Čarolija imena i izazov

Dragi moj Liposvite,

Tražiš od mene za Zarez ispovijed na dvije kartice o tome kako sam se i zašto našao u Pričiginu. Srećom po takvo Tvoje traženje, nemam kratak i jednostavan odgovor. Obrni-okreni, to da sjediš s mikrofonom pred publikom i zabavljaš je, to je ipak nekakva estrada, a u tome, kad god mogu, nastojim da ne učestvujem. Zašto onda ipak učestvujem? (Ako “nastupim” u Splitu krajem ovog mjeseca, što mi Kruno još nije potvrdio, biću, uz Tebe, jedini bez izostanaka u dnevniku.)

Mislim da je jedan razlog čarolija imena – Pričigin. Kako sam za picigin nesposoban, iz najmanje dva razloga (davim se kad mi voda uđe u nos, i ne vidim ništa bez naočara) a jako volim Ćićin tekst o toj umjetnosti, iz čiste zavisti i kompleksa manje vrijednosti sam prihvatio mikrofon.

Drugi razlog je Andrićev govor prilikom primanja Nobelove nagrade. Tada je govorio o pričanju, zašto je ono važno, i zašto je književnost zbog toga važna, i učinilo mi se da je Pričigin dobra prilika da se tog govora prisjetimo. Pa sam nešto takvo, čini mi se, na prvom Pričiginu i rekao. (Poslije sam se sjetio i Ćopićevog pisma Ziji, na početku Bašte sljezove boje, onoga “prije nego me odvedu…”, i onoga “mrke ubice s ljudskim licem…”, i onoga “možda je nekome smiješna moja starinska odora…”)

Sljedeći razlog je – izazov. Lako je sjediti i pisati, imaš sve vrijeme ovog svijeta, knjige su ti nadohvat ruke, kad u nešto nisi siguran – provjeriš, kad ti se ne dopada – promijeniš, gospodar si početka i svršetka… I siguran, ugodno ušuškan iza teksta. A pričati uživo, pokušati govoriti lijepo, zanimljivo, učiniti da ljudi oko tebe slušaju pažljivo, da ih pričanje dotakne, uzbudi (probudi?), da učiniš da ih se tvoja priča tiče, i da im postane važna, to je za onog miša iza teksta moralo biti izazov. Mora, prvo, imat nešto da kaže. I mora, drugo, umjeti to reći - držati pažnju, ubrzavati i usporavati, žuriti poenti pa je onda odlagati, i sve to uživo, bez papira, bez brisanja, u kratkom vremenu koje mu je dato.

Dalje, u cijeloj toj pričigini nije nebitna niti lokotarska djetinjastost, kojoj je teško odbiti poziv, pogotovo ako se i sam groziš u smrtnu ozbiljnost zaodjenute ispraznosti mnogih književnih skupova. Uz tu djetinjastost jasno je zašto još uvijek nema nekih jasnih pričiginskih pravila, niti nekog velikog cilja iza svega, ni statuta, niti propizicija, nego samo ovo: improvizacija i igra.

Ili, ne daj mi lagati, nekih pravila ipak ima. Na primjer, da se ne pričaju vicevi. Ili, da priča koju pričamo ne smije biti negdje ranije napisana. Mene je taj preduslov zatekao: imam li ja uopšte priča koje nisam napisao? Evo i sad, dok Ti ovo pišem, stresao sam se kratko od tog pitanja. Jebote, kakav to siromašan život živim, ako sve što o njemu imam da kažem – imam negdje napisano!?

I zato sam, najzad, poziv za učešće u Pričiginu prihvatio. Shvatio krajnje ozbiljno. Pripremio se. Napravio inventuru po bilješkama i po sjećanju. Počeo razmišljati o tome: zašto ovo jesam a ono nisam zabilježio. Zašto neke stvari mogu izreći samo pisanjem, a neke niti ne pomišljam da rastresem po papiru? (Odgovorima, koji su za sada jadni i nikakvi, neću gnjaviti ovdje ni Tebe ni čitaoce Zareza.)

I da završim (jer sam upravo dobio mail od Krune da će mi upisati jedan nepravedan izostanak, pa sam ljut i povrijeđen), bilo je to – voditi priču zamišljenoj poenti i čuditi se istovremeno kuda bi sve ona da skrene i odluta - vrijedno i lijepo iskustvo.