Budućnost je u “životu”

Zapravo je čudno kako se neka marketinška tvrtka još nije dosjetila reklamirati “život u medijima” u formi doživotnog boravka u novinskim društvenim kronikama. Lako je zamisliti jednu takvu reklamu; mogla bi to biti fotografija na kojoj jedan par (predlažem lijepo građeni, heteroseksualni par iz glumačkog miljea) uživa u nekom mediteranskom ambijentu. Plažolike konture, nebeskomodra pozadina; žena u prozračnoj haljinici drži koktel u ruci, a muškarac joj tijelom pravi sjenu, zagledan u daljinu, u svjetlu budućnosti koju mu jamči život u medijima. Iza, na pučini, vide se jedra, a malo iznad, na osunčanom horizontu, leprša natpis “Ne zajebavaj se – proživi život u medijima”. Možemo samo pretpostaviti koliko je potencijalnih korisnika ovoga aranžmana koji, unatoč primamljivosti, još nije našao svoje mjesto u recentnoj ponudi vodećih marketinških kuća. Ne utvaram si pravo na copyright; vjerojatno su mnogi marketinški stručnjaci već razmatrali sličan projekt čiji nacrti i projektna dokumentacija leže u ladici i čekaju sudbonosni mig. Na kraju krajeva, dovoljno smo se približili virtualitetu da on više ne bi trebao predstavljati neki značajniji problem.

Partyji na drugome svijetu

Kolikogod se činio SF-ovski pretjeranim, ovaj scenarij za “život u medijima” nipošto nije bez podloge u hrvatskoj medijskoj stvarnosti. Mnogi ljudi u Hrvatskoj danas imaju neku vrstu doživotnog ugovora s medijima koji možda uključuje i posljednju fotografiju na odru, a tko nam jamči da temeljem nekog tajnog aneksa ugovoru, cijela trakavica uopće završava smrću dotičnog “pretplatnika”? Zašto njegove slike s partyja na drugome svijetu ne bi bile zanimljive urednicima i čitateljima? Uostalom, u posljednjih desetak godina svjedoci smo snažnog procvata trivijalnog novinskog štiva u Hrvatskoj koje je, poput zlatne groznice, nadahnulo cijelu naciju i trasiralo putove daljnjeg razvoja. Osobito je zamjetan rast novinske rubrike “život” koja, u stanovitom smislu, prerasta u neku vrst nadrubrike. Njezin potencijal, prije svega, očituje se u sposobnosti prilagodbe; ona je nametnik koji se razvija i u najsurovijim uvjetima unutarnje politike. Naizgled, preuzima formu rubrike u kojoj obitava, a potom je na suptilan način prazni od prvobitnog sadržaja, a sve pod firmom “borbe protiv dosade”. Od njezinih posljedica ozbiljno je oboljela i kultura. Dovoljno je otvoriti (preostale) rubrike kulture po dnevnim novinama pa da čovjek shvati stvarne razmjere njezina subverzivna djelovanja.

U čemu je tajna uspjeha rubrike ‘’život’’ u Hrvatskoj? Prije svega, rekao bih, u njezinu nastojanju da sve oko sebe učini zanimljivim, vrijednim pažnje svakoga pismenog čitatelja. Kada su, početkom devedesetih, medijski gloduri počeli ozbiljnije razvijati ideju zanimljivosti, najveći problem sastojao se u lociranju prosječne zanimljivosti. Gdje je ta točka u kojoj će se odraziti duh mlade nacije? Danas, petnaestak godina nakon povijesne odluke da se krene u projekt podilaženja masovnom ukusu, mnoge se stvari čine mnogo jasnijima. Prije svega, mediji su dokazali da je ta prosječna točka u neprekidnom opadanju i da uvijek postoji način da se ona još malo unizi, ispod svih očekivanja i s onu stranu dosadašnjeg iskustva. Posljednji primjer su SMS-novine 24sata koje su čak i dobile nekakvu nagradu za dosljednost u konceptu što će, naposljetku, ohrabriti i druge u nastojanju za rušenjem barijera (ako one još uopće i postoje) i daljnjom degradacijom medijskog prostora. Osim toga, postalo je očito da je širenje medijskog prostora na formalnom planu obrnuto proporcionalno kvaliteti sadržaja: slika šarenog hrvatskog kioska samo je naizgled odraz raznolikosti i inventivnosti. Nije stvar samo u međusobnom preklapanju sadržaja (na kraju krajeva, ipak smo mi mala zemlja), nego u konceptualnoj uravnilovki čije je ishodište u tvrdokornom uvjerenju da tržište ne trpi različitost. Dovoljno je nasumce odabrati dvoje-troje novina i uvjeriti se koliko se energije troši kako bi se dostigao ideal “zanimljivosti”. Hrvatski borci protiv dosade zapravo su zapali u manirizam i iza slatkorječivih uvodnika slijedi već toliko puta pročitano štivo, a naizgled revolucionarna retorika krije nemoć i strah od dosade i nezanimljivosti (kao primjer, pročitaj uvodnik Silvane Menđušić u Graziji).

Društvo spektakla

Pa ipak, poneka epoha jaše na paradoksu. Tako je i u nas; stupanj nadražaja među običnim čitateljima dovoljno je jak da može apsorbirati još veću količinu istog “životnog” sadržaja. Drugim riječima, još nije dovoljno “života” s kojima bi supstituirali naše isprazne, nezanimljive izvanmedijske živote. Budućnost je, barem zasad, duboko u “životu”, a da je tomu tako svjedoče i najnoviji pokušaji za kanonizacijom ove objave. U tom pogledu medijski stručnjaci pokazuju zabrinjavajuću elastičnost i dok mi grintamo oni marljivo rade na preobrazbi cjelokupne kulturne paradigme. Društvo spektakla, naime, u određenoj fazi svoga razvoja nastoji verificirati svoje postojanje u kulturi, pripuštajući u svoje rubrike ugledne pisce i novinare. Oni im, zauzvrat, pokušavaju dati kulturni legitimitet. Književnici poput Jergovića u stanju su moralizirati o količini novca koji Vlatka Pokos potražuje za fotografije sa svoga vjenčanja. Naravno, problematiziranje takvih trivijalnosti uvijek se može “prodati” kao kulturni fenomen vrijedan elaboracije. Jedino je pitanje konteksta i ironije. Ako toga nema, odnosno ako se o medijskoj miljenici piše u revijalnim novinama, krug spektakla se zatvara, a život u medijima postaje svrha samome sebi.