10.3.2005.

Katarina Luketić  

Ćilim

tema broja

Gje bodljikavo slovo; slovo na čiju će se kvačicu jezični čistači lako uloviti. Osobito ako stoji na početku riječi, kao u slovarici za prvi razred – Ć kao ćuk, ili ćup, ili ćilim... Ne može, posljednja je riječ turcizam – i eto ga, trn u jezikoslovnoj šapi. Probajmo iznova, ima li još što na Ć – ćevap, ćilibar, ćufte, ćuprija... Ili , bolje, na Č – kao čaj, čaplja, čarapa, čavao…; kao čiviluk, čaršaf, čardak, čauši, čaršija... Ponovo riječi koje ubadaju u čistunske, ćudoredne prste. Da, čist i ćudoredan čovjek – to su ispravne riječi; ugodne melodije i jasna značenja. Riječi s kojima treba započeti dječji ulazak u svijet odraslih. Riječi s kojima će im se kako odrastaju sve češće pripovijedati neke isto takve čiste i ćudoredne priče. Nikako one čemerne, ćaknute, čarobne... Nikakve česme, čardaci, ćilimi...

Magija riječi

Ipak, kako ispričati priču o Aladinu, o tome kako je preletio Afriku i spasio princezu Jasminu od moćnog čarobnjaka? Kako dočarati besane Šeherezadine noći provedene u pripovijedanju i očekivanju, odlaganju vlastite smrti? Kako osjetiti zanos derviša koji nakon ritualnog plesa, pada ničice pa umorna tijela i otvorene svijesti sluša glas s visine? Kako zamisliti život siromašnih seljaka Afganistana, Pakistana, Turske koji se – šišajući ovce ili klečeći nad vunenom tkaninom u koju upleću šarene niti – nadaju boljoj zaradi i boljoj budućnosti? Kako razumjeti složene utjecaje i hibridne identitete na ovim prostorima, uopće prožimanja između različitih oblika svakodnevne kulture, starosjedilačkih i osvajačkih, naslijeđenih i uvezenih? Kako doživjeti sve te svjetove – fikcionalne ili stvarne; mitske, historijske ili suvremene... – bez nekih riječi? U ovom slučaju, bez magije ćilima. Uz zamjenske izraze, jezičnu protezu? Tepih, sag, prostirka? Ali, tepih je administrativna, racionalna riječ. Tepih ne podrazumijeva ornamentiku, barem ne onako bogatu i tajanstvenu kao kod ćilima; povremeno se na njemu pojavi neki anonimni ukras ili kičasto realističan prikaz – jelen na proplanku, kopija kopije Mondrianovih geometrijskih slika. Tepih može biti i sve i ništa; i skupocjen i bezvezan, i ručne izrade i industrijski štancan, i bojan prirodnim i umjetnim bojama, i zanosan i bezvezan – tek da zaštiti noge od hladnoće ili friško lakirane parkete od oštećenja, da sakrije jeftinoću linoleuma ili mrlje od vlage na podu iznajmljenog stana. Sag je pak predebeo, izrađen tako da stiša nečije korake, da neutralizira, zatomi, zaguši... Da u sebe skrije mačje dlake, mrvice hrane pojedene u dnevnom boravku ili pak da bosim nogama na njega ugaziš kad izađeš iz kade u hotelskoj kupaonici. Prostirka, kao neka usput prostrta tkanina, gotovo pa odbačena krpa, služi da se na njoj odmori, ali i lakše popravi vodovodna cijev; da se na nju prilegne nakon obilne užine na izletu, odmori na palubi broda dugolinijske plovidbe ili nakon šetnje obriše mokri pseći trbuh. Naime, nijedan od tih zamjenskih izraza ne sadrži u sebi ono carstvo znakova koje sadrži ćilim; taj divni, punokrvni turcizam na čijem početku stoji jedno bodljikavo “ć”, poput kapije i ograde sa šiljcima iza koje se otvara drvored tankih slovaca, sve tamo do mosta “m” koji nas spaja, prenosi k slijedećoj riječi.

U vunenom herbariju

U arhetipskom tumačenju ćilim se vezuje uz letenje, slobodu kretanja, a i imaginaciju, slobodu mišljenja. On nas prenosi preko oceana fikcije pokazujući koliko su moćni pripovjedačka strast i nesputana kreacija, odnosno žudnja samog Aladina. Na drugoj razini, on se vezuje uz specifične obredno-sakralne oblike života, uz svetost molitvenog sata muslimana koji se bosonog na ćilimu klanja Meki. U sebi on sadrži i sjećanje na svagdan i vjerovanja ognjišta, na običaje nomada i plemenskih zajednica te uopće narodnu kulturu Indije, Anadolije, Turske, Makedonije, Bosne, Hrvatske... Njegovi ornamenti svjedoče i o jednoj neratničkoj, paralelnoj povijesti, odnosno o međusobnim utjecajima i elementima kulture koji su u pozadini osvajanja doneseni s Istoka. Primjerice, elementima u gradnji kuća i arhitektonici; u pripremanju hrane, obrtima i trgovini; u komunikaciji i načinima druženja na ulici, u čaršiji. Danas je ćilim ponekad znak pripadnosti određenom statusu ili društvu – nomadima stočarima koji nose zarolane ćilime u svojim torbama i bisagama kako bi ih, kad zatreba, rastvorili i na njima spavali, jeli, odmarali se…, kao u nekim pokretnim i lako sklopivim kućama. Ili pak ljudima privrženim tradiciji i memoriji nekoga prostora, koji ne odbacuju pojedine riječi i pojedine stvari, kada to novo vrijeme i novi nacionalni propisi zatraže. Ponekad ćilim može ukazivati na pripadnost društvu imućnih zapadnjaka – pomalo nostalgičnih za vremenima imperija i kolonija – koji po zidovima svojih domova vješaju ćilime iz Perzije, maske iz Konga, srebrne kubure iz Balkanskih ratova...

Za razliku od tepiha i saga, ćilim u sebi nosi i sjećanje na zvukove tkalačkoga stana na kojemu se jedna po jedna nit pažljivo upleću u čvrstu podlogu, ili na bol u nogama ukočenim od višesatnog klečanja. Njegove su tehnike pletenja, uzlanja mnogobrojne, a šare i oblici mogu biti potpuno apstraktni i izrasli iz ornamentike arapske kulture ili posuđeni iz biljnog i životinjskog svijeta u koji se iznimno može utkati čovjek. Često je ćilim opasan crnim rubom koji kao da ga dijeli od otrcanosti vanjskoga svijeta. U njegovu središnjem dijelu tada dominira jedan ili više motiva koji se ponavljanju, nižu u međusobnom kombiniranju, bilo da je riječ o geometrijskim oblicima – kvadratu, rombu... bilo zaobljenim, sferičnim ili organičkim oblicima. Od životinja najčešće se prikazuju jeleni, slonovi, paunovi, čaplje, slavuji i druge ptice te polumitske životinje, a u njegovu vunenom herbariju rastu ruže, ljiljani, naranče ili – osobito cijenjeni – čičci, oblicima i bojama nimalo bliski uobičajenim predodžbama o svojoj neplodnosti i škrtosti zimske zemlje iz koje su iznikli.

U stari Rim ćilime su dovozili iz Mezopotamije i njima oblagali podove i ležaljke. Orijentalne su ćilime u Europu donijeli križari; i tijekom srednjovjekovlja i renesanse bili su na visokoj cijeni, te su nešto kasnije potaknuli razvoj europskog ćilimarstva i otvaranje prvih manufaktura. Osobitosti ćilimarstva nekog naroda ili regije vrlo se često prenose u druge kulture, pa je gotovo nemoguće odgonetnuti autohtonost ukrasa i granicu međusobnog utjecaja. Primjerice, u turskom je pletenju najzastupljenija apstrakcija, dok se u Indiji na ćilime prenose neki od mnogobrojnih religijskih priča i mitova. U Bosni, pak, osim karakteristično nabujalih ukrasa koje unosi osmanlijska kultura, postoje gotovo asketski oblikovani uzorci ćilima, s dominantnim horizontalnim prugama ili središnjim geometrijskim motivom.

Jezikom obuhvatiti svijet

U konačnici, sve to, od vrsta ćilima i osobitosti izrade, preko putova ornamenta i imaginarija šara, do slika koje naša podsvijest ili naša kultura pamte, biva sažeto, zgusnuto u semantici jedne riječi. Ta se zdjela značenja neprestano puni različitim novim sadržajima, pa i onda kada ti sadržaji svjedoče o stereotipima, neznanju i besmislenim presudama koje politička stvarnost ispisuje jeziku. Za pojedine riječi tako nema odgovarajuće zamjene, jer je njihova potentnost stvarana kroz dugo vrijeme upotrebe i kroz mnogobrojne kulturne kontekste. Uostalom, i čemu ih zamijeniti, čemu zadovoljiti trenutačnom hiru nacionalne birokracije i nasjedati na životu jezika sasvim strana tumačenja. Hibridne kulture – kakva je naša izrazito, a prema mišljenju Edwarda Saida djelomično i svaka kultura – nose u sebi mogućnost da riječima i njihovim slaganjem premrežimo stoljeća i udaljene prostore. Premda turcizam, ćilim je ovdašnja mentalna popudbina, dio jezične prtljage koju smo donijeli, naslijedili iz prošlosti, i koja nam i danas služi kako bi jezikom što bolje obuhvatili svijet.