju vizualne i taktilne percepcije, a jedan od muzeja posvećen je i tehnološkoj napravi za koju se vjerovalo da krade ljudske duše: fotoaparatu.

Nijemi videoradovi

Svi kustosi koji su sudjelovali u osmišljavanju ovogodišnje Manifeste zajednički su organizirali izložbu u utvrdi Fortezza, petnaestak minuta udaljenoj od Bolzana. Uloženi trud, kako bi se aktualizirale pojedine lokacije u Fortezzi, polučio je dobar odjek. Monumentalan fortifikacijski objekt s mnoštvom prostorija izgrađen u obrambene svrhe 1830. godine nikada u povijesti nije bio napadnut, no nije pošteđen intrigantnih događanja, posebice u Drugom svjetskom ratu kada nacisti u Fortezzi skrivaju ukradeno zlato. Zvučne instalacije u čitavom zdanju postavljene su diskretno i elegantno; prelazeći iz prostora u prostor, glasovi koji pričaju priče na tri jezika – engleskom, talijanskom i njemačkom miješaju se i stvaraju iluziju kao da dopiru iz unutrašnjosti zidova. U praznim i hladnim prostorima odmor je moguće potražiti u posebno za tu prigodu dizajniranim rustičnim stolcima dok slušamo priče koje su, na temelju stvarnih povijesnih događaja, na različite načine ispričali indijska književnica i aktivistkinja Arundathy Roy, teoretičar zvuka Mladen Dolar, filozofkinja Adriana Cavarero, sociologinja Saskia Sassen te nekoliko suvremenih romanopisaca, dramaturga i autora radiodrama. U samo jednom dijelu Fortezze prikazano je i nekoliko nijemih videoradova, od kojih će kao jedan od najdojmljivijih u moru mnogo kraćih sadržaja koji se teško gledaju i brzo zaboravljaju ostati trajno zapamćen u memoriji mnogih posjetitelja. Riječ je o 45-minutnom videu Respite Haruna Farockija, pronađenom arhivskom materijalu o zatočenicima u jednom deportacijskom logoru u Nizozemskoj, stanici za Auswitz (Auschwitz), koji marljivo rade i organiziraju “slobodne aktivnosti” ne sluteći što ih čeka; u video su naknadnom montažom ubačeni kratki i suvisli komentari s objašnjenjima pojedinih gotovo bizarnih prizora. Sveukupni dojam kolektivnog rada kustosa u Fortezzi, naslovljen Scenariji – odabirom lokacije, tehničkom perfekcijom i sadržajem koji je nastao pomnim odabirom autora, uspio je dojmom nadmašiti ovogodišnje ambiciozne i kompleksne, ali ponekad nedorečene i nejasne pojedinačne kustoske koncepcije.

Emitirano u Triptihu III. programa Hrvatskoga radija