Burna tjeskoba

Kako prijeći Ameriku i ostati u dobrim odnosima s čovjekom s kojim smo krenuli na put. Negdje na rubu pustinje, u Nevadi, junakinja Ellen susreće čovjeka punog piva (Buddyja) koji joj dirljivo priča o malim, savršenim najkicama svoga trogodišnjeg sina. A kad mu ih obuje, sin jednostavno otrči. Je li trebalo otići u Ameriku da bi se shvatila želja za kupnjom malih savršenih tenisica koje treba imati komu obuti?! Na rubu zbivanja puna umora, nervoze, istjerivanja duhova, igre bilijara i alkohola, neznanaca koji u kontekstu svakog putovanja predstavljaju domaćine – sve one koji su okoliš da bi se pamtilo mjesta zaustavljanja i napuštanja, njemački turisti teško objašnjavaju svoje razloge upoznavanja Amerike s jednog do drugog kraja. Osobito je to teško objasniti domaćem čovjeku koji se iz rodnog gradića takoreći nije maknuo. Ipak, uvijek postoje teme o kojima se razmjenjuju riječi, ne nužno i razumijevanje. U naslovnoj priči zbirke Samo duhovi Ellen i Felix na najdužem su od putovanja s kojeg se treba vratiti kući: isti, drugačiji, razočarani ili bogatiji?

Što znači bogatiji u svijetu Judith Hermann, autorice koja tu riječ ne upotrebljava ni za jedno od stanja koja propituje. Ljudi imaju više ili manje novca, više ili manje duha, više ili manje otvorenih horizonata na kraju kojih je uvijek crta u kojoj se sve spaja – ali samo dok smo dovoljno daleko. Približimo li se crti, ona se rastvara i uzmiče u drugu neku daljinu.

Živimo li događaje ili misli – pitanje je koje bi autorici zbirke priča Samo duhovi bilo suvišno postavljati. Za Judith Hermann svijet je unutrašnje zbivanje koje u svakom čovjeku traje u vrijeme njegova svjesna stanja, možda čak i u snu, a za riječi koje pri tome zabilježi često nije sigurno jesu li ili nisu izgovorene. Njezini junaci mahom su putnici, ljudi koji i kad su na putu u Reykjavik žele vidjeti vikend-naselje na Islandu, koji i u bogu-iza-nogu Troms?u, na sjeveru Norveške, očekuju dodatne razloge da se iziđe na ulicu, prošeta dalje od glavnog gradskog trga, da se odrede datumi povratka odnosno odlaska. Mnogi od njih jedu svoje čokoladne praline liječeći depresiju, ali nitko nije siguran da je život upravo ono što trenutačno žive.

Skupina mladih ljudi na Silvestrovo u Pragu uopće ne zamjećuje Prag i mogli su, svatko iz svojih razloga, biti u tom trenutku na tko zna kojem kraju svijeta. Dva otočića koja se pojavljuju u dvjema od njezinih priča simboli su ljudi koji na njih dolaze i koji s njih odlaze. To su oni susreti koji mogu biti pravi u pravo vrijeme ukoliko su se ljudi sreli u vremenu u kojem su se bez ostatka bili spremni oprostiti s duhovima svojih dotadašnjih života. Ali, to su i situacije koje se tako rijetko susreću. Jedan od junaka poslat će svoju prijateljicu u Maroko ako ona želi “uobličiti svoju čežnju”. Udaljava li on nju u Maroko ili se ona udaljava ne bi li se propitala u sebi? A što je s Marokom? Maroko može biti pogreška kao i bilo koje mjesto na svijetu. Može biti sjećanje, ako potraje. Ono što zaboravljamo više nije ni u tom tako nestabilnom svijetu sjećanja.

Ponekad, neusidreni između drugih ljudi i vlastitih umišljaja susrećemo druge u pravo vrijeme, na pravom otoku, na zajedničkom putovanju. Koliko će to potrajati? Kad će sjećanje zamijeniti sadašnjost? Kad će stvarnost postati priča neke budućnosti? Bliže ili dalje, svejedno. Ona će to postati zasigurno i kad smo s nekim tako dobri da više ne moramo razgovarati, da prepoznajemo sljedeća pitanja, znatiželju, tvrdnju, zanimanje i osjećanje onog drugog, kad se sve čini zanosnim, usklađenim, trajnim. 

Zbirka unutrašnjih svjetova njemačke autorice Judith Helmann (rođene 1970. u Berlinu), usprkos očekivanju, monološkoj formi i svojevrsnoj zatvorenosti, čitljivo je, zanimljivo, takoreći elegantno štivo o tjeskobi. Tehnikom usporednih svjetova, sjećanja i stvarnosti jednog viđenja autorica uspijeva približiti kompleksne svjetove ljudskih odnosa, često teško shvatljive bljeskove i sjenčanja u tim odnosima koja mogu biti razorna, ali često nisu ni primjetna u vanjskom, vidljivom svijetu, svijetu koji registriraju druge oči, druge misli… Ostaje pitanje tko je ili što utjecao na buran unutrašnji svijet neke priče u kojoj bi teško bilo govoriti o događaju. Ali je moguće tvrditi da je cijeli život sabran u zanimljivu duhovnom ozračju, iskrenu i čitku, i da ga je stvorila autorica koja je otvorila prostor zanimljivoj galeriji ženskih likova. Sve one jednom su u nečijem pogledu predstavljale sliku para koji se udaljava u krajolik. Hoće li se iz tog krajolika vratiti u paru, hoće li se uopće vratiti, tko će se i gdje vratiti – pitanja su otvorena pripovjedačkog svijeta Judith Helmann.