Čajna ceremonija

Suglasja

Ujutro će se probuditi moja majka.

Jedna igla probost će njezino srce,

jedna igla čiji je tupi kraj

u životu,

i oštar – zabijen

u petu smrti.

A ja, na drugom kraju svijeta,

neću osjetiti ništa.

Pit ću kavu ili ću zijevati pospano.

Samo i jedino Newton

dok doručkuje, primit će bol, primit će udar

i srušit će se na zemlju.

U večernjoj emisiji

moja majka će čuti za Newtonovu smrt

koji je u ovom slučaju nosorog.

Čut će za smrt

i dosjetit će se.

Čajna ceremonija

O, du lieber Augustin,

alles ist hin.

Ajde da ostavimo čaj

da prelije šalicu,

tanjurić pod njom

Plave cvjetiće da udavimo

Da obojimo stolnjak,

lakiranu nogu stola,

njezinu petu zabijenu u tepih,

poput papučice balerine

Da procuri kroz bijeli tavan

naših susjeda,

njihovih susjeda,

Nakraju ćemo možda primijetiti

da smo ljepljivi od banalnosti…

Nemoj brisati čaj

Da si kažemo “Dosta više”

“Gotovo je”

Razmjena iskustva

Sine,

kako da ti opišem

miris zime,

nakon ove novembarske kiše,

koja je nametnula blato i lišće?

A miris zime

diskretan je,

no osjećaš ga –

oštar i iznenadan.

Do sela mrtvih

stigli smo slučajno –

uobičajenim međuseoskim putem,

polupokrivenim sjenama i žbunjem.

To su bile dvije-tri kuće samo –

s brojevima 6, 7, 8,

napisanim nedavno žutim.

Bilo je tiho

s tihim, iznenadnim vjetrom...

Leptiri –

jedini vlasnici

prevalili bi ograde kuća.

Čak su se i duhovi preselili na onu stranu –

u ono daleko življe mjesto.

Zdenac, stari zdenac

bio je pun vode,

ali kante nije bilo.

Izdaleka me je podsjećao

na žedna čovjeka bez ruku.

A mi –

jedini živi već godinama –

jeli smo džanarike

u selu mrtvih,

bobice smo trgali

iz sela mrtvih.

Životvorni sok

lijepio se po prstima.

Lijep joj je hod ujutro

upio je hladne jesenje uzdahe.

Prekrasan će biti nadolazeći dan, pomislim,

da je bar na trenutak mogu ugledati.

Ne usuđujem se zapričati, nemam riječi

i primjećujem –

vjetar kraj nje ne zastaje uzalud.

Neću moći nikad odgonetnuti

što s lakim koracima nosi.

Nestaju ljudi kraj nje.

Zapravo – nema drugih

koji bi se kretali tako profinjeno

I graciozno u mlijeku jutra.

Da, njezin hod je tako nevjerojatan,

kao da pliva.

Da mogu, nacrtala bih je –

“Rasplesana nimfa u magli”

Lijep je njezin hod uvečer,

dok se vraća u svoj obojeni dom.

Tako primamljivo svijetli njezina kosa

dok se kreće,

I ne sakriva se slučajno mjesec.

Ne mogu joj ništa reći,

nemam riječi,

ali znam da njezina sjajna kosa

od mene krije tajne

koje nikada ne smijem saznati.

Prijevod: Ksenija Marković

Mira Duškova rođena je 1974. u Velikom Trnovu gdje je završila bugarsku filologiju na Sveučilištu Sv. Ćiril i Metodij. Živi u Ruseu. Piše poeziju i književnu kritiku. Autorica je zbirki pjesama Isprobavam priče kao haljine (1998), Vježbe na strašilu (2000) i Mirisi i pogledi (2004). Objavljivala je u Književnim novinama, Književnom forumu i Plamenu, kao i u nizu drugih književnih zbornika i almanaha. Prevođena je na engleski, švedski, mađarski i rumunjski. Dobitnica je važnijih nacionalnih književnih nagrada. Članica je Društva bugarskih pisaca.