Bulevar sumraka

Gasi se još jedno gradsko kino. Ta vijest, sama po sebi tužna, još tužnijom postaje kad se u obzir uzme činjenica da je u pitanju kino Zagreb, “najzagrebačkiji” i mnogima omiljeni kinematograf u metropoli. U nekima će tugu probuditi i činjenica da će vlasnikom prostora na Cvjetnom trgu postati poduzetnik i megalomanski graditelj Tomislav Horvatinčić. Stvar je konačna, oko nje se više ništa ne da napraviti: prošle je srijede u tom kinu prikazana i ritualna, posljednja filmska projekcija. Drugi nastavak Sirovih strasti došlo je pogledati točno osam gledatelja, dok su ostale dvije projekcije koje su se tog dana održale privukle samo tri čovjeka. Dvanaest ljudi je, dakle, svjedočilo – ispričajte nas zbog ovog patetičnog tona – rušenju filmofilskog hrama.

Nakon toga, kino Zagreb postalo je poprište intenzivnih radova – nastupila je ubrzana demontaža kompletnog inventara, od projektora i platna do sjedalica i čak parketa. Novi vlasnik (tvrtka Immo World Wide i Hoto grupa rečenoga Horvatinčića), za 2,9 milijuna kuna kupio je “goli” prostor, pa je oprema privremeno iseljena u kino Central. U ponedjeljak, 26. lipnja, radovi su već bili završeni i ključevi predani biznismenima.

Posvemašnja nezainteresiranost publike

Odluka o ovoj transakciji nije donesena preko noći, kaže predsjednica Uprave Kinematografa Ina Čavlina. Razlozi za prodaju kina gomilali su se godinama, a najviše njih povezano je sa sve uočljivijom posvemašnjom nezainteresiranošću publike. Dovoljno je usporediti posjećenost kina u ranim osamdesetima, kad je dvorana primala 2500 gledatelja dnevno, s ovogodišnjim prosjekom, koji jedva doseže 2000 gledatelja mjesečno. Čik pogodite kamo su otišli svi ti ljudi? Jest, da, u Cinestar!

“Nismo više mogli opstati jer mladi odlaze u Cinestar, a srednja generacija koja je nekad najčešće posjećivala Zagreb i Europu, više to ne čini zbog besparice i zbog toga što je u ratnim godinama izgubila naviku odlaska u kino”, jednostavno objašnjava Ina Čavlina iz Kinematografa.

Ta nekoć moćna tvrtka, s ukupno 22 svoje dvorane, “spala” je danas samo na kina Europa, Grič i Central. Ostalih – poput Mosora i Studija – jedva da se itko više sjeća.

Ni Europa nije sigurna od propasti. Točnije, od apsolutne je propasti sačuvana odlukom Grada da od Kinematografa otkupi prostor, no još je neizvjesno hoće li prostor i dalje služiti potrebama filmske umjetnosti ili će možda biti prenamijenjen u scenu za dramski ansambl HNK, kako se početkom godine u medijima hvalio šef te institucije Dragan Despot. Naklonost lokalne vlasti, čini se zasad, na Despotovoj je strani. Šteta, jer kazalište se u Zagrebu širi kao korov – ili, ajmo nešto ljepše – kao biljka penjačica koja za sebe uvijek zna iznaći novi komad zida. Podsjetimo, kao što smo ovih dana svjedočili gašenju Zagreba, prošle smo godine svjedočili gašenju Apola, kina koji će biti prenamijenjen u Histrionski dom.

Zaboravljena je i ideja kojoj se još 2003. mudro domislio pročelnik Odsjeka za animirani film i nove medije zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti Ivan Ladislav Galeta – da se u kino Europa, zbog izvrsne lokacije i simboličnog značaja, preseli kinotečna djelatnost. Prema njegovu planu, nova bi kinoteka u Europi bila u vlasništvu grada ili države, a za potrebe svečanih premijera mogli bi se njome koristiti i domaći filmaši. Plan se činio privlačnim, besprijekorno zdravorazumskim. Ipak, ništa od toga: u prosincu je, u procesu denacionalizacije, dvorana Kinoteke vraćena Crkvi, a dio njezine djelatnosti preseljen u Tuškanac.

Daleko je od hepienda i priča o kinu Lika: prostor koji je još donedavno zauzimala kinodvorana preuređuje se u – plesni centar. Zvuči kao ironija. Ipak, bolje i plesni nego šoping centar. A tako će, sad je već izvjesno, skončati kino Zagreb s početka ove priče.

Tržište pobjeđuje sve

Kulturnjaci s kojima smo ovim povodom porazgovarali, složni su u ocjeni da je stihijsko odumiranje gradskih kina negativna stvar, pojava koju bi trebalo (barem pokušati) spriječiti.

“Grad mnogo gubi, odričući se svojih kina tako lako. Tužno je sve to. Tužno je i to što nema više Kinoteke. Sad bi se, mislim, trebalo usredotočiti na jednu bitku koja još nije izgubljena – na kino Europa. Nadam se da će gradski oci imati sluha, kao što, moram priznati, imaju za druga pitanja u kulturi, i da je neće prenamijeniti u novi kazališni prostor”, kaže Boris T. Matić, dodajući da su multipleksi poput nenadmašno konkurentnog Cinestara “super stvar” – ali kako je loše da oni budu i jedino što se gledateljima nudi.

Slično misli i Oliver Sertić, strastveni filmofil i direktor Revije amaterskog filma (RAF).

“Tržište pobjeđuje sve, pa i kulturu. Ako Grad ne vidi interes i nema volju zaštititi svoje kulturne vrijednosti, to je komentar sam za sebe. Žalosti me što je kultura na prodaju. Ipak, mislim da građanima neće nedostajati ovo kino: generalno, ljudi se privikavaju na ono što im se daje, i ne iskazuju baš neki otpor, kako vidim”, sjetno sliježe ramenima Sertić.

“Osobno volim velika i dobro uređena kina, iako nisam pobornik multipleksizacije. Ne sviđa mi se koncept koji kino podređuje industriji; ne sviđa mi se to ‘uklapanje’ filmske umjetnosti u prostore kojima je prvotna namjena komercijalna dobit, kao što je to slučaj s multipleksima”, zaključuje Sertić.

Sagledajmo, za kraj, dalekosežnije posljedice “istrebljenja” malih kina. Bez prikazivalačke mreže kakvu su Kinematografi tradicionalno nudili, državna potpora domaćoj filmskoj proizvodnji čini se apsurdnom. Ispada zapravo da se filmovi u Hrvatskoj proizvode za televizijsko prikazivanje i inozemne festivale.