Darija Žilić  

Bunjevački blues

Pišući o pjesmama filozofa i pjesnika Tomislava Žigmanova, Krunoslav Pranjić ističe kako će čitatelji već na početku biti iznenađeni. Naime, kada se spomene izraz bunjevački, mnogi će očekivati folklorno, regionalno. No Žigmanovljev izraz, ističe Pranjić, sofisticiran je i urban. Svoju je analizu Pranjić usmjerio prije svega na analizu jezika, jezičnih figura, uopće na stilistiku. Pišući o stilskim postupcima, ističe intertekstualnost i to na više mjesta, zatim opkoračenja u stihu, razne ritmotovorne stilske postupke. Na kraju zaključuje da je njegov izraz štur, lirski pregnantan, a neočekivano u stilističku analizu unosi i etički sud koji prema njegovu mišljenju karakterizira Žigmanovljevo pjesništvo – riječ je o antimarcijalnosti, antimilitarizmu.

Budući da bunjavački ikavski govor ne poznaje baš svaki čitatelj ove zbirke, autor je na kraju knjige priložio rječnik pojmova, izraza, ali način na koji ih je obrazložio, nipošto nije suh, enciklopedijski. Naime, te su natuknice mali poetski eseji u kojima nam se tek opisno otkriva o čemu je riječ. U tim esejima zapravo progovara pjesnikova želja da sačuva stare, već zaboravljene riječi, običaje koji su mu čak i bliži nego ovi sadašnji. Stoga je u pravu kritičar Draško Ređep koji ističe kako u posvećenosti njegovog stiha, u toj skrušenoj tišini ufanja koju podrazumijeva, ima toliko neposrednosti i naloga davnih dana. Tako u natuknici o rovašu, autor piše kako se današnja voda vuče hidroforom na benzin, takva joj je i duša i ukus, zaključuje. Žao mu je što je “šprovanje”, koja je među braćom bila često hasirana rič, nije ostalo do danas. Žigmanov u tim malim esejima uspoređuje običaje prije i sada; npr. svadbene (uloga mestalundžije koja se izgubila s vremenom) i upravo iz tih komparacija nastaje blues ugođaj, nostalgično prizivanje hamvašovog zlatnog doba kada je još postojala povezanost među ljudima, povezanost ljudi sa zemljom, prirodom.

Ponekad značenje pojedinih izraza ostaje u naznakama ili biva sasvim poetizirano, ali to nije niti važno jer znamo “otprilike”, a upravo je neodređenost, nefiksiranost značenja i bila pjesnikova intencija. Kao osobito lijepe izdvojila bih natuknice o morkači, fićoku, katene... Smatram kako je točna Pranjićeva opaska kako ovdje nije riječ o folklornom, ali ipak ono što je važno za pjesnika je iskazivanje povezanosti sa zemljom (odrastao je na salašu), s obitelji, s precima. Tako je zemlja ono što vječno ostaje, ono što će nadživjeti vladare koji su zaboravili na/zemlji tajne/Života i zemlje (pjesma Bunjevački blues). Oni pak koji nisu poznavali tajne zemlje, koji nisu shvaćali njen život, na kraju su naskroz u zemlji svladani. U mnogim pjesmama, autor opjevava sudbine ljudi koji nisu uspijevali naći sreću. Neki su je pokušavali naći u kićenju, u zlatu, kao u pjesmi Metnuo je pucad zlatnu, neki su utjehu našli u piću i posve se izgubili kao u pjesmi Srlja u propast, ili traže nove staze, ali ipak uvijek idu naopako (pjesma Iđe naopako), a neki su pak proživjeli raspušteni život i na kraju ostali sami (u pjesmi Rano puštan)...

Ima u njegovim pjesmama i onih koji uvijek žele biti samo prvi (u pjesmi Važno je važan bit), onih pak prestaju mariti za vjeru (pjesma Ne minja al ni ne mari), nastavimo li nizati, naći ćemo i pjesme u kojima su ljudi zašutjeli ko na čvor/svezano u sebi kao u pjesmi Ne zna zašto ne smi kazat. Baš zbog toga što im je nešto stislo dušu, neki su i stali, ne mrdaju nikud ( pjesma Ić nikud neće). Drugi su pak krenuli u svit, ali su se ipak izgubili kao u pjesmi Mlad a već izgubljen.

Upravo zbog te statičnosti ljudi o kojima piše, Žigmanov u pjesmi Potaknjivat je tribalo pokazuje kako do te nemoći dolazi baš zato jer su ljudi razdvojeni, nisu dio zajednice. Možda upravo zato svoje pjesme posvećuje, a u nekima i piše, o članovima svoje brojne obitelji. Tako je pjesma posvećena majci Loziki zapravo ocrtavanje jedne slike, prizora koji je detaljno opisan – majka u kuhinji, s pregačom na kojoj je rezanac. I to je dovoljno da naznači njezinu brigu za obitelj. Postupak opisa jedne slike koja kao da je zamrznuta u pjesnikovu oku, bašlarovski rečeno, osamljene poetske slike koja se rađa iznenada, bez povoda, bez cilja, česta je u Žigmanovljevim pjesmama. Tako je npr. u pjesmi Tunja u kojoj je sve minimalistički – samo soba, u njoj tunja (za koju autor u svom rječniku piše da nije isto što i dunja) i peć. Slično je i u pjesmi Čista soba u kojoj se samo nižu predmeti, njihov opis, smještaj u prostoru i na kraju, u poanti; sve je to /bilo tako/samo kadgod, čime se sugerira nemogućnost postojanja konstantne uređenosti, reda.

Upravo ta svijest o vremenitosti, o onima koji su bili prije i onima koji dolaze posli, zapravo donosi neki mir, svijest da nismo najvažniji na svijetu. Zato se pjesnik i obraća jednom, kako piše, deranu i “savjetuje” mu; Stani/na miru/nađi miru/ i budi svoj. Sreća se krije u življenju u skladu s prirodom. U pjesmi Žeže zvizda čovjek nalazi sreću u radu na polju, dok sunce žeže i dok žarka zvizda/na nebu/i zemlji je.

No pjesnik govori i o neukroćenoj prirodi – o draču koji je teško iskorijeniti, a koji ipak čoviku služi. Bela Hamvas, sjajni mađarski književnik, pisao je kako je normalan život ono što je među jelima prežgana juha, jelo bez ikakve napetosti. A upravo poetiziranje takva života u kojemu čovjek želi vratiti se Prirodi, pronaći sklad i mir, u fokusu je Žigmanovljeva pjesništva.