Cesta za Kaliforniju
Ne ne ne, nikakva sekta
Između očiju mogu pronaći točku
koja me vodi
cestom u Kaliforniju.
crvenu točku koju nisu napravili lavovi
koja nije trešnjina koštica
iz usta Allena Ginsberga
koja nije
komadić ograde Golden gate mosta.
između očiju mogu pronaći točku
koja nikog neće ostaviti ravnodušnim.
a nije rupa od snajpera
čudesni nokat
očaj izgubljenog anđela.
točku koja uspostavlja između nas princip praznine
kojoj se samo Bupka može oduprijeti
ili Atlas da nas jednom iz dosade
ne uputi kao kuglu prema ponoru.
Još jednom
Stojimo nad kadom i peremo zube,
nismo nikad ni trebali
putovati na zapad.
uglavnom smo pošli zbog toga
što su psi bili teški kao kamen
i kamioni su odlazili
iz grada zadivljujućom brzinom.
njihovo korijenje je,
kao i gnijezda ždralova
odavno zaraslo u korov.
ti otvoreni kamioni bez veze nas podsjećaju
na svaku selidbu dosad na
origami i godinu zmaja.
u Japanu uz neuspjeh
kao senf ide harakiri,
neizostavno.
kod nas bi se svi već pobili pa smo
nešto bolji prema svojim želucima, tuđe
prosipamo okolo kao proso.
Mandragora
Krajičkom oka uspijevam uhvatiti
lešinara kako čuči na Joshuinom drvu.
Preko granice možemo vidjeti
vjetrenjače koje proizvode neon
kauboje u klompama od kože.
tako ti je to, uz cestu prema Kaliforniji
rastu samo kaktusi koje
ne možeš objesiti ni mačku o rep.
teško je na njih
objesiti čovjeka.
ubrzo ćemo ionako biti na granici
nemamo nikakvu kartu, možda ćemo
na kraju pjevati Viva Zapata.
tako ti je to na cesti za Kaliforniju.
možeš me mamiti pitom koliko hoćeš
i cijepiti Eaglesima,
sad spavam i
sanjam kuću.
kod nas nema baš mnogo kaktusa, al zato ima
bukvi kud god se okreneš.
Rampa ponekad može postati zid
Imamo neke stare vjetrovke
i poštanski šešir,
prijatelj e. e. nas ne bi ni prepoznao.
stari Ford kabriolet,
crn, a kakav bi bio, kao vjetar
brzinom crnine
nosi nas preko pustinje.
igramo igru, tko se prvi sjeti
kako se zove Martin Sheen
u filmu ‘Badlands’ Terencea Malicka.
ti imaš šal kao prava diva i
sunčane naočale, a kojot
nam ne može prepriječiti put.
ali zato mi možemo njemu.
možemo zaustaviti život kao što se
zaustavljamo pred spuštenom rampom.
vlak odnosi prema istoku
ljubičaste usne
vjetar od stolica za ljuljanje,
vjetar, vjetar besmrtni udarac.
Martin Sheen je još uvijek
James Dean vonabi bez imena.
a i sin mu je
totalni kreten.
Pošta
Tako smo malo stari da
nikada nismo primili telegram.
možda zadnji put kad smo se rodili.
zato nas zbunjuju kilometri žice
uz prugu koje prikuju bizone za mjesec i
vjetar u njima svira debeli bendžo.
vagoni moraju
biti nadzvučne kutije
i sve sporije uzmiču prema jugu.
možda baš zato volimo poštu.
Pony express je mrtav.
Henry Chinaski je mrtav.
Balkan express je mrtav.
stvari nestaju brže
nego što ih uspijevamo slijediti,
debeli bendžo svira
glazbu masne ravnice, bizoni su
prikovani za mjesec.
odlažemo u istom trenutku
ja ‘Crying of lot’ a ti ‘Poštu’,
upalit ćemo auto
i onda slijediti žice do Kalifornije, do mora
ili dok nas smrt ne rastavi.
Prikolice
U kamp prikolicama žive žene spremne na udaju.
čekaju princa tame Ameriku
da ubaci novine
u poštanski sandučić na pragu.
razmišljam o tome da im ponudim
ploču Nika Cavea
pošto je on isto tako princ tame, ali one
očekuju nešto više, nešto američko.
kako ne razumiješ
nije svaki šonjo rođen da bude
princ tame za nevinu djevojku koja
svakog jutra gleda u sunce.
pustinjsko sunce zalazi da bi
prerijski psi znali kad treba da legnu, kažeš
nikad se ne zajebavaj sa tim, život ovdje
možeš obuhvatiti pogledom
glava bizona, pojilište, kuća
i groblje tamo na zapadu.
Oz
Prvi korak po dolasku
obilježit ćemo šampanjcem i političkim govorom,
kao da polažemo temelje.
tako se polažu temelji izgnanstva.
više ne možemo zaspati bez govora.
ptice su prekrile polja.
strašilo su napravili od lima, toliko su ga puta
ptice temeljito izasrale
da ga nije bilo ugodno gledati,
rekli su.
pa koga briga da li je ugodno
gledati u strašilo.
pa poanta strašila jest
da u njega ne bude ugodno gledati.
kad je Dorothy vjetar otpuhao kuću
ona je prvi put
zakoračila u život,
tako smo i mi.
poljubili smo polje
sretni što imamo kuću i život, i pomalo
što nismo Amiši.
tako to bude.
ako zaspeš pod prozorom
odnesu te vijavice sa stogovima sjena.
nema tog kod nas.
sjene su kod nas stabilne.
mi imamo sreću
da dolazimo iz nekog boljeg svijeta.
Treba nam samo veća lopata
Ustajemo ranije nego ikada u životu,
kao da idemo
na prvi školski izlet.
nebo nekako podsjeća na naftu,
tako valjda izgleda život
strastvenog lovca na sipe,
kao mrak u kupatilu.
mislim doveo bi ja njima Sirotanovića
pa da vide kako se prebacuje norma,
ne mogu kauboji kao Alija.
ali Alija je odavno mrtav.
sipe postaju princip postojanja.
a mi se kačimo na vlak
i pakiramo dok zora još nije ni blizu, dok
gušteri ne posjeduju boje.
treba nastaviti prema moru, ne možemo
više živjeti bez soli.
treba još riješiti tajnu ceste, da ne upadnemo
u nekakav bermudski trokut da nam
ne nestane goriva
ili nam sipe pojedu svjetla.
rasprostireš auto kartu na koljenima
more je još daleko, moramo
prijeći planine, mislim
Missisippi izgleda kao proširene vene što ćeš ih
jednom imati na nogama.
Nimalo ptica
Kćer naših prijatelja ima dvije godine.
jebote, naši prijatelji imaju kćer.
sad žive zajedno negdje u preriji
to je sve isto kao i kod nas
ta prerija
Winnetoua su snimali na Velebitu.
tako smo zapamtili bijele Indijance.
a kažu, inače
nema njih baš puno i
sad se zovu Native Americans.
uglavnom uzgajaju krave a mesari im
ponekad ilegalno zakolju
pa bude sranje.
ponekad je lijepo u toj ravnici, uvečer je
nekako tiho čegrtuše
ostaju izljevi ljubavi. pijesak
miriše kao ljeto na obali
a nebo kao marmelada od kupina.
mala je inače dobro
naučila je piti pivo i čaj od kadulje,
to je čuva od prehlade.
i još je naučila puštati zmajeve, polako
ali sigurno postaje uporište.