27.1.2005.

Trpimir Matasović  

Čekajući Schuberta

Jedan od problema sustava obrazovanja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji jest i taj da se na gotovo svim odsjecima glazbenike školuje primarno za soliste. A na iole suvislu solističku karijeru može računati maksimalno nekih deset posto studenata, dok ostale u životu očekuje tek posao na nekoj školi ili u orkestru. U takvom kontekstu čudi što se kod nas još ne posvećuje dovoljno pozornosti komornom muziciranju, kao idealnom putu za afirmiranje mladih glazbenika na početku karijere. Vjerojatno je razlog tome stav da je komorna glazba manje vrijedna od one solističke, što je, međutim, potpuno pogrešno. Naime, upravo ta vrsta glazbe pruža idealnu prigodu za usklađivanje umjetničke individualnosti i kulture skupnog stvaranja glazbe, a, u krajnjoj liniji, može biti i dobra odskočna daska za daljnju solističku karijeru. U konačnici se tako komornu glazbu najčešće tek usputno odrađuje, pri čemu je honorar za jeftinu gažu uglavnom veća motivacija od samog umjetničkog procesa.

Crvena nit

Nije stoga čudo da ponuda kvalitetnih komornih ansambala nije osobito bogata, premda bi se ipak moglo očekivati da će barem gudačkih kvarteta biti više, s obzirom na to da je riječ o sastavu s najbogatijom literaturom. Na tom području, međutim, figuriraju već godinama tek Zagrebački kvartet te kvarteti Sebastian i Rucner, čiji umjetnički dosezi rijetko prelaze granicu puke korektnosti. Srećom, u posljednje vrijeme sve se više nameće i Kvartet Porin, sastav koji svoj uspjeh temelji ne samo na inicijalnoj kvaliteti četvero mladih glazbenika nego i na potpunoj predanosti uvijek novom istraživanju kvartetskog zvuka.

Pritom su programi gotovo redovito koncepcijski jasno oblikovani, pa je tako i njihov posljednji nastup u Preporodnoj dvorani imao svojevrsnu crvenu nit. Ona je, doduše, bila prikrivena, no glazbenim sladokuscima sigurno nije promaklo da se kronološki obrnuti slijed skladbi Ive Mačeka, Antonína Dvořáka i Johannesa Brahmsa kreće prema ovaj put neozvučenom komornom opusu Franza Schuberta. Minuciozno je iščitavanje izabranih djela tako otkrilo skrivene poveznice s glazbom bečkog majstora čak i u Prvom gudačkom kvartetu Ive Mačeka. Ispod gustih premaza glazbi kasnijih epoha, s prilično očitim referencama na Mahlera, Bartóka i Stravinskog, ukazala se u konačnici klasična struktura, s preglednim formalnim obrascima, pa čak i mocartovsko-šubertovskim elementima ritamskih struktura i motivičkog rada.

Dubinsko iščitavanje

Nakon izvedbe ovako složenog djela, dekonstrukcija Dvořákova Američkog kvarteta bila je nešto jednostavniji zadatak. Ključ za čitanje nameće se sâm po sebi kroz brojne folklorne i pseudofolklorne motive. Kao što su to članovi Kvarteta Porin dobro prepoznali, nije riječ o nekom "američkom" folkloru, nego o skladateljevoj nostalgičnoj reinterpretaciji baštine europske pučke glazbe, i to ne samo češke nego i one šireg K. und K. kruga. I to je, naravno, još jedna poveznica sa Schubertovom glazbom.

Ipak, najdoslovnije je pozivanje na Schuberta bilo prisutno u Brahmsovom antologijskom Glasovirskom kvintetu u f-molu, djelu koje je u svojoj izvornoj inačici za gudački kvintet skladano kao parafraza Schubertova Kvinteta u C-duru. Dodatan impuls već ionako vrhunskom glazbovanju Kvartetu Porin u izvedbi je tog djela dala pijanistica Srebrenka Poljak, inače vjerojatno jedna od ponajboljih hrvatskih komornih umjetnica.

Dubinsko iščitavanje kvartetske literature na način na koji to čine Ivan Novinc, Martina Sačer, Krešimir Ferenčina i Neva Begović svakako je hvalevrijedan novum u našem glazbenom izvodilaštvu. Njihov posljednji koncert ostavlja, međutim, osim dobrog dojma, i želju da u interpretaciji Kvarteta Porin što prije čujemo i glazbu ovaj put pritajenog Franza Schuberta. Njegova djela, doduše, jesu osobito težak izazov svakom komornom sastavu – no Kvartet Porin takvom je izazovu nesumnjivo dorastao.