Neželjeni susret Najviše mrzim kad se sretnu moje Brbljavo Ja i moje Šutljivo Ja. Šutljivo Ja, naravno, uvijek šuti, ali sve bi bilo u redu kad bi Brbljavo Ja barem nešto reklo. Naime, ono je toliko brbljavo da nikako ne zna što će prvo od svega toga što želi kazati reći, tako da na kraju i ono ostane šuteći. Možeš zamisliti kako mi bude neugodno! Zato sam i odlučila da ću izbjegavati sva raskrižja na kojima se moje Šutljivo i moje Brbljavo Ja mogu sresti.
Vidiš da to nema ama baš nikakve veze s tobom!
San o Bajamontuši Probudilo me luđačko kucanje na vratima. Otvorim ih, a ispred mene stoji neki čovjek kojeg nikad prije nisam vidjela. Ni mlad, ni star, ni lijep ni ružan, ni crn ni bijel, a sudeći po odjeći, ni siromašan ni bogat.
Čovjek zavrišti neugodnim tenorom – aaaaaaaaaa nestala je Bajamontuša!!!
Ali, gospodine – izrecitiram s olakšanjem ulomak iz jednog članka o Bajamontuši – Bajamontuša je srušena dinamitom i batovima 1947. godine akcijom komunističkih vlasti. Destrukcija je bila besmislena, nikakvih razloga za rušenje nije bilo, kako s ideološke, tako ni s urbanističke ravni. Ipak, fontana je uništena pred očima građana kao simbolički performans nove vlasti i početka novog doba.
Oh, oprostite... pogrešan san. On tiho promrmlja, i u znak isprike, zatvori za sobom vrata.
Pritužba Poštovani gospodine Kafka,
U ime svih stanara ove stambene zgrade, usrdno Vas molim da umirite svog ljubimca kukca. Po cijele noći proizvodi one svoje odvratne žoharske zvukove i cijeloj zgradi ne da spavati.
Ukoliko ga ne možete umiriti racionalnim uvjeravanjem, u povjerenju Vam predlažem da mu zabijete jabuku među ticala – to je njegova, da tako kažem, Ahilova peta. U nekoj knjizi, čijeg se naslova ne mogu – ni da me ubijete – sjetiti, sam pročitao da to sasvim sigurno upali.
Srdačno Vas pozdravljam,
Dipl. Iur. Jozef K.
(predstavnik stanara)
Povratak Bubca Bubac se vratio! Šta, šta, šta, kakav bubac, šta je to? – zagraktat ćete kao vrane. Ma, nije ni važno što je bubac. Pa koja je to baba, k tome još sa sela, ikad čula za bubca!
Kad sam već počela, mogla bih i završiti.
Sinoć sam besposleno šetala svojim starim kvartom (nekoć mi je to bila najbolja razbibriga nakon cjelodnevnog sjedenja za pisaćim stolom). Kad sam stigla do pekare, odjednom sam začula nerazgovijetno mrmljanje, kao da netko mrvi keks. Malo sam bolje napregnula uši. Zvuk se napokon iskristalizirao. Jasno sam čula riječ bubac! Bubac, bubac, bubac, bubac! Nije imalo smisla brojati koliko je puta glas izgovorio bubac. To je kao da prebrojavaš koliko metaka ispali automatska puška u jednoj sekundi. Napokon se, okupan svjetlom ulične lampe pojavio, glavom i bradom, Bubac.
Odmah ću vas razočarati. Nije izgledao kao bijes, niti kao slatki gremlin. Bio je jedno golemo, gumeno, napuhano slovo B. Iako nije imao oči, vidio me je, i frajerski se naslonivši na lampu, nonšalantno me zapitao – alo mala, šta ima?
Za razliku od njega, ja se nisam htjela praviti luda. Iskesila sam zube na to čudo: Šta radiš tu, ti maso smrdljive gume? I odakle ti taj preloš splitski naglasak? Trebao bi biti tamo negdje u Rusiji zajebavati izmišljene pisce alkoholičare! U isti mah je smislio osvetu:
A znaš li ti da ono nije nikakav izmišljeni pisac, ono je sam Dostojevski!
Zavrištala sam od užasa i ispružila ruku ispred sebe kao da se branim. Bubac je bio izvan sebe od užitka.
Zlurado je dodao: I ne samo to, Dostojevski je bio užasno loš stilist!
To je bila kap koja je prelila čašu. Nasrnula sam na njega. Bila bih mu izbila ona njegova četiri zubića, da se oko nas nije stvorila grupica ljudi u bijelom koja nas je s teškom mukom odvojila jedno od drugog. Održano je kratko, improvizirano suđenje. Bubcu je naloženo da se smjesta vrati u Rusiju, a meni – pa i same vidite.