Noga filologa - Činjenje odsutnih prisutnima

Na dan izlaska ovog broja Zareza počinje u Splitu znanstveni skup Colloquium Marulianum. Događa se to sedamnaesti put po redu (skup se održava od 1991.). Ove su godine marulićevski razgovori ponešto drugačiji: tema im nije samo MM, njegovo djelo i utjecaj, nego i “književna komunikacija u hrvatskom humanizmu i renesansi”. Osim za dvadesetak ljudi koji će danas sjediti u Palači Milesi na Voćnom trgu, ova razlika – različica – malo će čiju pozornost privući usred baražne vatre svakidašnjih spektakla. Pa ipak, možda je riječ o novom poglavlju u istraživanju kulturne povijesti.

Vrhovi i izmaglica

Širenje teme Colloquia Maruliana ne dolazi od iscrpljenosti predmeta; u mozaik spoznaja o Marku Maruliću može se još svašta dodati. Recimo, implikacije nedavnih otkrića Bratislava Lučina – da je Marulić posjedovao slavni trogirski kodeks iz kojega je svijet upoznao “Trimalhionovu gozbu”, najopsežniji fragment Petronijeva Satirikona, i da je u taj kodeks Marulić i sam ponešto upisivao – unekoliko će izmijeniti našu predodžbu o prvoj autorskoj ličnosti hrvatske književnosti. Marko Marulić Splićanin, pokazuje se, nije bio samo pobožan pjesnik i pisac duhovnog štiva, nije bio splitski građanin i harvatske domovine sin, nego i pasionirani ljubitelj antike – pa i filolog. Zaplet se i dalje komplicira, the plot thickens.

Međutim, igrajući se na Autore i Klasike – videći od onoga što je iza nas nekoliko Vrhova među kojima nema ničeg osim plavetne izmaglice – nešto izostavljamo. Neka pitanja ne postavljamo. Pitanja poput: otkud Marko Marulić? Je li on iskočio iz Svjetskoga (ili Hrvatskoga) Duha tek tako, kao Atena iz Zeusove glave, cap! u punoj ratnoj opremi?

Isprepletenost

O, znamo mi puno imena “hrvatskih humanista” i “hrvatskih renesansnih pisaca”, intelektualaca i školnika između 1350. i 1600; eno ih, uredno posloženih po geografskom porijeklu npr. u člancima Krune Krstića iz Enciklopedije Jugoslavije (Humanizam kod Južnih Slavena i Latinitet kod Južnih Slavena). No ta je enciklopedijska slika i statična i shematična; niz imena i muzej voštanih figura. Odande nije lako vidjeti kako su ti ljudi živjeli. O, možemo mi zaključiti da je renesansni Split morao biti grad bogate kulture – čim je rodio Marka Marulića. Ali kako je točno ta kultura izgledala? I što uopće “renesansna kultura” jest? I, uopće, u kakvim se uvjetima rađaju Autori (pitanje jednako zamršeno kao i “u kakvim se uvjetima rađaju Vrhunski Sportaši”)? Na primjer, zbog čega je Marko Marulić upravo iz Splita, a ne iz Dubrovnika? (S obzirom da je renesansni Split podložan Veneciji, a Dubrovnik autonoman.) Zbog čega je Marko Marulić baš iz Splita, a ne iz Šibenika? (S obzirom da u renesansnom Šibeniku – kažu nam – izrazito prevladava slavensko stanovništvo, a u Splitu ima i Talijana, i dalmatskih Romana, i Hrvata.)

Dubinska neodgovorivost svih ovih pitanja – na površini se možemo zadovoljiti kakvim komotnim klišeom, koji je u biti ili znanstveno neodrživ, ili zastrašujuće pojednostavljuje – podsjeća nas kako je teško nositi se s kompleksnošću stvarnosti, kako je teško obuhvatiti sve da bismo izdvojili relevantno, a onda pokazali svu zapletenost međuodnosa toga relevantnog. Pa opet, znanstveno poštenje inzistira: ne smiješ zatvoriti oči pred kompleksnošću. Ne smiješ se praviti da je nema.

Klasik cigla

Mislim da je dosadašnje intenzivno istraživanje Marka Marulića usput iznijelo na vidjelo kako je ideja klasika jedna paradoksalna, iznutra kontradiktorna stvar. Prvo nam klasik treba kao ikona, kao simbol: Otac Hrvatske Književnosti, Humanist Svjetskoga Glasa – sve u svemu, važna cigla u bastionu našega identiteta (kao što su cigle i Janica Kostelić, Dubrovnik, Tito, hrvatski jezik, Stjepan Radić, Vegeta). Štujući odano tu ciglu, krenemo je pomnije istraživati. Onda, nužno, istraživanje pokaže da je cigla puno više od cigle, da je simbol – naizgled svediv od dva-tri poteza – zapravo prepun detalja. Osim toga, dok istražujemo ciglu, negdje nam se usput izgubio zid – odnosno, bezbrojni detalji cigle puštaju vrlo živahno pipke prema bezbrojnim detaljima bezbrojnih drugih cigala i ciglica, ali cijeli taj pandemonij više nije zid – to su cigle i ciglice koje tvore... ne možemo točno reći što. Tako istraživanje klasika, započeto kao oblik odavanja počasti (klasiku koji predstavlja nas same), odvede – tko zna kamo.

Na toj “tko zna kamo” točki našao se ovaj, sedamnaesti po redu, Colloquium Marulianum. Uz Autora, u priči se pojavljuju i Ostali. I to ne izolirano, svaki u svojoj niši, svaki na svom (većem ili manjem) pijedestalu; “književna komunikacija” službeni je, službouljudni izraz za jednostavno polazišno pitanje “kako i što ti ljudi, od nas petsto godina udaljeni, a živeći tu gdje i mi danas, pišu jedni drugima?”

Dozvolite da se obratimo

Oko 1500., na području današnje Hrvatske i susjednih zemalja, pisma su putovala daleko i blizu, dugo i kratko, brodovima, karavanama, pješice; ta su pisma bila privatne poruke i službeni dopisi, bila su na hrvatskom, talijanskom, latinskom, turskom (i brojnim ostalim jezicima), bila su u stihu i u prozi, pisana lijepo i ružno, iz nužde i iz dokolice; neka su bila tiskana u knjigama, neka su bila uglazbljena. Pritom pisma nisu bila jedini način da se pisanom riječju obratimo nekom konkretnom adresatu: pjesmice su veličale nastupe političara, natpisi su govorili o vrlinama pokojnika i zaslužnim sponzorima javnih građevina, grafiti su poručivali svima i svakome da je, eto, upravo tu jednom netko bio i poželio ostaviti traga.

Čitav je taj ekosistem književne (ili pisane) komunikacije izgubljen. Ostala je samo šačica fragmenata, slučajno ili usputno ili iz nekog drugog razloga očuvani djelići. Neke od tih fragmenata poznajemo; neke smo samo registrirali; neki još čekaju da ih pronađemo. Jednako tako, svi oni čekaju da ih razmotrimo upravo kao fragmente toga ekosustava. Ne kao “jedno od djela tog i tog autora”, ne kao “dokument o tom i tom povijesnom događaju”, ne kao “primjer takvog i takvog jezika”: kao poruka kojom netko razgovara s nekim (“pismo je ono što odsutne ljude čini prisutnima”, rekli su još u antici). Ono što bi također bilo važno jest naći načina da predočimo, da zamislimo dinamiku komuniciranja pisanom riječju, upravo to “činjenje odsutnih prisutnima” koje se događa najmanje dvaput – jednom kod onoga tko poruku šalje, drugi put, zrcalno, kod onoga tko je prima (a dođe li do odgovora, ili pročita li i prepiše pismo još i netko drugi, “činjenje odsutnih prisutnima” umnožava se).

Rip, mix, and burn

Važno je – valja to dodati ovdje pred kraj – da se isto takvo intenzivno “činjenje odsutnih prisutnima” upravo odvija (ili, pomodno bismo rekli “upravo se redefinira”) i na Internetu. “Društveni softver”, “društveni mediji”, “kreativna menza” (creative commons), “Web 2.0”, “kultura participiranja”, “folksonomija”, “p2p tehnologije” (tj. peer-to-peer, među ravnopravnima); Wikipedia, blogovi, MySpace, Flickr, del.icio.us, YouTube (hrv. Jubito) – sve su to digitalni, umreženi načini da ljudi koji su odsutni – koje razdvaja prostor, katkad i vrijeme – budu zajedno, vrlo često i na način koji moramo prepoznati kao umjetnost, kao kreativnost. Pritom – kao u pomaku od Marulića prema Ostalima – kreativnost ovdje od Jednoga prelazi u ruke Mnogih. I još – kao u renesansi – ta se kreativnost izražava u rip, mix, and burn: ćopi tuđe, preuredi, prenamijeni (evropski su “latinisti”, recimo, tako postupali sa stihovima, katkad i s čitavim pjesmama, antičkih autora, blaženo nesvjesni da će ih kasnije romantičarski i kročeanski književni kritičari šamarati lijevom i desnom).

Pred nama u Splitu otvara se danas, dakle, prozor (ili, malo u SF-stilu: “portal”) u nepoznato. Ako nađemo nešto zanimljivo, javit ćemo vam. I detaljno vam pokazati zašto je zanimljivo.