Camorra i Gomorra

Riječima Tonyja Montane, slavnog Scarfacea iz istoimenog filma, počinje knjiga Gomorra (2006), koja je svojemu autoru prije dvije godine svakako priskrbila neskroman, ali ne i bezopasan imidž borca za civilna prava. Riječ – to “jedino sredstvo koje je imalo moć da mijenja stvari” i koje “ništa nije moglo prešutjeti” – “skrivila” je 1992. smrt sudaca Falconea i Borsellina, koji su krajem osamdesetih na optuženičku klupu doveli stotine mafijaša; godine 2005. na listu za odstrel smjestila je Leolucu Orlanda, gradonačelnika Palerma i kasnijeg zastupnika u Europskom parlamentu, koji je u svojim knjigama progovorio o sicilijanskoj mafiji. Na isti je popis prije dvije godine dospjelo i Savianovo ime. Roberto Saviano, koji kao novinar piše za časopis L’Espresso i za dnevnik La Repubblica, pod cjelodnevnom je policijskom zaštitom i priznaje da nekad zaželi da Gomorra nikad nije ni objavljena.

Pojedinci kao zupčanici

Gomorra je autobiografski roman i kriminalistička studija u jednom, i u njoj nema izmišljenih likova ni romansirane radnje. Jedanaest poglavlja raspoređenih u dva dijela sasvim jednostavno nižu činjenice posložene onako kako ih pripovjedač, Savianovo autobiografsko ja, priča iz perspektive čovjeka koji je odrastao u okruženju u kojem “sistem” – što je popularan lokalni naziv za napuljsku mafiju drugdje znanu kao Camorra – drži sve konce u rukama: od osiguravanja poslovne i privatne egzistencije lokalnom pekaru do zamršenih mehanizama svjetskog haute couturea. Sistem je to u kojem se u kriznim vremenima, ponajprije u vrijeme “rata” (primjer je slavna “guerra di Secondigliano”, rat između klanova Di Lauro i tzv. secesionista, scissionisti), ne obračunava riječima, nego oružjem. I sam je autor odavno razočarana oca naučio da je muškarac s pištoljem a bez sveučilišne diplome samo šupak s pištoljem, isto kao što muškarac s diplomom a bez pištolja nije ništa nego tek šupak s diplomom. Da bi bio čovjek, Saviano je morao steći oboje – i pištolj i diplomu.

Gomorra je ispripovijedana jednostavno, pregledno, što je svakako odraz Savianova novinarskog pera. Mada isprva nije lako pratiti golemu količinu imena, klanova i toponima, pred očima čitatelja oblikuje se kompleksna slika svijeta koji čak nije ni sistem – prije neki “aparat” u kojem su “pojedinci kao zupčanici”. Pripovjedne epizode utemeljene na zapisima sa suđenja, novinskim člancima i sličnim izvorima autor ne propušta duboko protkati vlastitim iskustvom, koje obiluje materijalom “usmene predaje”, i koje je stečeno životom predodređenim za “sistem”. U tom sistemu pojedincu ili “ništici”, kako pripovjedač sama sebe naziva, ne preostaje nego zauzeti doznačeno mjesto. Svoju poziciju Saviano ponajbolje opisuje kad govori o dilerskoj sceni: na ulici policajci, karabinjeri i pritajeni pripadnici suparničkih klanova svakako zauzimaju negativno polje, a pozitivno pripada kupcima. Svi ostali su neutralni, beskorisni, ne postoje.

Progovoriti o onom dijelu Napulja i Italije koji je, zahvaljujući gotovo “opsesivnoj pozornosti” javnosti uperenoj u sicilijansko podneblje, u mogućnosti nesmetano obavljati legalne i ilegalne operacije svjetskih razmjera znači odbiti mjesto nepostojećeg neutralca i svjesno postati “negativac”. Tim individualnim buntom, tj. posve privatno motiviranom mržnjom koja stoji iza “objektivnih” činjenica kojima denuncira moćnike što vuku konce svijeta u kojem živi, Saviano odabire mjesto negativca kako bi barem anulirao vlastiti status nule.

Po postupnu odricanju od nezainteresirana odmaka i zbog posvemašnje utopljenosti u groznu temu svog interesa Gomorra se izuzima iz uobičajene literature o ovakvoj temi. Balkanska mafija novinara Norberta Mappesa-Niedieka, primjerice, i Gomorra novinara Roberta Saviana dva su žanra: prvi objektivan i obavijestan, drugi individualan i poučan. Jer Savianova zasluga ne leži samo u neuvijenu iznošenju imena i brojeva, nego u hazarderskom demistificiranju jedne tajne i razotkrivanju mehanizama trgovine, građevinskog poduzetništva i odurnih “ekologijskih” rješenja poznatih tvrtki i cijelih regija.

Klanovi brutalnih gospodarstvenika

Poslovi klanova Camorre sežu od sitnih pritisaka na male obrtnike, preko deponiranja teškog otpada sa sjevera Italije do sveobuhvatne trgovine drogom. Droga uistinu predstavlja bolji i brži izvor novca od bilo kojeg zajma, sustav jednostavniji i daleko pouzdaniji od burze, pa je prosječnu studentu, zahvaljujući dobroj organizaciji camorrista i brzoj prilagodbi potrebama tržišta, čak moguće financirati studij iz sredstava uloženih u preprodaju droge. Camorra raspolaže i paralelnim mirovinskim i socijalnim sustavom. Njezina velika fleksibilnost i mogućnost da manji igrači obrnu novac, mada nisu dio klana, famiglie – pojam koji camorristi inače ne poznaju – te posvemašnja liberalizacija i automatizacija uvoza i izvoza omogućuju gotovo legalne malverzacije. Tako pojedinci s donje, ilegalne, strane gospodarstva lakše isplivaju na gornju, legalnu: “Gospodarstvo ima svoju gornju i donju stranu. Mi smo ušli s donje strane, a izlazimo na gornju.”

Izvrstan primjer jest prenamjena poljoprivrednog zemljišta u građevinsko, priča poznata i na našim otocima, preko koje se vrlo lako prešlo i zaboravilo je. Riječ je o spretnosti upućenih i njihovih najbližih da zgrnu milijune prema poslovnom načelu “Kupio sam za deset, prodao za tristo”. Domaćem je čitatelju knjiga stoga zanimljiva ne samo zato jer u Gomorri saznaje novo nego i jer prepoznaje staro: Poglavlje Kalašnjikov poentirano je pričom o balkanskom divu Željku Ražnjatoviću, tigru Arkanu, koji je zahvaljujući dobrim poslovnim odnosima s jednim drugim tigrom, bossom iz Casalesije Sandokanom Schiavoneom, pod krinkom humanitarne pomoći financirane novcem srpske vlade, glatko zaobišao embargo i uvezao 85 milijuna dolara teško oružje. Nekoliko stranica kasnije još jedna divna podudarnost: riječ “poduzetnik”, toliko disperzirane upotrebe da odavno već gubi značenje, u Caserti se koristi kao eufemizam za “klan brutalnih gospodarstvenika, krvožednih menadžera, građevinskih poduzetnika i zemljoposjednika. Svaki sa svojom vlastitom naoružanom bandom, međusobno povezani ekonomskim interesima u svim gospodarskim branšama”.

No vratimo se sad Tonyju Montani. Istina, Saviano naglašava da Camorra izvorno ne odgovara predodžbama o mafiji kakve prosječan građanin obično ima. Riječ je o složenu, teško shvatljivu aparatu koji izvrsno funkcionira u globalnom kapitalizmu, a ne o ekscentričnoj sceni o kojoj su generacije učile iz filmova The Godfather, Scarface, Goodfellas, Donnie Brasco ili Mi manda Picone. Ipak, camorristi su preuzeli imidž mafiosa stvoren tim medijem i Saviano izvrsno prati promjene u odijevanju, životnom stilu te čak rodne inovacije uvođene od osamdesetih naovamo. Tako se u razgovorima camorrista mogu uhvatiti čitavi ulomci iz Piconea ili Scarfacea, jedan se boss čak slikao s isturenom donjom čeljusti (kao Marlon Brando u Kumu), a ni pištoljima se više ne barata precizno, nego se vitla po zraku, što iziskuje znatno više buke i streljiva, ali i neprecizno zadane boli… Anna Mazza, takozvana Crna udovica (sjetimo se mladenke Black Mamba!), iskoristila je prvotnu rodnu zaostalost kamorskih bossova pa je osamdesetih i devedesetih takoreći slobodno poslovala, bez straha da bi joj kao ženi netko naudio. Danas međutim moderna camorristica više nije nedodirljiva supruga i majka, nego samosvjesna menadžerica i, već prema prilici, sasvim opravdana meta. Jedna od Mazzinih obiteljskih prijateljica ide u kupnju u pratnji dviju tjelohraniteljica, koje ju slijede u žutu smartu. Samosvjesno, u žutu skaju, sa žutim sunčanim naočalama na nosu, izgledaju kao da su upravo ispale iz Kill Billa.

Talijanski kandidat za Oscara 2009.

Odjevni idoli i uzori životnog stila preuzeti iz filmskog medija svakako čine priču o Camorri simpatičnom, gdjegdje i šaljivom. Tog se elementa dijelom drži i ovogodišnji film Gomorra redatelja Mattea Garronea. Riječ je, dakako, o ekranizaciji Savianove knjige, koja usporedno niže pet fabularnih tokova. Dok se u romanu u ulogu Tonyja Montane uživio jedan mafijaški boss pa je dao sagraditi kuću na dlaku identičnu vili iz Miamija, u filmu pak Montanijev promukli glas i hirovitu hrabrost oponaša klinac s ulice, niska stasa i bez strpljivosti da korak po korak uđe u kamorski sistem. On, kao i njegov kompanjon Piselli (“grašak”), mršav dugonja idealistički zanesen snovima o bogatstvu i moći, nose šaljivi element filma, ali svakako ne prolaze nekažnjeno. Završni kadar, u kojem se izrešetana tijela “Tonyja Montane” i naivna Pisellija odvoze u viljušci bagera, uz banalan šum motora, simbolički pokazuje koliko su tamošnje građevno poduzetništvo – jedna od glavnih meta Savianovih osuda – i likvidacija nevinih srodni.

Dok roman šokira statistikom (npr. 3600 ubijenih od 1979, godine Savianova rođenja), film guši reduciranim dijalozima, krupnim planovima, tjeskobnim zamračenim interijerima, prašnjavim, opustjelim eksterijerima i slikama betonskih nastambi u predgrađu, koje više nalikuju kavezima nego stanovima. Brutalna je nasilja u filmu znatno manje nego u romanu, koji rado analizira različite “potpise” pojedinih klanova. Tako je vjerojatno najšokantniji potpis onaj alla mondragonese – što znači leševe baciti u bunar i za njima hitnuti bombu, tako da mogu proći godine dok netko slučajno ne otkrije posmrtne ostatke izmiješane s kamenjem i šutom.

Svježa nominacija Gomorre za najbolji strani film pohvala je redateljske kvalitete koliko i vrijednosti scenarijskog predloška te, povrh svega, potvrda da ono pasolinijevsko “ja znam”, koje Saviano u romanu zloguko priziva, ima svoj odjek u široj javnosti, o čemu svjedoči i niz nagrada koje je ovaj “roman, a ne fikcija” dobio. Svakako su ta priznanja žestoka podrška urliku kojim roman završava: “Maledetti bastardi, sono ancora vivo!”