Cigani lete u Valhalu

Odumiranjem, ili bolje rečeno eutanazijom Dana hrvatske glazbe, Glazbena tribina u Puli ostala je jedinom manifestacijom koja u središtu pozornosti ima recentne radove domaćih skladatelja. Doduše, pulska je tribina tu ulogu posljednjih godina preuzela pomalo nevoljko. Jer, godine nakon raspada bivše države donijele su logično sužavanje programskog okvira, kojeg se, ne baš uspješno, pokušalo proširiti raznim regionalnim eksperimentima. No, kako suvremena produkcija naših srednjoeuropskih i balkanskih susjeda nije ništa kvalitetnija od one hrvatske, koliko-toliko zadovoljavajuće rješenje pronađeno je u simultanom predstavljanju novih djela i programa koji retrospektivno upozoravaju na ključne punktove hrvatske glazbe prošlog stoljeća. Takvo je rješenje, uostalom, i najsmislenije u okviru manifestacije namijenjene prvenstveno sâmim hrvatskim skladateljima, te studentima Muzičke akademije i kritičarima. Oni su, naime i gotovo sva publika Tribine, koja u Pulu dolazi autobusima iz Zagreba – pulska publika ionako ovu manifestaciju posjećuje u gotovo zanemarivom broju, što je nešto što bi podjednako trebalo zabrinuti i organizatore, Hrvatsko društvo skladatelja, kao i nositelje glazbenog života u sâmoj Puli.

Niska razina zanata i invencije

Novi koncept, koji se u prošle dvije godine pokazao prilično uspješnim, u ovogodišnjoj je realizaciji uvelike zakazao. Od devet praizvedenih djela u konačnici se vrijednim spomena pokazalo tek koncizno, ali uvjerljivo Uzmorje za violinu i violu Anđelke Bego Šimunić. Djela četvero splitskih skladatelja, koja je predstavio Splitski komorni orkestar, bila su više-manje na niskoj zanatskoj razini, a o skladateljskoj invenciji da i ne govorimo. Isto vrijedi i za tri djela odabrana, po tko zna kojim kriterijima, na natječaju za nova djela Hrvatskog društva skladatelja, a ni Sanja Drakulić svojim Noli tangere za harmonikaški orkestar nije dosegla svoju uobičajenu razinu. Naravno, hvale je vrijedna zamisao da se u središte pozornosti stave skladbe inače manje poznatih autora, no pritom kao da se zaboravilo kako bi ipak trebalo voditi računa i o njihovoj kvaliteti.

Među ostvarajima kojima predstavljanje na Tribini nije bila praizvedba, a nisu bila u okviru tematskih koncerata, situacija je bila manje-više ista. Doduše, Sinfonietta Rudolfa Bručija za harmonikaški orkestar, udaraljke i elektroniume skladba je vrijedna pozornosti, no, na istom tom koncertu Harmonikaškog orkestra Stanko Mihovilović iz Pule našla se i Poema pastorale Damira Bužlete, djelo paradigmatično za čitav na Tribini obilato zastupljen sloj skladateljske B i C produkcije. U nedostatku vlastitih ideja, autor ovdje obilato posiže za citatima i parafrazama Wagnera (Rajnino zlato), Brahmsa (Mađarski plesovi) i Beethovena (Peta simfonija), te sve to skupa miješa s pseudofolklornim elementima koji kao da su nespretno prepisani iz filmskih partitura Gorana Bregovića. Nema tu Bog zna što poetičnog, a još manje pastoralnog, premda rezultat i nije sasvim nezanimljiv, barem na određenoj humorističnoj razini. U tom smislu, Bužletinom je djelu već prišiven i šaljivi alternativni naslov Cigani lete u Valhalu. No, koliko to, kao i slična djela povremeno izmamila i ciničan osmjeh, barem trunka vlastitosti ipak bi trebala biti minimumom koji bi se očekivao od bilo kojeg novog djela – na pulskoj tribini ili izvan nje.

Ishlapjela mladenačka energija

Sve ostalo što je ponudila ovogodišnja Glazbena tribina u Puli može se svesti pod zajednički nazivnik retrospektivnih i/ili in memoriam programa. Dobro je da se pritom vodilo računa o uglavnom visokim izvodilačkim standardima, no, kao da je priređivačima nedostajalo maštovitosti. Tako su i obljetničari Milo Cipra, Ivan Brkanović i Boris Papandopulo, kao i retrospektivama obuhvaćeni Stjepan Šulek, Stanko Horvat i Berislav Šipuš bili predstavljeni manje-više dobro poznatim repertoarnim skladbama, umjesto da se pokušalo zaviriti i u slabije poznate, a jednako vrijedne segmente njihovih opusa. Nastradao je pritom najviše Šulek, zastupljen Sonatom za violinu i glasovir i Petim gudačkim kvartetom, kasnim djelima koja su, za razliku od nekih ranijih, nedovoljno (i neprikladno) ilustrativna unutar zamišljenog koncepta predstavljanja odnosa učitelj-student u parovima Šulek-Horvat, odnosno Horvat-Šipuš.  Bilo je, naravno, i iznimki u tom sivilu, posebice kada je riječ o skladbi Manie za piccolo klarinet Berislava Šipuša. Skladatelj je, naime, vlastitim izborom ovog djela za program svog retrospektivnog koncerta upozorio na svoj rani opus. A on je, pak, daleko od donekle kompromisne pristupačnosti kasnijih djela, te pokazuje veliku količinu mladenačke energije, koja je u međuvremenu, nažalost, uglavnom ishlapila.

Na kraju je tako vjerojatno jedini uistinu vrijedan koncert ovogodišnje tribine bio onaj posvećen uspomeni na Igora Kuljerića. Naime, antologijski je Glagoljaški rekvijem, bez obzira što je samo tjedan dana ranije u Zagrebu izveden u izvornoj, orkestralnoj verziji, u Puli predstavljen u kasnijoj autorovoj reviziji za zbor, orgulje i udaraljke. Upravo u toj inačici, na površinu izlaze najveće kvalitete ove partiture, prilično prigušene možda i preglomaznim slogom izvornika. Arhetipnost glagoljaškog pjevanja dolazi tako u prvi plan, dok orgulje i udaraljke tek diskretno potcrtavaju primarno vokalnu fakturu.

Paradigmatska Brkanovićeva Sjećanja

Kako se i zašto na programu Tribine našla i monoopera Anne Frank ruskog skladatelja Grigorija Frida, teško je dokučiti. Ona jest najavljena kao događaj in memoriam baritonu Nevenu Belamariću, koji ju je pred kraj života sâm pripremio za izvedbu, no, čini se kako konkretna izvedba uspomeni na velikog pjevača više odmaže nego koristi. Za početak, riječ je o djelu koje je i samo po sebi upitne kvalitete, a situaciju je dodatno pogoršalo izvođenje samo uz glasovirsku pratnju, kao i ponekad upravo groteskan doprinos sopranistice Ksenije Sanjković. K tome, prisutnost dirigenta Josipa Nalisa u izvedbi djela za glas i glasovir bila je ne samo bizarna, nego i suvišna – okretati note pijanistu mogao je bilo koji student Muzičke akademije, a znakove za upade mogao je dati i sâm pijanist Berislav Arlavi. Uostalom, nije se baš stekao dojam da je dirigent išta bitno pridonio interpretaciji.

Naposljetku, bilo je u Puli i nekoliko tradicionalnih promocija, pa su tako predstavljeni pretprogram sljedećeg Muzičkog biennala Zagreb, te nova izdanja Cantusa i Hrvatskog društva skladatelja. Ako bi trebalo ukratko sumirati sve što se drugog vikenda u studenom događalo u Puli, vjerojatno bi najbolje bilo posegnuti za ondje promoviranim ukoričenim Sjećanjima Ivana Brkanovića. Prema skladateljevoj želji, ti su autobiografski zapisi objavljeni tek dvadeset godina nakon njegove smrti, ali njihovim iščitavanjem može se uvidjeti da se u hrvatskoj glazbi u međuvremenu ništa nije bitno promijenilo. Kriteriji kvalitete, naime, i danas su najčešće sporedni, a kampanjsko organiziranje glazbenog života, vođeno nerijetko privatnim interesa različitih lobija, jednako je često kao i u prošlom stoljeću. No, nemojmo zaboraviti da pulsku Glazbenu tribinu organizira Hrvatsko društvo skladatelja, pa stoga, za razliku od koncerata koje priređuju razni ansambli i koncertne agenture, ona najviše govori upravo o sâmim hrvatskim skladateljima.