Bunjevačka enciklopedija mrtvih

Ako je svako pravo umjetničko djelo po svojoj stvaralačkoj logici eksces, jedinstven kreativni iskorak u nepoznato, onda je knjiga Prid svitom: saga o svitu koji nestaje izrazit primjer takva ekscesa i na kulturnoj i na književno-povijesnoj razini, barem u sredini u kojoj je nastala. To je, naime prva knjiga u bačkih Hrvata čije se izdavanje na pragu trećeg milenija temelji na oživljenoj, na prostorima južnoslavenskih književnosti više od dva stoljeća staroj, a danas zanemarenoj, instituciji prenumeranata, mecena, pridbilježnika. Njezin se vanumjetnički ekscesivni naboj očituje u postmodernistički konceptualiziranom kulturnom angažmanu u kojemu se na scenu zajedno sa samim djelom izvodi i zainteresirana čitalačka publika.

Protiv (samo)zaborava mikrokulture

Performans animiranja i povezivanja prenumeranata objedinio je suvremena sredstva komuniciranja (mailing liste, interaktivne medijske web-stranice) i konvencionalne oblike izravnog obraćanja ljudima na različitim mjestima susreta, svodeći tako prostor kulturnog događanja na autentični jezični sadržatelj i temeljno ljudsko povjerenje u napisanu riječ. Dakako, tome je prethodila autorova brižljivo osmišljena PR-strategija, preporuke uglednih kroatista (Vinka Brešića i Helene Sablić Tomić) i književnika (Josip Mlakić i Neven Ušumović) i okupljanje tima kreativnih i stručnih medijskih suradnika.

Na tako neobičan način započeo je život Sage o Bunjevcima, knjige koja se rekonstrukcijom intimnih vizura pokreće protiv (samo)zaborava jedne specifične mikrokulture. Neobičnosti, pak, nimalo nema u tome što je njezin autor upravo Tomislav Žigmanov, filozof, pjesnik i esejist, čiji se ustrajni intelektualni i umjetnički napori mogu opisati kao odvažan pothvat posredovanja između tradicionalnog identiteta i moderniteta u hrvatskoj manjinskoj kulturi u Vojvodini. Ovoga puta on u svom pripovjedačkom prvijencu nastoji problematizirati neke kulturološke značajke bunjevštine u kontekstu kulturnog sjećanja. Ovdje se pod sjećanjem ne podrazumijeva sažimanje bliže ili daljnje prošlosti na prijelomne trenutke i izrazite individualnosti kulturne historije, već na decentrirane sadržaje i njihove bezimene nositelje, autsajdere, male ljude s njihovim zadanim životima. No smislenosti u konstruiranju kulturnog sjećanja nema ako nema sluha za dolazeće vrijeme, ako sjećanje po sebi ne sadrži i nužni potencijal za preobrazbu, kao jedini način očuvanja posebnosti. Konceptualno se Saga aktivno uključuje u to dramatično prevođenje identiteta iz statičnosti u dinamično stanje, iz tradicionalnosti u modernost.

Polazeći od svojega dubokog i obuhvatnog uvida u život Bunjevaca, Žigmanov nastoji aktualizirati i afirmirati bunjevštinu dokidanjem šutnje. U toj namjeri on svoje pripovijedanje zasniva na snažnoj evokativnosti, sposobnosti da se prizove cijeli mali kozmos materijalnih realija i duševnih stanja. Njegova je Saga stoga elegično-baladična evokacija, pripovijest starinskog ugođaja, u kojoj oživljava tek jedan od mnogih zavičaja što danas nestaju u svojoj iskrenosti i autentičnosti. Bačka, i na njenom sjeveru Bajski trokut, i na pijesku Bajskog trokuta Subatica, Tavankut, Čikerija, Mirgeš, Lemeš, Bikovo... i posvuda razbacani, skrajnuti salaši – to je prostor ove evokacije, prostor svijeta koji priziva Žigmanovljeva pripovijest, a čiji se obrisi već rastaču.

Lajati od radosti

Premda je između korica Sage ispisano deset monologa i jedan dijalog, kompozicijski je to kompleksna, razlomljena romaneskna struktura. Ispreplitanje sudbina pripovjedača kroz njihova međusobna spominjanja i prisjećanja, prostorna koherentnost pripovijedanoga svijeta, završni dijalog u kojemu se sve ispovijesti poput rasutih niti svezuju u čvrsto pripovjedno tkanje, te vremenska krivulja koja u ženskim ispovijestima ide od dalje k bližoj prošlosti, u muškima pak obrnuto, da bi potom u dijalogu došla do naših dana – sve to tvori jedinstvenu romanesknu cjelinu Sage. Na melankolično postavljenoj mizansceni krajolicima bačke ravnice promiču stradalnici i životni gubitnici zagledani u sebe, siromašni, nesnašli se, nemoćni do kraja artikulirati svoju tjeskobu i osjećaj zakinutosti.

Kroz monologe u kojima se pomno bilježi svaki titraj duše, uzdah i pokret, predočen je svjetonazor u kojemu nema otpora stradanju, nema slobode duha, nema pobune; tu je samo nesuspregnuta osjećajnost na valovima prenapregnutih duševnih stanja. Junaci Sage ne mogu ovladati stvarnošću, ne mogu upravljati svojim životima, njih nose zbivanja kojima ravnaju sile izvan čovjeka. Pred udarcima sudbine oni, nemoćni, uzmiču u vedrija prisjećanja, utječu se vjeri, prepuštaju se čežnjama. To kontrastiranje daje djelu romantičarski patos koji dodatno osnažuje upotreba pučkoga govora, bunjevačke ikavice, čija nevinost i mekoća stoje kao kontrapunkt gorkoj naracijskoj liniji unutarnjih monologa.

Svodeći likove na pet komplementarnih žensko-muških parova, Žigmanov u vrlo uspjeloj umjetničkoj transfiguraciji ocrtava kolektivno-psihološki profil Bunjevaca i njihov vrijednosni sustav. Ispovijesti tako pružaju uvid u svojevrsnu kulturnu matricu bunjevačke zajednice čija su bitna obilježja odnos prema zemlji, odnos prema vjeri i odnos prema obitelji. Veca i njezin muški analogon Sive primjer su malobrojnih Bunjevaca – zemljoposjednika, Ema i Ento su glasovi sluga, bezemljaša, Manda i Joso veliki molitelji, Janja i Vranje nesnađeni osamljenici, a Krista i Mijo roditelji na najvećim iskušenjima.

Gledano iz vizure suvremenosti, lik tako snažno tradicionalno ustrojene, pretežito poljodjelske zajednice, pokazuje i svu grubost svojih crta, često i duboko nehumanih. Vezanost za zemlju zna biti toliko jaka da izjeda i emotivnu srž čovjeka, pustoši dušu i raskida temeljni ljudski odnos spram sebe i spram drugih. Nerijetko se od žalosti za zemljom boluje i umire, zbog brige oko zemlje zatiru obitelji, ljude se zanemaruje i nemilosrdno izručuje osjećaju neostvarena života. Neobrađena i zaparložena zemlja, naime, velik je grijeh. Iz takva srastanja čovjeka i njemu podvrgnute prirode proistječe i naivna metaforika sa svim oznakama pitoresknosti salašarskog života. Bocka štogod stalno u dušu. Pa otužan budem – niki dudim ko kad mi pilići imaje tekudi. Rijetko se govori o radosti, i to ovako: Kad se samo sitim, skoro da bi zalajo od dragosti, ko i ovaj moj Bojtar sad, majku mu kerećju!

Angažirana proza

Vjera se u takvoj zajednici, uza sve povijesne lomove, iskazuje brižljivo njegovanim oblicima obiteljske i pučke pobožnosti. Interijeri i krajolici u Sagi prepuni su religijskih relikvijara, oltarčića, pokojeg kamenčića iz Jeruzalema i garavog malog Isusa i molitvenika Raića i Antunovića i marijanskih svetišta. Vrijeme se računa prema virostašima, proštenjima, korizmi, ravna prema zvuku slabašnog čikerijanskog zvonca ili onog većeg, tavankutskog, a hodočasnici za cijenu prodanog bika kreću put Erdelja, Hrvatske ili Portugala. Zauzvrat, crkva i vjera pružaju utočišta: časne uzimaju siromašnu žensku djecu pod svoje, molitvenici su glavna okripa za dušu, a življenje u vjeri vodi pomirenosti sa životom takvim kakav jest. Svaka  ispovijest u Sagi svjedoči o toj pomirenosti. Njezini likovi kao mantru variraju jednu misao: Ne žalim se, šta je – tu je, ne svanjiva nikad prija jutra, kaže svit.

Da ti monolozi nisu tek priče nasumično izvučene iz neke imaginarne, sveobuhvatne bunjevačke enciklopedije mrtvih, nego su dio autorove promišljene pripovjedne strategije, pokazuje nam završni dijalog. Tim jedinim dijalogom, što ga u mraku bračne sobe vodi dvoje ostarjelih salašara, Lozika i Tome, Žigmanov ispisuje tri simbola svoje poetike i svoje politike (re)afirmacije bunjevačkog identiteta: javnost evokacije – kritička samorefleksija – nova samosvijest. Svaka polurečenica što je izgovara to dvoje ljudi, svako vrludanje njihovih misli od Mande do Eme, od Sive do Vranje i ostalih, već – u Bogu – upokojenih, utire mogući put za izlazak iz kolektivne, ne isključivo samoskrivljene, nezrelosti. Oni razgovaraju o siromaštvu iz kojega se može izaći, o obrazovanju kao načinu samoostvarenja, o endemskoj sklonosti opijanju i o lijenosti kao ishodištima osobnih i obiteljskih tragedija, o manama svećenika, toplini porodičnih odnosa, o važnosti poticanja čovjeka na bolji život i o dokidanju šutnje o neugodnom. Divanit, Tome, triba o svemu! Kad se izdivani, onda ti budne štogod jasnije. Onda možeš i zrilije razrišit kaku nevolju. I dok su se monolozi poput jeke kretali unutar tjeskobnog prostora osobne naracije, u dijalogu se prvi put taj prostor otvara drugome i u njega se propušta svjetlo što ga donosi svako distancirano promatranje.

Jalova introvertiranost i nejaka društvena kohezija očito su vjerne sluškinje propadanja i rastakanja zajednice, poručuje nam autor Sage o svitu koji nestaje. Zato ih treba udomiti u inspirativnom kulturnom sjećanju i odvažiti se na modernizacijski pothvat oblikovanja novoga smislenog okvira za razumijevanje sebe i svijeta. Toga, naravno, ne može biti bez otvorenog tematiziranja i kritičkog promišljanja svih identitetskih sastavnica bunjevštine nekad i sad, i iz toga izvedene moderne samosvijesti. U tome je bit angažiranosti Žigmanovljeve proze, koja nastoji pružiti duboko osviještene, plodonosne i poticajne odgovore na mnoge izazove koje suvremenost neminovno postavlja pred sve male zajednice, pa tako i pred vojvođanske, u etnicitetu, vjeri i kulturi, rubne Hrvate.