Hito Steyerl uspoređuje masovnu proizvodnju umjetnosti s masovnom proizvodnjom oružja; jer kao što je danas zbog tehnoloških dostignuća vrlo lako ubiti čovjeka, jednako lako je napraviti umjetnički rad
Koliki je revolucionarni potencijal recepta za išlere ili pak goveđu juhu? Onih recepata napisanih rukom ili pisaćom mašinom bake, mame, prijateljice ili tetke, koji, iako već na požutjelom papiru, još služe svrsi. No, gdje je veza između kuhanja, žena i revolucije? Radom Da li revolucija počinje ili se završava u kuhinji? (2013.) Milica Tomić pokušava shvatiti odnos kuhanja i socijalističke revolucije u Jugoslaviji. Pritom ju je posebno zanimalo prenošenje umijeća predratne kuhinje idućim generacijama, uloga poslijeratne kuhinje temeljene na solidarnosti – narodne i radničke kuhinje i što se s tim naslijeđem dogodilo nakon raspada Jugoslavije. U okviru 54. oktobarskog salona izloženi su recepti koje je umjetnica prikupila kroz razgovore sa ženama iz Rijeke, Ljubljane, Srebrenice, Tuzle i Beograda. Na pitanje “Da li revolucija počinje ili se završava u kuhinji?” nije moguće ponuditi jednoznačan odgovor jer dobro jesti znači i dobro misliti, ali boravak u kuhinji javnu sferu prepušta nekom drugom. Stoga je izuzetno zanimljiv naglasak na kuhinjama solidarnosti koje svojim javnim djelovanjem zaista imaju revolucionarni potencijal mijenjanja društva.
Misliti budućnost Rad Milice Tomić također suptilno navodi i na pitanje o škakljivom odnosu revolucionarnog i salonske izložbe. U tom smislu pozicija Oktobarskog salona posebno je zanimljiva jer je još od osnivanja (1960.) simbolizirao modernističke tendencije unutar socijalizma, a od kad postaje međunarodna manifestacija suvremene umjetnosti (2004.) povećana su očekivanja konceptualne rubnosti i eksperimenta radije nego li dosadne salonske sigurnosti. U slučaju 54. oktobarskog salona naslovljenog Niko ne pripada tu više nego ti ono moguće revolucionarno pripada feminizmu. Jer ovogodišnji kustoski kolektiv Red Min(e)d (Danijela Dugandžić Živanović, Katja Kobolt, Dunja Kukovec i Jelena Petrović) ističe važnost istraživanja novih modela zajedničkog rada, mogućnosti otvorenih pristupa i korištenja novih tehnologija afirmirajući feminističke prakse unutar društveno angažirane umjetnosti i teorije.1 Zagrebačka javnost već je imala prilike vidjeti kustoski projekt kolektiva Red Min(e)d Living archive (Živi arhiv) predstavljen u okviru konferencije REDaktura: transjugoslavenski feminizmi i žensko naslijeđe koju su organizirali Ženski studiji 2011. godine. Radilo se o izložbi koja je osim umjetničkih radova obuhvaćala i video/audio/foto dokumentaciju, performanse, koncert, različite radne stanice te brojne razgovore s umjetnicima/ama, kustosima/cama, aktivistima/cama. Model Živog arhiva, koji se bavi (ne)mogućnošću probijanja kroz okoštale strukture institucionalne i patrijarhalne proizvodnje znanja2, poslužio je kao polazište osmišljavanja strukture Oktobarskog salona. Osmišljene su tzv. “(ne)radne stanice”: izložba, perpetuummobile (video radovi i dokumentacija), audio/video kabina(snimanje na licu mjesta: razgovori o umjetničkom radu, intervjui, predstavljanja i diskusije), čitaonica, digitalna rerna (digitalizacija, uređivanje i učitavanje snimljenih materijala), forum i kustoska škola (pod vodstvom Jelene Vesić).
Jedan od ključnih pojmova važnih za razumijevanje salona je feministički koncept “održivosti”, koji prema teoretičarki feminizma Rosi Braidotti znači “ponovno uspostavljanje subjekta kroz materijalno izgrađen osjećaj odgovornosti i etičke uračunljivosti” prema društvu i okolini.3 Utjecaj Rosi Braidotti očituje se i u kustoskoj izjavi: “Izložba polazi od činjenice da su tela postala tehno-kulturološki konstrukti zahvaćeni u mrežu složenih, paralelnih i potencijalno konfliktnih odnosa moći kroz koje su savremeni kapitalistički uslovi svakodnevnog života internalizovali sve vrste istorijski posredovanih ideologija kao permanentno i jedino moguće stanje društvene stvarnosti. Kroz koncept o (ne)ljudskoj prirodi, izložba predstavlja izazov u potrazi za jednom novom (društvenom) imaginacijom mogućih budućnosti i njenom odgovornom politikom zajedničkog i zajedništva.”4
Dakle, umjesto proučavanja prošlosti feminizma, kustosice pokušavaju misliti budućnost kao početak mijenjanja sadašnjosti. U okviru 54. oktobarskog salona izloženo je četrdesetak radova koji progovaraju o temama seksualnosti, reprezentacije, kritike sistema umjetnosti, participativnosti, ekonomskih uvjeta rada, teritorijalnih politika... Radovi su posve različito artikulirani, od duhovitih doskočica, do višegodišnjih umjetničkih istraživanja. Ipak, crvena nit koja ih povezuje, iako je gdjegdje vrlo tanka, nit je koja govori o suprotstavljanju poziciji moći.
Karte, mjesta, riječi Naslov Niko ne pripada tu više nego ti preuzet je od naslova zbirke priča Mirande July No one belongs here more than you do (prijevod Mime Simić glasi Baš ti, baš tu). Naslov pretpostavlja da smo s razlogom ovdje gdje jesmo i da nas naše geografske koordinate uvjetuju jednako kao i mi njih. Rossi Braidoti tako govori o “politikama mjesta”, gdje “mjesto” znači kolektivno dijeljeni i konstruirani, zajednički okupirani prostorno-vremenski teritorij.5
Geografije etničkog Drugog u fokusu su rada Marka Peljhana i Matthewa Biedermana Sea, Tundra and Ice Papers (More, tundra i ledeni papiri) iz 2011. Izložene su preklopljene staklene ploče, a svaki od tri sloja polazi od kolonijalne, inuitske ili kartografije okoliša. Osim staklenih ploča koje slobodno vise u prostoru, izložene su i karte s različitim intervencijama, ilustracije inuitskih umjetnika i tekst tzv. Phoenix deklaracije donesene u Njemačkoj 2010. Phoenix deklaracija jasno se suprotstavlja mogućim neokolonijalnim politikama ističući važnost poštivanja načina života Inuita, nužnost očuvanja prirode, okoliša i ljudi, a spominje se i korištenje novih tehnologija bez narušavanja postojeće ravnoteže. Izloženi rad zapravo je rezultat petogodišnjeg istraživanja Inicijative za arktičku perspektivu. Umjetnike je pritom zanimalo kako se čita pejzaž i zato su se odlučili za kartografski pristup koji je vidljiv i kod inuitskih umjetnika. Za Inicijativu za arktičku perspektivu Arktik simbolizira budućnost naše kulture i rase.
Za razliku od mapiranja konkretnih teritorija, Jasmina Cibic radom Dictionary of Imaginary places (Rječnik zamišljenih mjesta) iz 2006. skreće pažnju na imaginarne destinacije. Naime, tijekom preuređivanja međunarodnog ljubljanskog aerodroma, umjetnica je u suradnji s inženjerima osmislila računalni program unutar informacijskog sustava aerodroma. Sustav je imena stvarnih odredišta na tabli s odlascima i dolascima zamijenio s imenima zamišljenih nepostojećih mjesta. Intervencija nije bila prethodno najavljena pa su preostali putnici iščekujući posljednji let za Istanbul mogli čitati nazive intrigantnih destinacija poput: Xanadu, Ruritania, Shangri-La, Atlantis, Utopia, Oz ili Wonderland. Software je automatski uploadao imena iz Rječnika zamišljenih mjesta (Dictionary of Imaginary places) A. Manguela i G. Guadalupia koji sadrži više od 1200 imena imaginarnih gradova, otoka, zemalja i kontinenata, a pritom su izbačena imena paklova i rajeva, mjesta iz budućnosti, mjesta izvan planeta Zemlje i pseudonima mjesta.6
U kontekstu aerodroma, ovaj rad je aludirao na očekivanja i želje putnika, a ne na njihov konačan cilj, a na Oktobarskom salonu, gdje je smješten ispred pokretnih stepenica koje vode na prvi kat izložbe, može biti shvaćen kao odraz očekivanja i želja posjetitelja/ica izložbe.
Tvornica tekstila kao zgarište Jedna od posebnosti svakog Oktobarskog salona odabir je novog prostora izlaganja, a uglavnom se radi o prostorima koji su izgubili prvotnu funkciju ili se nalaze između korištenja i rušenja. Ove godine čitavo događanje smješteno je u zgradi Kluz, nekadašnjoj robnoj kući i tvornici tekstila, koja je danas u vlasništvu tvrtke Zepter koja Kluz povremeno iznajmljuje.
Tema tekstilne proizvodnje i potrošnje u središtu je rada Ines Doujak Loomshuttles / Warpaths iz 2010. godine. Dugačka traka s otiskom plamenih jezika spuštena je od drugog kata do prizemlja, a vizualno kontrira svjetlucavom lusteru. Na prvom katu nalazi se ostatak rada – uredno složena košulja s printom vatre, kao i dizajnerski intrigantni plakati koji se referiraju na pojam visoke mode (haute couture). Umjetnica je nastojala prikupiti što više podataka o povijesti požara u tekstilnoj industriji, a dio prikupljenih informacija objavljen je u knjižici koju posjetitelji mogu ponijeti sa sobom. Spomenuti su tako različiti primjeri, od samozapaljenja u znak protesta u Južnoj Koreji 1970. do slučajeva zaključanih vrata tvornica tijekom požara što je za posljedicu imalo smrtno stradale radnice. Istaknute su specifične okolnosti, povijesni pregled, studijski slučajevi brojnih zemalja od Bangladeša, Velike Britanije preko Južne Koreje do Kine, kao i neljudski uvjeti rada tekstilnih radnica. Umjetnica je povezala nasljeđe kolonijalizma i eksploataciju radne snage unutar globalnih geografija, prošlosti i sadašnjosti, ne bi li razotkrila svijet oblikovan povijestima moći, nepoštovanja, eksploatacije, ali i mnoštva pobuna.
(ne)sudjelovanje Struktura ovogodišnjeg salona obuhvaća brojne radove, događanja, performanse i aktivnosti gdje konačan rezultat uvelike ovisi od aktivnog sudjelovanja. Jedan od radova koji je nastao kolektivnim radom, razmjenom znanja i vještina rad je Voda tako vruća da peče (2013.), neobični tricikl kojeg umjesto motora pokreće motorna pila. Dina Rončević je projektirala tricikl, ali ga je uspjela izraditi zahvaljujući razmjeni znanja i vještina s Lidijom Janković, Dinom Karadžić i Antunom Malosejom. Sudjelovanje posjetitelja/ica ključno je za rad Alexis O’Hare koja je unutar neobičnog iglua načinjenog od recikliranih zvučnika Squeeeque – The Improbable Igloo (2013.) ostavila nekoliko mikrofona za javni performans bez direktnog izlaganja. Jer dok posjetitelj/ica skriven/a sjedi u igluu, čudnovati zvukovi ili privatni razgovori šire se prostorom i ponekad nadglasavaju druga događanja. Jedno noćno sudjelovanje ostvareno je kroz projekt Muzej ne-participacije: Patrijarhalni sat Karen Mirze i Rachel Anderson. Umjetnice su pozvale sve zainteresirane da im se pridruže u prostoru izložbe na cjelonoćnom druženju koje otvara mogućnosti rasprave, kasne večere ili samo spavanja.
Kad već govorim o glasnom zauzimanju mjesta u prostoru izložbe, nužno je spomenuti i sam izložbeni prostor, a i njegova vlasnika. Riječ je o izrazito glasnom izložbenom prostoru čije sudjelovanje čak ide na uštrb radovima.
Od ulaska u bivšu robnu kuću Kluz, osim radova, u oči neizbježno upada predmet iz stalnog postava – ogroman stakleni luster. Reprezentativni središnji dio zgrade nezahvalan je za potrebe izložbe jer već uključuje mnoštvo nezaobilaznih zadatosti, a gorostasni luster samo je jedna od njih. Tako je primjerice Slaven Tolj (nehotice?) uklopio postojeće ogledalo u rad Sram da te bude! Imaš sijedu bradu, imaš srebrenu burmu, garant i djecu imaš. Šta radiš tu u 4 ujutro? pa su posjetitelji/ce mogli protumačiti da se tekst odnosi i na njih jer vide svoj odraz. Nadalje, udaljavanjem od središnjeg reprezentativnog dijela čeka nas posve suprotno – zapuštene prostorije dotrajalih zidova. No, bizaran trenutak nastupa u trenutku kada naiđemo na Zepterovu aukciju umjetnina koja neodoljivo podsjeća na enklavu. Zbog besplatnog ustupanja prostora bivše robne kuće Kluz, Zepter je od kustosica tražio istovremeno organiziranje izložbe i aukcije svoje zbirke. Iako čudnovat prizor, zanimljivo ga je vidjeti jer objašnjava štošta o kompromisima prema privatnim vlasnicima spomenika kulture.
Sanjala sam san Iako bih mogla izdvojiti još nekoliko zaista intrigantnih radova ovogodišnjeg Oktobarskog salona, istaknula bih još sjajno neakademsko predavanje Hito Steyerl I Dreamed a Dream: Politics in the Age of Mass Art Production (Sanjala sam san: politika u vrijeme masovne umjetničke proizvodnje). Kroz inteligentno i duhovito predavanje o uvjetima suvremene proizvodnje umjetnosti Hito Steyerl uspoređuje masovnu proizvodnju umjetnosti s masovnom proizvodnjom oružja; jer kao što je danas zbog tehnoloških dostignuća vrlo lako ubiti čovjeka, jednako lako je napraviti umjetnički rad. Danas svatko ima neki umjetnički projekt koji je s lakoćom moguće uploadati na YouTube. U jednom trenutku pustila je video Susan Boyle I Dreamed a Dream te kroz taj primjer istaknula problematiku Jadnika Victora Hugoa: “Mi smo također uhvaćeni u kontradiktornosti Jadnika, s jedne strane romantično obećanje o snu, a s druge realna vjerojatnost o neispunjenju tog sna“. U tom smislu, u vrijeme masovne umjetničke proizvodnje taj nikad završeni casting mnogo je stvarniji nego što se čini kad je promatran kao da se događa nekom drugom. Kako onda postaviti pitanje o revoluciji?