2.6.2005.

Rashid Novaire  

Čaplje u Kairu

Dan se rastvorio poput dječjega crteža. Uglati zidovi bezbrojnih sivih stanova, a ispred njih autoput koji je djelovao malčice rastopljeno.

Plaža se posve tiho protezala kroz jutarnju maglu.

Nekoliko muškaraca u daljini je nabijalo loptu.

Bazen se nalazio direktno ispred mora, pa su ljetni turisti od plaže jednim skokom mogli stići do kamenog platoa kako bi ondje s kože isprali sol, a potom se odjenuli na rubu bazena.

Sada u njemu nije bilo vode.

Na dnu za koje se uhvatio plavkasti kamenac nalazila se hrđava limenka od maslinova ulja.

Rešetke za klor bile su prekrivene komadima dotrajale crne plastike.

Ofa se rijetko osvrtala prema natrag, mrska joj je bila tužna slika željeznih stepenica koje vode prema dnu.

Prostrano more ju je zbunjivalo, jer je u njoj budilo želju za putovanjem tijekom kojega je vjetar cijelo vrijeme milovao njezinu krutu ptičju kožu.

Nikada nije bilo dogovoreno, no svake zime nakon nekoliko dana leta Ramon se spustio na rub ovoga bazena na plaži u Kairu.

Ona je stajala na crnoj plastici podignuvši svoju dugu, mirnu nožicu uvis. Još nikada tu nožicu nije toliko nevoljko stisnula o svoje toplo ptičje meso kao ove zime.

Ponekad je Ramon u svom nestabilnom položaju teško uspijevao sačuvati ravnotežu. Ljuljao se i mijenjao držanje.

Tada je Ofa zatvorila oči i poželjela da nije ondje.

Jutra u kojima je svoja krila poput mokre rampe svijala prema njemu postala su neobična.

– Što me još čini čapljom? – razmišljala je Ofa.

Lijeni zvuci kolona limenih automobila iza njihovih leđa naveli su Ramona da se osvrne s vremena na vrijeme. Nije se ljutio, nije bio iznenađen. Zurio je ukočeno.

Ofa je razmišljala o malenim vrtovima na sjeveru gdje ju je majka naučila da budno i izravno gleda u točku gdje brežuljci dodiruju bijeli zrak.

Trajalo bi dugo dok bi Ramon primijetio njezinu odsutnost, ako bi odletjela i sama krenula na put.

Možda bi umro bez nje.

Na izmaku srebrnasto-bijeloga dana dvjesto metara daleko od njih spustile su se druge dvije čaplje.

S obje nožice čvrsto u rahlome pijesku, ogledavahu se strogim pogledima.

Ofa je razmišljala o svemu što je brižljivo znala zadržati i o onome što ju je činilo čapljom. Primjerice, način na koji je stajala. No, čini se da su ove ptice to bezbrižno ignorirale.

Oklijevajući je primaknula krila jedno prema drugome, kao da je odjednom počeo puhati hladan vjetar.

Na primorju se siva voda igrala s pijeskom.

Nožicom je srce snažnije stisnula o svoja okrugla prsa.

Na trenutak je zaboravila čaplje na plaži, no kada je pogled ponovno uputila prema njima, otkrila je veselje koje nikada nije shvaćala.

Jednoga ranog jutra vidjela je kako je ženka sa svojim dotrajalim leđima u vlažnome pijesku napravila udubljenje. Tako, napola ukopana, dopuštala je da po njezinim nožicama i trbuhu struje valovi s krunama od pjene.

Ofa je oprezno promatrala Ramona.

Na trenutak je djelovao kao da nešto želi izjaviti, možda nešto važno.

Jednog sunčanog zimskoga dana neraspoloženje se tako duboko ugnijezdilo u njoj da je odletjela do druge dvije čaplje. Sramežljivo se spustila na rahli pijesak iza njih, u neposrednoj blizini.

– Zašto – zakašljuca stidljivo – zašto ne stojite na jednoj nozi i ne gledate ravno prema naprijed? Zar vi niste čaplje? Ili mi to ne radimo dobro?

Ostale čaplje gledale su iznenađeno – Divimo se čapljama koje mogu toliko dugo stajati kao vi. Mi to uopće ne možemo – zahihotaše se te okrenuše glave prema suncu. – Shvaćam – razmišljala je Ofa.

No, kada je kasnije ponovno stajala na neobrađenom kamenu pokraj bazena, razmišljala je: zašto se, kao nekada svake zime, ne uputim prema bijelom lauftepihu koji sunce prostire po moru? Lauftepih na putu prema crvenom afričkom pijesku kako bi mu se ondje divila djeca s kožom glatkom od riječne vode. Razgovore valja otmjeno zanemariti te krenuti prema ljubičastome večernjem suncu.

Znala je koliko je dugo spavao njezin san.

Srce joj se udaljilo.

Danas je imala snagu.

Nožice je polako odvojila od toplih pločica kada je na svojim leđima osjetila snažan, hladan mlaz vode.

– Ove dosadne ptice opet sjede ovdje, kao i svake godine; pa zaseru cijeli bazen – sebi u brk prigovarao je debeljuškasti dječak te trljao ruke o hlače svoje trenirke.

Svojim zelenim crijevom za polijevanje počeo je uklanjati naslage kamenca s rđavih stepenica.

Ponovo je na pomolu bilo ljeto. Opet jedno godišnje doba u malenim vrtovima bez novih sjećanja.

Ramon je glavinjao. Oporavio se. Otvorio je usta, no nije ništa kazao te napravio slabašan pokret prema sjeveru.

Ona je sklopila je oči. Siva mora kuća ponovo su se bibala pod njezinim krilima.

S nizozemskoga prevela Gioia-Ana Ulrich