Danica
Zvijezde su gorjele polovično, gotovo nestvarno.
Negdje u utrobi znao sam da je ta noć
lažirala opstanak našeg ispuhanog vremena.
Pjesnik je prvi put, otkako sam ga upoznao,
odložio notes i izgriženu olovku.
Blagoglagoljivo je uspostavio
patetični odnos s nebeskim krovom.
Skinuo je jedan crijep i nazvao ga Danicom.
Potom je otpuhnuo neprozirni oblak meni u nozdrve.
Venera, rekao sam, mršteći se drsko, ona se zove Venera,
mogao si je vidjeti u odrazu sunčeva izlaska.
Zar je nisi ranije uočio?
Pjesnik se gordo nasmijao i u notes zapisao:
Noćas mu je tijelo razvalilo dušu... jedina svijetla točka za njega je sunce?!
Ali, znajući kako živi, bolje i to nego ništa.
Izdržati
Ulazeći u stan, u tu hladnu jazbinu
za vukove i ponekog žohara,
zaboravio sam da spavaš i,
hladan poput prvog piva,
glasno ti čestitao što si izdržala
još jedan dan uz mene biti.
Sanjivo si uzvratila da sam pijanac,
i propao slučaj, i nemoguć, i lud,
i ženskar, i neradnik, i kockar...
i da ćeš se već sutra vratiti svojoj majci.
I, naravno, otišla si.
Možda sam zapravo svemu ja kriv,
a kažu da obično jesam.
C’est la vie
Na kori naranče opazio sam trzaj.
Meteor je pao negdje na zemlju,
prošlost okrenuta licem prema naprijed.
U tvom oku suza, u meni gnjev.
Povukla si se u ljušturu iz koje nestaje leptir.
Rekla si mi da su važne promijene.
Ostalo je nebitno.
Uzimaš svoje stvari i odlaziš.
“Zbogom“ je tek riječ – dovoljna za sada.
Sam u sobi čekam;
još jedan meteor će pasti.
Miguljavo
Lijep je osjećaj sjediti na rosnoj travi
i gledati u sunce miguljavo.
Ispred tebe je stari hrast i ptice koje pjevuše
himnu “La vie est belle“.
Na trenutke zaboraviš Gordijski čvor u grlu
koji ti je na vrat još frigijski kralj
privezao poput leptir mašne.
Beskućnik te traži cigaretu i ti mu je s osmjehom daješ,
kao da u Edenu sadiš stablo života.
Idilu ti tek može pokvariti bivša žena
kada te nazove i pita jesi li poslao alimentaciju.
Pa ipak lijep je osjećaj sjediti na rosnoj travi
... i znati da te, za histerije njene, izmeđ’ nogu samo rosa hladi.
Nakon čitanja
Volim kad se netko dobro zajebava s poezijom.
To je kao uživanje u neoskrnavljenoj prirodi.
U dodiru bludnice.
U prisjećanju na dječje nestašluke iz kojih navire
besmisleni očaj za odrastanjem.
A onda shvatiš, kao i kad se netko dobro zajebava s poezijom,
da se i puno prije nas već sve izdogađalo.
Stoga upamtiš refren i poneku interpunkciju.
Jer na koncu – kaže jedan moj stih
– sve se svodi na sranje ili umiranje.
Ovisno kojim putem zagrabiš.
Robert Roklicer (Vukovar, 4. prosinca 1970.) hrvatski je književnik, glumac, scenarist i novinar. Objavljeno mu je deset samostalnih knjiga, a s poezijom i prozom zastupljen je u više antologija, panorama i zbornika u Hrvatskoj i inozemstvu. U prepjevu Grzegorza Latuszynskog pjesme su mu objavljene i u Poljskoj (antologija W skvarze slonca, w chlodzie nocy). Dobio je više priznanja i nagrada za svoj književno-stvaralački rad. Od 2008. godine predsjednik je i voditelj zagrebačke tribine Jutro poezije. U biblioteci Lude gljive (nakladnik Jutro poezije) urednik je nekoliko knjiga suvremene domaće poezije priznatih hrvatskih autora: Franje Nagulova, Ružice Orešković, Mirka Ćurića, Lidije Dujić, Zvonimira Husića i dr.