Zbog svjesno istraživačkog akcenta programa, u većini je slučajeva bila riječ o projektima temeljenima na improvizaciji, dakle procesu koji, čak i kad nije umjetničko djelo (u užem smislu) jest umjetnički čin, koji svoju svrhovitost pronalazi već u sâmoj potrazi, bez obzira hoće li ona dovesti do nekog pronalaska ili ne
Što je “suvremeno” u Izlogu suvremenog zvuka? Čitatelji Zareza ovo će pitanje vjerojatno prepoznati kao parafrazu pitanja koje je u prošlom broju postavljeno u tekstu Deficit suvremenosti u kontekstu programa 27. Muzičkog biennala Zagreb. No, ako je odgovor glasio “(pre)malo” kad je bila riječ o festivalu koji je veći, skuplji, bogatiji, raskošniji, stariji, ugledniji, ambiciozniji, pretenciozniji (nastavi niz...), onda će u slučaju novog festivala u produkciji Muzičkog salona Kulture promjene Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu odgovor glasiti – (gotovo) sve.
Aktualni anakronizmi Da ne bismo ispali tendenciozni, recimo da ni Izlog suvremenog zvuka nije bio imun na određene – u programskom smislu – anakronizme. Uza sav neupitan i dragocjen trud pijanistice Sanje Vrsalović, Henry Cowell, Olivier Messiaen i Arvo Pärt su ne samo “klasici” glazbe prošloga stoljeća, nego i repertoarni autori, pa im stoga na ovom festivalu – ne dovodeći u pitanje njihovu povijesnu ulogu – jednostavno nije mjesto, jednako kao ni Debussyju, Stravinskom i Schönbergu na Muzičkom biennalu.
Slično bi – nažalost – trebalo reći i za program što ga je pripremila sjajna udaraljkašica Kaja Farszky, iako u obranu i nje i organizatora treba reći da je njen izbor djela nastalih osamdesetih godina prošloga stoljeća ipak bio usredotočen na autore koji ne samo da nisu toliko “razvikani” (uz donekle iznimku Iannisa Xenakisa), nego su i daleko više bili usred otočeni na istraživanje i osvajanje novih prostora zvuka. A to ih, u svjetlu još uvijek nedovršenog istraživanja tih prostora u koje su se oni zaputili, ipak čini, ako ne baš “suvremenima”, onda barem aktualnima.
Osjećaji protoka glazbenog vremena A upravo su istraživanje i osvajanje novih prostora zvuka (a s njime – po mogućnosti – i glazbe) temeljna odrednica gotovo svih od ukupno dvadesetak (!) programskih jedinica ovog u svom prvom izdanju tek čeverodnevnog festivala. To se istraživanje vodilo u raznim medijima na različite načine, u širokom rasponu od (uvjetno rečeno) “konvencionalnog” free jazza pa sve do osebujnog luminoakustičkog projekta route 666 autorskoga dvojca Lightune.G. Upravo zbog tog svjesno istraživačkog akcenta programa, u većini je slučajeva bila riječ o projektima temeljenima na improvizaciji, dakle procesu koji, čak i kad nije umjetničko djelo (u užem smislu) jest umjetnički čin, koji svoju svrhovitost pronalazi već u sâmoj potrazi, bez obzira hoće li ona dovesti do nekog pronalaska ili ne.
Ta potraga je, pak, primarno individualan čin (pa makar ga provodio “kolektivni pojedinac”), pa su neki od predstavljenih projekata patili od određenog manjka komunikativnosti – posebice u nekoliko slučajeva kad su individualni ili kolektivni pojedinci s jedne i publika s druge strane imali bitno različite osjećaje protoka glazbenog vremena. Srećom, publika je (kao jedan od najjačih aduta ovog festivala!) bila generalno izrazito benevolentna, a čini se da su njene simpatije – posve zasluženo – najviše osvojila dva istraživačka projekta proizašla iz “radioničkih”projekata Muzičkoga salona – No Repression, izdanak mjesečnog “nestandarnog jam sessiona” u Studentskom centru, te MMessy Oscillator, nastao kao “ishod audio sekcije I’MM-a”.
Moderirani i nemoderirani razgovori Posebno dragocjen aspekt Izloga suvremenog zvuka jest i njegovo poticanje dijaloga – ne samo metaforičkog, nego i doslovnog – kako među “proizvođačima” glazbe (sa svjesno dokinutom podjelom na “akademske” i “izvaninstituciolne”!), tako i među njihovim “konzumentima”, ali i između tih dviju skupina. Njihova je uobičajena simbolička, ali i doslovna razdvojenost ovdje također, ako već ne dokinuta, onda svedena na najmanju mjeru, kako bliskošću izvođača i publike u izvedbenim prostorima, tako i njihovim doslovnim zbližavanjem u formalnim i neformalnim kontekstima u kafiću Teatra &TD.
U tom smislu je posve logično da je u sklopu festivala odražan niz moderiranih razgovora s akterima suvremenoglazbene scene (koji su se obično prirodno pretakali u neformalnije, nemoderirane oblike komunikacije), ali i nekoliko zanimljivih prezentacija, kojima su se najprije verbalno, a potom i glazbom predstavili austrijski label za suvremenu i eksperimentalnu glazbu GOD Records i slovenski Zavod SPLOH.
Misije i smjernice Ukratko, Izlog suvremenog zvuka ponudio je u “malom formatu” sve ono što se u “velikom formatu” očekivalo (i ne dočekalo) od Muzičkog biennala Zagreb. Izlog, naravno, nije “alternativom” Biennalu – niti to može biti s budžetom “odokativno” istovjetnom budžetu samo jednog dana bijenalskog programa. I posve je logično da, kao što Izlog mora djelovati u sklopu “misije” Studentskoga centra, tako i Biennale mora djelovati u sklopu “misije” Hrvatskoga društva skladatelja, iz čega, pak, jednako logično proizlazi da će jedan biti otvoreniji “novom”, “neformalnom” i “izvaninstitucionalnom”, a drugi “akademskom”, “formalnom” i “institucionalnom”. No, ako se već obje manifestacije izrijekom pozivaju (i) na “suvremenost”, onda bi vodstvo Biennala moglo (i trebalo) program Izloga shvatiti kao (barem) smjernicu za vlastiti program. A Izlog? On samo treba nastaviti kako, kamo i kuda je krenuo.