Riječ je o albumu koji, neovisno o konačnoj prosudbi njegove kvalitete, nesumnjivo predstavlja impozantan svirački i produkcijski pothvat
Chick Corea Trio, Trilogy;
Concord 2014.
Chick Corea gotovo je pretplaćen na Grammyja za najbolji instrumentalni džez album: na devet dodjela koje su prethodile ovogodišnjoj osvojio ih je čak četiri, u najrazličitijim sastavima i sa stilski podosta raznolikim albumima – od kompleksnih, orkestralno popraćenih dijaloga s višedesetljetnim suradnikom Garyjem Burtonom u The New Crystal Silence, do svojevrsne posvete “klasičnom” fusionu u Five Peace Bandu s Johnom McLaughlinom, Kennyjem Garrettom, Christianom McBrideom i Vinniejem Colaiutom. Pridodamo li tome dva Grammyja za najbolja improvizirana sola te po jedan za najbolji instrumentalni aranžman i najbolju instrumentalnu kompoziciju koji su mu dodijeljeni u istom periodu, razmjeri njegove dominacije postaju gotovo apsurdni, kako god tko procijenio njegovo neosporno važno mjesto u povijesti džeza. Uzevši sve navedeno u obzir, vjerojatno je malo tko začuđen što je i ove godine osvojio dva Grammyja – za najbolji instrumentalni album i najbolji solo – iako su mu konkurencija bila neka uistinu zanimljiva ostvarenja, poput All Rise Jasona Morana ili Landmarks Briana Bladea u prvoj kategoriji ili Mehldauov solo u kompoziciji Sleeping Giant s albuma Taming the Dragon u drugoj.
Neovisno o opisanoj dominaciji čuvenim nagradama, ali i skepsi koju ona izaziva spram žirija koji ih dodjeljuju, Trilogy je album koji traži respekt i prije nego što ga se počne preslušavati. Ponajprije, sastav koji na njemu svira najnovija je, posebno impresivna iteracija redovito izvrsnih Coreinih trija koju kompletira ritam sekcija s druge turneje Five Peace Benda – McBride na kontrabasu i Brian Blade (umjesto Colaiute koji je svirao samo na prvoj) na bubnjevima. Potom, riječ je o izboru iz mnogobrojnih koncertnih izvedbi u periodu između 2010. i 2012. godine – dakle, o pomnom katalogu gotovo trogodišnjeg nastupanja trojice iznimnih muzičara. Konačno, taj katalog obaseže gotovo tri i pol sata svirke (ukupno trajanje albuma je 204 minute) raspoređena na tri diska, tvoreći uistinu dojmljivu cjelinu. Riječ je, ukratko, o albumu koji, neovisno o konačnoj prosudbi njegove kvalitete, nesumnjivo predstavlja impozantan svirački i produkcijski pothvat.
Interpretacija džez kanona
Da je trio primarno usmjeren na interpretaciju džez kanona u razmjerno konvencionalnim glazbenim okvirima dokazuje izbor snimke kojom otvara prvi disk: riječ je o You’re My Everything, jednoj od kompozicija iz tzv. Velike američke pjesmarice. Aranžman teško da bi mogao biti stereotipniji: Corein solo uvod, otvaranje temom, duži pijanistički solo, potom sola na basu i bubnjevima, ponavljanje teme i kraj. Iako izostaje neki glazbeno pamtljiviji događaj, McBrideov solo najavljuje da će upravo njegove dionice tvoriti onaj solistički spektakularniji dio albuma.
Slijedi Recorda-me, poznata kompozicija saksofonista Joea Hendersona. Ovdje je već Corea na području koje mu je stilski oduvijek bilo izuzetno blisko, pa je i njegov solo bitno uzbudljiviji od prethodnoga, dok čitav sastav odmjereno izbjegava latino manirizme – pokoji montuno fragment je tu i tamo tek impliciran, dok Blade izvrsno apstrahira očekivanu ritmičku podlogu, uz promišljene promjene pratnje u različitim kompozicijskim segmentima.
Uvrštavanje Work kao prve od dviju Monkovih kompozicija odskače na dvjema razinama: kao izvedba, bitno je kraća od ostatka albuma na kojem trio redovito uzima vremena da razradi materijal, rastežući trajanje izvedbi gotovo uvijek preko deset minuta. Kao dio džez repertoara, definitivno nije jedna od standardnih skladbi – dapače, Monk sâm ju je snimio samo jednom. Nažalost, iako Bladeova ritmička razlomljenost zanimljivo naglašava standardno iščašenu Monkovu temu, swing dijelovi ostaju manje zanimljivi. Unatoč izvrsnoj Coreinoj pratnji na Bladeovom solu, čitava izvedba ostavlja dojam bezidejnosti, osobito Coreina solo dionica.
Preostale tri snimke ipak su nešto poticajnije od otvaranja albuma. My Foolish Heart – još jedna kompozicija iz Pjesmarice – jedna je od najzanimljivijih izvedbi na prvom disku, ali i čitavom albumu. Uspjelost duguje aranžmanu kojem doprinose dva vrsna muzičara iz Španjolske, u kojoj je izvedba i snimljena: flamenco gitarist Niño Josele i izvrsni flautist/saksofonist Jorge Pardo koji je s Coreom već surađivao na albumima The Ultimate Adventure (2006.) i Live in Barcelona (2007.). Nije slučajno što upravo Josele otvara ovu izvedbu: kao štovatelj Billa Evansa snimio je zbirku aranžmana skladbi po čijim je izvedbama čuveni pijanist bio poznat, a upravo je aranžman My Foolish Heart jedan od najuspjelijih na tom albumu. Nakon odmjerenog gitarističkog uvoda, Corea i Josele izvode Evansovu lirskom stilu primjeren duet, dok se ostatak benda strpljivo ne nadoveže, uz Pardovu izvrsnu melodijsku improvizaciju na flauti.
Fingerprints je izvedba od koje bi bilo logično očekivati najviše: njome se reklamirao album, a njena je izdvojenost potvrđena i Grammyjem za najbolji improvizirani solo. Također, originalni materijal bi svakome sugerirao da će biti riječ o jednom od najuzbudljivijih dijelova albuma: Coreina izvrsna adaptacija Shorterove Footprints utemeljena, sudeći po ritmičkom fraziranju, u iznimno dinamično iskorištenoj šesterodobnoj mjeri. Nažalost, Corein se solo ni po čemu osobitom ne ističe – čak ni po ritmičkom vokabularu koji je toliko efektan u originalnoj snimci. Impresivne su ponajprije Bladeova pratnja i solo dionica, dok ukupni dojam više duguje atraktivnosti aranžmana, nego razmjernoj posebnosti izvedbe.
Prvi set završava sa Spain, jednom od najpoznatijih Coreinih kompozicija, drugom snimkom sa španjolskoga koncerta uz Pardov i Joseleov doprinos. Očekivano, ova snimka je srodnija izvedbama s Pacom de Luciom i McLaughlinom nego kanonskoj snimci s Light as a Feather. Uvodno slobodno citiranje Concierto de Aranjuez otvaraju Josele i Corea uz McBrideovu gudačku pratnju. Potom sastav prelazi u čvrsti samba ritam, koji Corea efektno naglašava stvarajući harmonijsku napetost repetitivnim basom u lijevoj ruci, da bi potom prešao u otvoreno naglašavanje progresije, a cijeli sastav u laganu u swing sambu, uz povremeno trivijalnu gitarsku pratnju. Bladeovi promišljeni naglasci sprječavaju banalnost ukupne ritmičke osnove, a nakon nešto manje zanimljivog flautističkog sola dolazi još jedan fantastičan McBrideov solo kojem ostatak ritam sekcije, osobito Coreine sinkope, daju izvrsnu pratnju.
Komplicirane ritmičke figure
Set zastupljen na drugom disku neznatno je umjereniji, a osobito na njemu do izražaja dolazi McBriedeova solistička virtuoznost. Otvara ga Corein lirski uvod u Gershwinovu This Is New uz odmjerenu Bladeovu pratnju na tomovima i čineli. Riječ je još jednom o tipično aranžiranom standardu, no ovoga puta je svirka zanimljivija, ponajprije zbog Bladeova kreativnog variranja swing podloge. Corein dugački klavirski solo, iako konvencionalan, zanimljivije je gradiran od sličnih na prvom disku. Ipak, još jednom najatraktivniji dio predstavlja dionica McBridea koji podjednako fantastično vlada i kompliciranim ritmičkim figurama i melodijskom građom kompozicije.
Izvedba koja slijedi – Alice in Wonderland – možda je i najljepša na albumu. Zanimljivo, opet je riječ o kompoziciji vezanoj uz Evansa i njegove legendarne nastupe u Village Vanguardu (za razliku od My Foolish Heart, ova je s legendarnog Sunday at the Village Vanguard). Corea napokon svira čisti, strpljivi solo s puno više melodijskoga prostora i lakšom lijevom rukom. S druge strane, koliko god hvalili prethodna McBrideova sola, ovaj je nesumnjivo najljepši na albumu. Čak i u trenucima kada slobodnije intepretira harmonijski okvir ili kada prelazi iz melodijskih u perkusivnije pasaže, ne gubi se nimalo osjećaj za delikatan glazbeni kontekst koji ga uokviruje.
Sljedeće četiri izvedbe – It Could Happen to You, Blue Monk, Armando’s Rhumba i adaptacija Skrjabinova Devetog preludija za klavir – ponajprije podcrtavaju sposobnost ovog sastava da se podjednako nose s raznovrsnim glazbenim kontekstima. Ipak, posebno treba izdvojiti posljednju: iako je riječ o relativno standardnom tipu adaptacije klasične glazbe, potvrđuje da Corea inovativnije zvuči kada ga građa vuče prema mirnijoj melodijskoj improvizaciji. Štoviše, čini se da su baš na ovoj snimci muzičari pronašli zvuk koji najviše odgovara ovom sastavu.
Površinska kompleksnost
Završni set evidentno nosi središnja, gotovo polusatna izvedba Coreine klavirske sonate, stavka njegove zasada neobjavljene suite. Uokviruju je Homage, Coreina posveta Pacu de Luciji u kojoj se povremeno mogu čuti udaljene asocijacije na Coltraneove aranžmane španjolske glazbe, i Someday My Prince Will Come koja, iako djeluje izmješteno i nespretno postavljeno na kraj albuma zbog vokalnog gostovanja Gayle Moran Corea, ipak dobrodošlo prekida gomilanje instrumentalnih izvedbi standarda. Možda bi zbog toga promišljenije bilo smjestiti je bliže sredini albuma.
Piano Sonata: The Moon evidentno je najambicioznija izvedba na albumu. Ipak, dojam površinske kompleksnosti umanjuje razmjerna strukturna jednostavnost: dramaturgija kompozicije svodi se na izmjenu slobodno improviziranih dijelova i komponiranih segmenata. No izmjene se dešavaju i unutar srodnih dijelova: tako se konvencionalnije dionice kreću od Coreinih repetitivnih, disonantnih dvoglasa do klasičnijeg swinga. Svirka bliža eksperimentalnim trio improvizacijama priziva Coreine snimke s Miroslavom Vitoušem Royom Haynesom, a osobito je efektna McBrideova avangardna improvizacija s gudalom.
Nesumnjivo je da Trilogy donosi dovoljnu količinu izvrsnog muziciranja – bilo bi u najmanju ruku bizarno da tri i pol sata svirke ovakvih muzičara ne ponudi više pamtljivih momenata. Ipak, kao što smo nagovijestili u uvodnome dijelu, golema količina materijala čine ga repetitivnim i kompozicijski nezgrapnim. U trenutku kada glazbeni kontekst čini da se ovakvi aranžmani čine bitno konzervativnijima nego što je to bilo prije desetak, petnaestak godina, album bi neizmjerno profitirao ekonomičnijim izborom uvrštene građe. Kao dokument dviju turneja jednog uistinu impresivnog sastava, on će, međutim, poslužiti svojoj svrsi i više nego dobro.