Burano

Dok je išao prema Trgu Svetog Marka, Milanu su prilazili visoki tamnoputi mladići i nudili mu torbe, novčanike i šešire. Jedan je mladić bio posebno uporan – nosio je žutu torbu, kružio oko njega. Milan se zapitao odakle je i pomislio je da je vjerojatno iz Senegala. Čuo je da u Veneciji ima puno trgovaca iz Senegala. U trenu, taj ga je vižljast momak podsjetio na Othella jer koža mu je bila iznimno crna, ali i zato jer uvijek kada dođe u Veneciju, Milana preplave slike iz književnih djela. Dok je već bio blizu Trga, osjetio je kako mu je majica posve vlažna. Bio je izuzetno topao lipanjski dan. Žene pored njega mahnito su kupovale jeftine šešire, a djeca su nosila prazne bočice do obližnje fontane, da ih napune svježom vodom. Milan je zapravo krenuo na Burano i odlučio je prije polaska na Trgu Svetog Marka, kod Danielija, popiti kavu.. Trg je bio prepun ljudi, nemoćno su ležali na stepenicama, netko je svirao klavir, golubovi su letjeli i hranili se mrvicama kruha koje su im dobacivali turisti, a posvuda se širio, učinilo mu se, miris tamjana..Milan je uživao u ukusnoj kavi, gledao je ptice, zamišljao da će naići neko poznato lice, kao prije tri godine, kada je slučajno ugledao poznanika na izložbi o barbarima. No kraj njega prolazili su ljudi iz raznih zemalja i čuli su se razni jezici. Miješao se mađarski i kineski, i od tih različitih jezika, i od vrućine, zamalo mu se zavrtjelo. Nakon pola sata, krenuo je prema brodiću. Brodić koji vozi prema Buranu već je gotovo bio prepun putnika. Sjeo je na klupu, pokraj starijeg čovjeka i djevojčice. Ubrzo, nakon što je spuštena daska i brod polako krenuo, taj je čovjek počeo strastveno ljubiti djevojčicu, a ona mu je uzvraćala poljupce, ljubila ga, jezikom prelazila po njegovom licu. Milan je mogao tek u čudu gledati i zaključiti kako su debeli čovjek od šezdesetak godina i curica od svega petnaestak godina zapravo ljubavni par. Milan je samo okrenuo glavu i počeo zuriti u galeba usidrenog na drvenoj dasci koja je plutala na moru. More mu se pak učinilo kao slanina, bilo je mutno, a pjena koju je stvarao brodić, podsjetila ga je na plijesan. Burano... Tamo nikad nije odlazio. Murano – to da, tamo je bio nekoliko puta, gledao je kako se za svega par minuta stvara boca od murano stakla, ali na Buranu nikad nije bio. Zna i zašto... Baš na tom otočiću upoznali su se njegovi roditelji prije četrdesetak godina... Tada je Milanova majka bila sezonska konobarica na tom otočiću, a njegov otac, mladi inženjer iz Beograda, došao je ondje kao turist... Brzo je planula ljubav između dvoje mladih ljudi, oni se nisu obazirali na razne prepreke i osude rodbine, pa su se ubrzo vjenčali, a Milan se rodio u drugoj godini braka. No taj je brak kratko trajao, svega tri godine. Roditelji mlade Talijanke nikad se nisu pomirili s njezinom odlukom da pođe živjeti u Beograd... Ona se s djetetom brzo vratila u Rijeku, oca je rijetko viđao. Njegova je majka naporno radila, a kad je bila ljuta, proklinjala je Burano... Zato je Milan izbjegavao otići ondje... No, ipak ovog lipnja, baš mu je majka rekla da pođe ondje. Nije objasnila zašto. I Milan je otišao. Obećao joj je kupiti čipku... Sada, dok sjedi na klupi na brodu koja nije okrenuta suncu, i dok gleda kako mu se tijelo pretvara u vodu, ni sam ne zna zašto ju je odmah poslušao... Milan je često zaneseno pričao o ženama, pisao je romane koje su neki zvali ženskim romanima. Mnogi su mislili da je zavodnik, da je upoznao mnogo žena i volio ih, ali oni bi se začudili. Milan o ljubavi ne zna gotovo ništa, on se, kao i njegova majka, nakon nesretne ljubavi povukao i samo piše. Tijelo mu je nenaviklo na dodire, pa je zato čak i s nekom čežnjom gledao čudne ljubavnike pokraj sebe. Zamišljao je ženu koja ga grli i miluje. Stigli smo – rekao je netko na palubi i putnici su potrčali da što prije vide šarene kućice na otoku. Burano je, osim po čipki, poznat po kućama koje su obojene u crveno i žuto i plavo... Kad je krenuo u obilazak, činilo se Milanu da se šeće kroz kakvu bajku i da će svaki čas izaći neka princeza u čipkastoj haljini... Samo su štrikovi na kojima visi svježe oprano rublje razbijali sliku o mjestu na kojem ne žive ljudi, nego bajkovita bića. Štandovi su bili prepuni čipke, mali trg prazan, a on je ostao zagledan u plavu kućicu. Tih dva sata provedenih na Buranu Milan se nije trudio obići što više nepoznatog, samo je lutao središtem otoka, i pomislio je kako nije niti čudno da su se njegovi roditelji zaljubili na ovom mjestu. Murano, sa staklima i vrućim pećima, odveć podsjeća na svakodnevnicu, a Burano, to je upravo mitsko mjesto za ljubav... Kraj fontane je ugledao onu curicu kako fotografira starca. Nije se pitao zašto je s njim. Samo je gledao – trbušasti čovjek i djevojka koja oblijeće oko njega i snima ga iz raznih kutova. Zbog vrućine, svi su se razbježali u potrazi za hladom, za sjenom, a Milanu sunce nije nimalo smetalo... Uživao je u njegovu milovanju, ipak nimalo ugodnom, jer zrake su, već nakon pola sata, ostavljale mrlje na tijelu... Tko zna u kojem restoranu je radila moja majka?, pitao se. Nije mu bilo smiješno postavljati takvo pitanje... Turisti iz Rusije glasno su pričali i čekali svoj brodić... Burano, ništa se nije dogodilo... Nije čak kupio niti čipku, nije mu se osobito svidjela... More ga je ponovo podsjetilo na slaninu... Pljesnivu slaninu... Mladi parovi na turističkom putu Venecija-Murano-Burano... I žena s djetetom koja čeznutljivo gleda prema obali. Tko zna što se njoj dogodilo na Buranu... Na brodiću bila su i dva mladića koja dotad nije vidio... Tamnoputi, vižljasti... Ljudi su se odmicali od njih, kao da su prljavi... Oni su sjeli, kao kužni bolesnici, blizu palube, podalje od ostalih putnika... I u jednom trenu, Milanu se učinilo da se nalazi na nekom prastarom brodu na kojem se voze robovi... Možda od vrućine, a možda zbog literarnih slika, učini mu se da su zapravo svi na brodu roblje koje će za pola sata biti iskrcano u Veneciji...