Chicago, Chicago!

Vatroslav Miloš 

Andrew Bird

Noble Beast | Useless Creatures

[Fat Possum, 2009]

Američka država Illionis, a posebice grad Chicago oduvijek su bili svojevrstan rasadnik glazbenih talenata. Od onih koji su eksperimentirali s novim formama, poput post-rock pionira Tortoise, preko producenata-inovatora kao što su Jim O’Rourke i Steve Albini, pa sve do Jeffa Tweedyja i Wilco, koji su od samo još jedne roots-rock grupe evoluirali u orkestar kojemu je američka tradicionalna glazba tek igralište za blizak im spektar stilova, može se reći da vjetar nije jedino što tutnji ulicama tog velikog grada. Ovdje, naravno, govorimo o tek posljednja dva glazbena desetljeća; ići dalje u prošlost i baviti se čikaškom jazz scenom sasvim je druga priča.

Violinist Andrew Bird jedna je od čuvanijih tajni tamošnje scene. Iako je u posljednjih nekoliko godina reflektor itekako usmjeren prema njegovu radu, on najčešće vježba i snima u osami svoje farme nedaleko od gradića Elizabetha, a drugi su mu dom i dalje klubovi manjeg kapaciteta. Svojim prvim studijskim radovima odavao je dojam diplomca studija klasične glazbe s još neformiranom autentičnošću. Bilo je tu svega – od folka pa sve do ranog jazza i swinga – ali još ništa predaleko od gomile sličnih projekata. Tek kada je otkrio čari solo nastupa, uspio se donekle primaknuti relativno koherentnoj definiciji vlastitog stila. Tako je sva slojevitost njegova izričaja prvi put ugledala svjetlo dana na albumu Mysterious Production of Eggs iz 2005, a još je dodatno očvrsnula na sljedećem izdanju – Armchair Apocrypha. Na tom potonjem Birdovo stalno kontrastiranje apokaliptične lirike i melodijske iskričavosti istovremeno ispunjava nadom i tugom. U svakom slučaju, radi se o jednom od interesantnijih izdanja iz 2007. godine.

Inovator svakim svojim atomom, Bird se nije štedio ni na novom albumu. Tako je, primjerice, usporedno sa snimanjem, stalno postavljajući na internet dijelove pjesama u različitim stadijima nastajanja, proces skladanja Noble Beast u detalje ogolio u blogu koji je pisao za New York Times. Osim toga, uz regularno izdanje, Bird je snimio i Useless Creatures, mini-LP na kojem se nalazi devet instrumentalnih skladbi koje čine interesantan hibrid klasične, folk i elektroničke glazbe te buke. Noble Beast je, pak, ponešto drugačiji od spomenutog mu prethodnika.

Za početak, ono što je najuočljivije jest radikalniji zaokret prema minimalizmu u kojem dominiraju violina i Birdov još uvijek najdraži solo instrument – zvižduk. Perkusije i električna gitara tako su potisnuti u drugi plan, a kontrolu su preuzeli vibrafoni, analogni sintesajzeri, duhači, pozadinski šumovi i bogati gudački aranžmani. Ono što ostaje nepromijenjeno Birdovo je apsurdističko poigravanje stihovima; to ga, uostalom, i čini jednim od interesantnijih tekstopisaca uopće. Također, za razliku od prethodnog albuma, prisutna je i svojevrsna asimetrija – i u strukturalnom i u melodijskom smislu. Tako, primjerice, Not a Robot, but a Ghost počinje vrlo direktno, dinamično, potpomognuto sinkopiranim sintetičkim ritmom, a naglim prekidom biva zakopana u slojeve buke. Tenuousness je ispočetka jednostavno međusobno ispreplitanje violine i akustične gitare da bi završila uz zvečke, pljesak i izboje akorda električne gitare. Najduža pjesma na albumu, sedmominutna Souverian, ima sličnu progresiju i savršeno funkcionira kroz svojevrsnu gradaciju emocionalne napetosti.

Noble Beast u gotovo sat vremena trajanja predstavlja prilično šaren, a opet Birdu vrlo svojstven stilski eksperiment prepun glazbenih i liričkih bravura. Ništa slabije nego na posljednjih nekoliko albuma, reflektor je opet usmjeren na pravo mjesto.

Animal Collective

Merriweather Post Pavillion

[Domino Records, 2009]

Rijetko kad se događa da već u prvom tjednu godine na police prodavaonica ploča i diskova stigne album koji je već mjesecima unaprijed proglašen pravim remek-djelom. Slobodno možemo reći, barem što se nezavisnog glazbenog izdavaštva tiče, i koliko god to zvučalo kao floskula, da je upravo Merriweather Post Pavillion jedna od očekivanijih ploča godine. Od trenutka kada su se pojavile prve vijesti o samom albumu, pa sve do prije nekoliko mjeseci kada je internetom počela kružiti psihodelična trodimenzionalna naslovnica, pomutnji nije bilo kraja – piratske verzije albuma kompilirane od snimaka živih nastupa rušile su servere, a mediji su unisonim panegiricima samo još više podgrijavali maštu mnogih.

Animal Collective već godinama ne treba gotovo nikakvu vrstu promocije da bi preživio u raljama diskografske industrije. Otkako je indie postao novi pop te se uvukao u televiziju i film, marketinški stručnjaci širom svijeta trljaju ruke jer pod nogama im je jedno sasvim novo, nevino i, što je važnije, prilično zagriženo tržište. Internet je ubio tiskani oglas, radijsku reklamu i televizijski spot jednim udarcem. I povratka više nema. U božićnom tjednu, onome kada je “procurio” novi album Animal Collectivea, napetost među nulama i jedinicama mogla se rezati laserom.

Uzevši sve u obzir, čekanje se isplatilo, ali, bez želje za trivijalizacijom, toliko nervoze oko 55 minuta glazbe nije potrebno nikome. Animal Collective je bez sumnje jedna od relevantnijih muzičkih grupa danas, što su, uostalom, dokazali i jesenskim nastupom u Teatru &TD, i, uz određene oscilacije u kvaliteti, diskografija im je najblaže rečeno impresivna. Merriweather Post Pavillion ime je dobio po istoimenom poluotvorenom koncertnom prostoru, djelu velikog američkog arhitekta Franka Gehryja, uz koje članove grupe “vežu lijepe uspomene na vrijeme provedeno na travnjaku ispred”, a u intervjuima naglašavaju da je ploča i pokušaj rekreiranja muzičke atmosfere dostojne jednog takvog prostora. Sonični pejzaž koji se proteže cijelim albumom upravo je takav - grandiozan, zavodljiv, melodičan, slojevit.

Ipak, koliko god se na trenutke činilo da se radi o prilično kaotičnu ostvarenju, imena Briana Wilsona i Phila Spectora ispisana su preko taktova ove ploče velikim ekstatičnim notama. Radilo se o višeslojnoj  elektroničkoj avanturi poput Bluish ili egzaltirajućoj gradaciji prožetoj kanonskim višeglasjima u maniri Beach Boysa u My Girls, polivalentnost ovog albuma naprosto oduzima dah. Trans bez uzimanja sada već proverbijalnih kolačića od bunike. Čak i ako vam naklonost uvijek nekako završava pri dominantno gitarskoj glazbi, teško da bi itko mogao poreći zavodljivu kompleksnost elektroničkog remek-djela poput ovog.

Merriweather Post Pavillion uistinu je velik album, ma koliko svi pričali o tome.