Čeličenje pokoljima

Pucnjave po školama pomažu pripremiti učenike za pucnjave u vanjskom svijetu

WASHINGTON, DC – Izvješće američkog Ministarstva obrazovanja objavljeno u ponedjeljak otkriva kako pucnjave po školama znatno utječu na spremnost učenika na iznenadne pucnjave i svakodnevne ubilačke napade koji ih čekaju u vanjskom svijetu.

Fotografija s mobitela jedne od učenica pokazuje njezinu izvanrednu sposobnost da izbjegne vatrenu liniju tijekom prve pucnjave u kojoj se zatekla.

Prema tom izvješću, studentima koji su izloženi pucnjavi tijekom studija ne samo da je lakše pronaći sigurno sklonište poslije u životu, nego se također bolje snalaze u mnogobrojnim stresnim situacijama, primjerice ako im netko uperi pištolj u glavu.

“Pucnjave pomažu studentima da steknu mnogo korisnih vještina – od kritičkog razmišljanja nakon što su im raznesena oba koljena do uspješnog komuniciranja uz očajničko preklinjanje za život”, rekla je ministrica obrazovanja, Margaret Spellings. “Uistinu, mnoge od tih lekcija bit će od koristi današnjim diplomantima dugo nakon što napuste školu.”

Za razliku od prirodnih i humanističkih znanosti te matematike, za koje ministrica Spellings smatra da nemaju mnogo stvarnog utjecaja na sposobnost studenta da iskoči kroz prozor s drugog kata i otrči prema kordonu policijskih i ambulantnih vozila, pucnjave po školama opskrbljuju studente završnih godina praktičnim znanjem koje će im biti potrebno da udare u trk nakon dobivene diplome.

“Nekoć su naporno učenje i dobre ocjene značili da ćeš se snaći poslije u svijetu”, rekla je ministrica. “Na žalost, danas to nije ni približno toliko važno kao imati prave veze ili znati kad pojačati pritisak na srednji dio tijela da ti se utroba ne bi prosula.”

Timski rad i organizacijske sposobnosti također su poboljšanje u obrazovnom okruženju u kojem se događaju pokolji, drži se u izvješću. Studenti stječu mogućnost da rade zajedno u velikim, uplakanim grupama bilo da mole za pomoć, nagovaraju jedni druge da se prave mrtvi ili uče maksimalno iskoristiti ograničene količine vremena, čak sekunde, za presudne zadatke poput bijega.

Osim toga, podaci su pokazali kako napadi u školama označavaju prvi put da studenti nižih godina počinju ozbiljno razmišljati o vlastitoj budućnosti. To je također vrijeme važnog psihološkog razvoja posebice kod učenika u srednjim ili osnovnim školama.

“Što se prije djeca suoče s mahnitim napadima poluautomatskim oružjem prije će naučiti reagirati na iznenadne zvukove i pokrete što će im pomoći predvidjeti i reagirati na pucnjave u daljnjoj budućnosti“, rekla je Diane Gallo, direktorica organizacije Nijedno ranjeno dijete neće biti ostavljeno.              “Naposljetku, kakvom se uspjehu naša djeca mogu nadati ako ih se redovito ne plaši pucnjavama?”

Osim što opskrbljuju posljednje generacije diplomanata sredstvima koja će im trebati kako bi ispunili često rigorozne zahtjeve pomahnitalih razbojnika na radnome mjestu, pucnjave po školama također su od koristi onima koji se nakon srednje škole odluče priključiti vojsci.

“Ne mogu vjerovati da sam nekoć ludio u vezi s tim da će me netko upucati u školi”, rekao je vojni časnik John Hodge (19) koji je maturirao prošle godine i trenutačno je stacioniran u Bagdadu. “Da nije svega onog što sam naučio na satovima gđe Sarai – počivala u miru – ne znam kako bih izdržao i jedan običan tjedan.”

Roditelji nekih studenata koji su doživjeli pucnjave u srednjoj školi također su zamijetili znatnu razliku.

“Prije nego je krenuo u akademiju Riverside uvijek sam se bojala kako će se Jason brinuti za sebe u vanjskome svijetu”, rekla je Theresa Eibelman za svog šesnaestogodišnjeg sina. “Sada znam kako – tako što će zakrčiti vrata knjižnice policom za knjige i upozoriti ljude u ostalim prostorijama da odmah napuste školu.”

Unatoč zaključcima iz izvješća, neki su građani skeptični spram produktivne strane pucnjava po školama nazivajući ih “besmislenima”, “ometajućima” i “nečim čemu nije mjesto u našim školama”.

“Moja kćer neće ići u neku groznu školu po kojoj se motaju psihotični, naoružani ljudi”, rekao je David Lee Sykes, stanovnik Roanoka u Virginiji i otac troje male djece. “Moja će Jennifer naučiti kako izbjeći metak na dobri stari način, od svoje majke i oca.”

Sastanak u gradskoj vijećnici pruža mještanima prigodu da javno govore gluposti

EW BEDFORD, Massachusetts – U pravom svjetlu demokracije, sastanak u gradskoj vijećnici održan u auditoriju srednje škole New Bedford u ponedjeljak pružio je mnoštvu od otprilike 550 stanovnika prigodu da javno izraze svaku pa i najmanju budalastu misao i zabrinutost koju bi inače mogli reći jedino samima sebi.

Stanovnici New Bedforda ponovo su u zabludi misleći da mogu izravno sudjelovati u glasovanju za gradsko vijeće.

Iako je sastanak navodno održan kako bi se porazgovaralo o predloženom projektu vrijednom 21.000 dolara kojim bi se trava sa školskog nogometnog igrališta zamijenila umjetnim travnjakom, Thomas Reed, član gradskoga vijeća, nehotice je pokrenuo lavinu loše upućenih, nepovezanih govora o nevažnim glupostima kada je dopustio nazočnima da demonstriraju svoj bogomdan dar govora.

“Ne želim imati nečiji prednji križni ligament ili amiotrofičnu lateralnu sklerozu na svojoj savjesti”, rekao je građevinski poduzetnik Tom Warenheim (42) koji očito nije čuo dio uvodnog komentara vijećnika Reeda samo nekoliko trenutaka prije kada je objasnio kako je rizik od ozljeda na travi i onih na umjetnom travnjaku gotovo jednak. “Također sam odnekud čuo, od mog rođaka, mislim, da vlakna iz tog čuda mogu uzrokovati rak.”

Građani su se brzo poredali na podiju kako bi vježbali slobodu govora – za koju su umrli nebrojeni Amerikanci – te javno trabunjali o svemu, od glavnih uzroka prošlogodišnje loše igre nogometne momčadi do toga bi li se srednjoškolci uopće trebali baviti sportom.

“Sad, ja ne znam mnogo o tom umjetnom travnjaku, ali svi me znate i znate kakvim se poslom bavim”, rekao je vlasnik željeznare Dan Schilling (54), iskoristivši priliku da čuje svoj glas kako odjekuje zidovima auditorija. “Već godinama govorim svojoj ženi i ona se slaže sa mnom. Kamioni za smeće u ovom gradu su preglasni i došao sam ovdje večeras da vidim što ćemo učiniti u vezi s tim.”

Schillingova pritužba ulila je nezaslužen osjećaj samopouzdanja kod ostatka gomile osmjelivši i druge da napuste praksu formiranja uvjerljivih stajališta i umjesto toga puste da potoci zatupljujućih gluposti poteknu s njihovih usana.

“Tko će popraviti ceste”, pitao je Gordon Winters (49), pravi, prvorazredni idiot. “Moram li ja sam popraviti ceste ili će netko drugi popraviti ceste? Što će biti? Popravljene ceste? Ili nepopravljene ceste?”

Nakon 15 sekundi neugodne tišine, Winters se zahvalno maknuo s podija kako bi ga zamijenila Laurel Hale (32) koja se činila nestrpljivom da dokaže svakom stanovniku New Bedforda kako ima intelektualni kapacitet autističnog psa.

“Reći ću samo jedno jer ne želim nikom oduzimati vrijeme”, rekla je Hale dok je njezina šestomjesečna kći grebala po mikrofonu. Zatim je uspjela nekako povezati pitanje umjetnog travnjaka s manjkom mjesta za sjedenje na javnim površinama, svojom nemogućnošću da pritisne dugme na pješačkom prijelazu na putu za posao i s navodnim preobiljem kanala na kabelskoj televiziji.

Dodala je: “Osim toga, vijećniče Reed, morate nas izvući iz Iraka. Odmah.”

Tijekom sastanka koji je trajao šest i pol sati, jedina varijacija u beskrajnoj monotoniji nevažnih briga bio je povremeni ton zazivanja.

“Ovaj je grad nekoć bio potpuno drukčiji”, rekla je Doris Miller (67) kao u filmu u kojem je strastveni govor neke osobe tako snažan da ostavi zapanjenu publiku u tišini. “Klinci su drukčiji. Odrasli su drukčiji. Ljudi. Ljudi su drukčiji. Što se dogodilo? Kako ćemo se vratiti na prijašnje stanje? Kako, vijećniče Reed?”

“Borio sam se u Koreji i, kunem se Bogom, opet bih to učinio”, rekao je Ronald Schroyer (76), koji se odmah zatim vratio na svoje mjesto.

Bez donesenih zaključaka o tome zašto grad nema zoološki vrt, gdje je najbolja pizza ili što učiniti s nogometnim igralištem, vijećnik Reed odlučio je ne upucati se i prosuti mozak po ljudima nego prekinuti sastanak i zahvaliti svima koji su odvojili dio svoga vremena da nešto kažu.

S engleskoga prevela Maja Klarić