Ćevapi mraka

Milica Lukšić rođena je 1964., a kratka bilješka u knjizi donosi tek podatak da drame potpisuje od 1985. godine, prozu sporadično, a poeziju uopće ne. U  knjigama koje imaju isti naslov, a različite podnaslove Alisa bez ogledala (lajt) i Alisa bez ogledala (proste riječi i ćevapi) autorica varira priču o devedesetima, točnije kroz priču o junakinji Alisi pripovijeda o devedesetima, o devijacijama, društvenom rasulu i očaju.

Autoričina ideja o dvije verzije zapravo je postmodernistički književni postupak-permutacija, a riječ je o tome da se jedna priča iznosi na nekoliko načina da bi se ukazalo na konstruiranost priče, ali i na nemogućnost postojanja jedne istine. Lukšić je jednu verziju nazvala lajt jer u njoj nema puno psovki, ali i zato, što je mnogo važnije, jer u njoj prikaz društva nije tako žestok, ironičan i ciničan kao u drugoj verziji koja ima podnaslov proste riječi i ćevapi s lukom. Čini se kao da je autorica ispisala lajt verziju samo zato da se brzo odmaknemo i da uzmemo u ruke drugu u kojoj nas Alisa bespoštedno uvodi u zemlju svakojakih čudesa – ratnih, privatizacijskih, ideoloških. I to bez  ogledala. Naime, dok je Carrollova Alisa morala ući u ogledalo da bi se našla u zemlji čudesa, Lukšićkina junakinja već živi u takvoj zemlji u kojoj ne postoji poštovanje prava, u kojoj nema uređenosti. Alisa je pripadnica mlade generacije, rođena je 1981. Njezino je porijeklo miješano – otac je Srbin koji je napušta, majka joj umire, a Alisa se sama snalazi. Povlači se po raznim stanovima, radi svakojake poslove, druži se sa štemerima.

Alisa je britka djevojka koja ismijava konzervativne vrijednosti, pomalo izgubljena, često mijenja interese, upisuje različite fakultete. U dvije verzije ispisana je različita sudbina junakinje. U lajt verziji, Alisa je na putu da nekako sredi svoj život. Njezinu priču ispisuje pripovjedačica kojoj je Alisa priču ispričala kada su se susrele na Festivalu filma o ljudskim pravima. No ni ta priča nije pouzdana jer u epilogu piše da biramo dok možemo jer “postoji mogućnost da sve nije bilo baš tako”. U drugoj verziji, Alisa i pripovjedačica susrele su se na putu, Alisa ide na faks. No gdje se sada Alisa nalazi, to nam pripovjedačica ne želi reći; “od mene nećete saznati gdje je Alisa”. To je tek jedan primjer autoričina poigravanja konstrukcijom priče i očekivanjima čitatelja.

U svom pripovijedanju autorica se koristi referencama na filmove, na poznate dosjetke, ponekad unosi dramske elemente da bi ilustrirala npr. duševno zdravlje junaka. Nerijetko referira i na utjecaj sapunica i uopće na utjecaj televizije na ponašanje i stajališta svojih junakinja. Alisa se kreće različitim miljeima (urbanim, malograđanskim), pa zato nalazimo mnoštvo međusobno disparatnih, vrlo zorno prikazanih likova, npr. luckastu tetu Belu, žene koje su maštale o boljem životu, narkomane, različite luzere, pedofile, poduzetnike bez pokrića. Kada unosi elemente bajki, zapravo joj je namjera sugerirati kako bajki nema; “jednom davno u kraljevstvu dalekom iza sedam brda i dolina i nekoliko budućih odlagališta radioaktivnih tvari…”. Pripovijedanje katkad prekida analepsama, pa se vraćamo u vrijeme kada je Alisa bila maloljetna. Jezik Lukšićeve vezan je za milje o kojem piše – koristi se slengom, vješto poput Radakovića. Kao nedostatak, istaknula bih tek da je trebalo malo više pročistiti tekst, zaustaviti ponegdje pripovjedačku bujicu, izbaciti suvišne dijelove, jer ponekad čitatelja zaguši autoričina potreba za hipertrofiranjem. No, važno je naglasiti kako je Milica Lukšić hrabro istupila i, kao što sam već na početku naglasila, pokazala kako književnice mogu pisati o društvu u kojem žive kritički, ali bez dociranja, vješto pripovijedajući.