Budućnost će pripasti inteligentnima

Steven Pinker jedan je od vodećih evolucijskih psihologa današnjice. Njegova knjiga Prazna ploča nije samo suho znanstveno izvješće, nego, prije svega, prikaz situacije koja danas vlada kada je poimanje ljudske prirode u pitanju. On raspravlja o “moralnim, emocionalnim i političkim aspektima pojma ljudske prirode u modernom životu”. Pinker iz iskustva zna da je “ljudska priroda” za mnoge opasna ideja jer se iz nepromjenjivih okolnosti nečijih genetskih predispozicija lako dolazi do zaključaka koji podsjećaju na njemački “eksperiment” s rasom; na koncu, pratitelji filozofske literature sjećaju se kako je prošao njemački filozof Peter Sloterdijk kada je pisao o genetici i bioetici. Osnovni problem današnjice – a možda i drugih vremena – pokušaj je da se stvari misle iz njih samih, a ne iz moralnih nazora o stvarima. Tako se Pinker osvrće i na sveprisutnu ravnopravnost spolova: naravno, piše, tko bi normalan mogao biti protiv toga? Problem je jedino u sitnici što su muškarci i žene drugačiji i iznad ramena, a ne samo ispod. Ljudska je priroda tabu o kojemu nije preporučljivo govoriti, gotovo “hereza koju treba zatrti”. Osim što osiromašuje intelektualni život, čak, po Pinkeru, kida veze između zdrava razuma i intelekta, ona i škodi jer roditeljima sugerira da su djeca od gline te da ih mogu oblikovati po svojoj volji. Lako je vidjeti kako se iza ideje o ravnopravnosti krije dobra stara represivnost.

Djeca od plastelina

Tumačenja ljudske prirode stara su koliko i čovjek, a najpoznatija i danas prevladavajuća potekla su iz religijskih sustava: stvorio nas je Bog, nismo životinje, žene su nastale od muškaraca i podređenost je njihovo prirodno stanje, um je nematerijalan i nastavlja postojati nakon smrti; iako je određen za odlučivanje, ljudski je um zarobljen konstantnom sklonošću ka grijehu, dok je mentalno zdravlje posljedica spoznaje Boga. Za takvu koncepciju ljudske prirode Pinker kaže kako je najpopularnija u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje sedamdeset i šest posto Amerikanaca vjeruje u biblijsko objašnjenje postanka svijeta. Glavne uporišne točke tzv. liberalnijih pogleda na ljudsku prirodu oslanjaju se na tri doktrine: teoriju “prazne ploče”, koja potječe od britanskog filozofa Johna Lockea; teoriju o “plemenitom divljaku”, koja se pripisuje francuskom filozofu Jean-Jacquesu Rousseau; treća je doktrina, ona o “duhu u stroju”, također potekla od jednog filozofa, oca moderne filozofije Renéa Descartesa.

Kada se rodimo, mi smo, dakle, tabula rasa, prazan prostor na kojemu se interakcijama dobre sredine i pozitivnih iskustava, tj. loše sredine i negativnih iskustava oformljava naša osobnost. Budući da smo (plemeniti divljak) rođenjem dobri, samo loše okolnosti mogu od nas napraviti palikuću. Tijelo je točka kojom smo povezani sa životinjama i dosta je biti svjestan te dualnosti da bismo nastojali oko moralno čista života. Da je dijete od plastelina, odnosno da je eugenika (kao ideja poboljšanja ljudske rase) politički opasna ideja, osjetio je na svojim leđima i gorespomenuti Sloterdijk, no rijetko se obraćala pažnja (ili nije nikada) na to da je biheviorizam radio restrikcije u obrnutom smjeru: nešto poput urođenih sposobnosti ne postoji, ponašanje se može tumačiti neovisno o ostatku biologije, od djeteta možete izmijesiti što god hoćete. Njihovo zaključivanje zna ponekad biti totalno odlijepljeno od zdrava razuma: ako npr. tješite uplakano dijete, ono će biti nagrađeno za plač pa će sve češće plakati. Ukratko, te tri doktrine sa svim svojim drugim korijenima vode do ideološkog postava prema ljudskoj prirodi kao proizvodu kulture. Biologija tu nema što tražiti.

Za genija u fotelji

Pinker je za gradnju mostova između tih dvaju u ljudskim mnijenjima odvojenih svjetova. Kognitivnu znanost pozdravlja kao takav pokušaj premošćavanja. Kognitivna znanost povezala je um i materiju, mentalni se život može objasniti putem informacije, komputacije (zbrajanja) i povratne informacije. Um ne može biti prazna ploča jer prazna ploča ne čini ništa. Prije tristotinjak godina slično je ustvrdio filozof (opet!) Leibniz: u umu nema ničega, osim uma samoga. Drugim riječima, u umu mora biti nečega, makar poriv za učenjem, inače se ništa ne bi dogodilo: neuronske bi staze zujale prazne. Zapravo, ne bi ni zujale. Zatim: ograničen broj kombinatoričkih programa u umu može generirati neograničen broj obrazaca ponašanja. Klasičan primjer jest jezik: omeđen gramatikom i brojem riječi, ipak neprestano buja. Jedna je ideja naizgled paradoksalna: univerzalni mentalni mehanizmi mogu biti temelj površnih razlika među kulturama. Opet jezik: svi jezici navođeni su vrlo sličnim pravilima. Zadnja ideja: um je složen sustav sastavljen od mnogih dijelova u interakciji. Prostor koji imamo premalen je za iznošenje svih zanimljivih (i očiglednih, ali ne stoga i vidljivijih) ideja iznesenih u Praznoj ploči. Pinker zna pisati, zna, točnije, dramatiku čitanja (kuži genija u fotelji) tako da je tekst prošaran napetim informacijama: jeste li znali da mozak sudjeluje u izgradnji fetusa od samih početaka? Da se mijenja kada upoznate novu osobu? Kada čuje novi trač? Da, unatoč svim teorijama, nemamo sposobnost postati psihički klonovi? Da je razmišljanje fizički proces koji se može mjeriti? I da su to sve činjenice koje nemaju nikakve veze s moralističkim načinom razmišljanja, kojemu smo tako skloni? Sretna je vijest da bi budućnost mogla pripasti inteligentnima.