Cipelarenje po glavi stanovnika

Dana 3. lipnja 2008. godine trojica pijanih tridesetogodišnjaka usred bijela dana, na veoma prometnom mjestu, izudarali su Gordanu Lukač Koritnik koja je pokušala verbalno smiriti ispad vrijeđanja i bacanja predmeta na građane koji su izlazili iz pravoslavne crkve u Preobraženskoj ulici.

Gordana Lukač Koritnik završila je u bolnici.

Napadači su uhvaćeni.

Ali problem je u tome što ovaj događaj, simbolički prikladno lociran na Cvjetnom trgu ili u srcu Zagreba, pred gomilom svjedoka u brojnim kafićima, nije istog trena postao medijski skandal prvog reda, nije neprestano emitiran kao udarna vijest na nacionalnoj televiziji uz tekst maksimalne osude rasističke i šovinističke ideologije te njezina popratnog nasilja nad braniteljima ljudskih prava. U ono malo medijskih napisa, napadači nažalost nisu nazvani kukavicama i pijancima, niti je vijest o egzemplarnom huliganstvu trojice muškaraca koji su napali jednu ženu podigla glasnu lavinu javnog neodobravanja. Naprotiv. Oglasila se Ženska mreža Hrvatske (ne samo zato što je Gordana Lukač Koritnik ujedno i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova). Tu i tamo dnevne novine objavile su policijski sažet izvještaj o lokaciji i razmjerima nanesenih povreda. Na ZaMirZinu su objavljena dva argumentirana članka o Hrvatskoj kao državi nasilja, ispravno povezujući slučaj Koritnik sa slučajem premlaćivanja novinara Dušana Miljuša, fašističkim pirom Thompsonova koncerta te nogometnim navijaštvom kao centralnim biznisom nacionalističke demagogije (autori članaka su Bojan Munjin i Bojana Genov). Ali građanskog bijesa ili šireg građanskog protesta zbog svih onih koji stradaju jer se na njih sručila razjarena i državno poticana ideologija mržnje – toga ni u tragovima.

“Teški uzdasi” i još teže šutnje

Većina ljudi koje poznajem nad svim je ovim simultanim cipelarenjima iscrpljeno uzdahnula i pala u još dublju depresiju. Riječ je o samo još jednom simptomu opće hrvatske mržnjokracije, u kojoj svi znamo da gradskim ulicama i saborskim klupama haraju zagovornici istih netrpeljivosti, međusobo složni i nad Thompsonom (oh, gle, opet jedan javno povlašteni rasistički izgrednik!) i nad nogometnom loptom kao dozvolom za razbijanje svega pred sobom. Svima je apsolutno jasno da ne živimo u civilnom, još manje “sigurnom” društvu. Naprotiv, živimo u zemlji čiji stanovnici po web-portalima komentiraju kako se “nitko normalan” ne bi uopće miješao u situaciju tuđeg zlostavljanja. Razumna osoba, tvrde kompjutorski pismeni Hrvati i Hrvatice, jednostavno bi pozvala policiju i prepustila njima daljnju obradu pijanaca. Drugim riječima, ljudi znaju da je situacija na ulicama toliko opasna da se najpametnije ne miješati. Znaju i da je veoma lako da nasilje izmakne kontroli. Ono što ne znaju tiče se povijesti fašizma, odnosno činjenice da je promatrač zločina uvijek suodgovoran za nasilje kojem svjedoči, kao i da se krug nasilja ne “izbjegava” dopuštanjem da ono zasad zahvati samo  našeg susjeda. Gordana Lukač Koritnik postavila se, dakle, vrlo razumno: nije pristala na nepravdu kao rutinsko stanje stvari. Nije se pridružila mržnji. Nije šutke progutala govno. Za to je višestruko kažnjena. Udarcima, pomanjkanjem ikakve građanske pomoći prisutnih svjedoka, kao i komentarima po web-stranicama koji se, vjerovali ili ne, svode se na suosjećanje sa zlostavljačima. Citat sa stranica Večernjeg lista: “Pijani se malo naguravali i sada bi zbog lajave babe trebali mladi Hrvati u zatvor”. Svi bi radije da se Gordana Lukač Koritnik nije “petljala” u scenu zlostavljanja. Jer onda ne bi bilo potrebe razmišljati o “naguravanju” Srba, žena, Roma, antikorupcijskih novinara ili nebijelačkog stanovništva grada Zagreba.

Onda bi šutnja bila tiha poput groba.

Zakonski vs. socijalni rad

Samo u posljednjih nekoliko dana, Worldpress je objavio statistiku rasističkih zločina u Rusiji, kao zemlji ogrezloj u državno njegovani teror nebrojenih ksenofobija i huliganstava. Odatle navodim: “Petrograd, Moskva i Voronjež poznati su kao najhostilniji gradovi prema imigrantima iz Afrike, Latinske Amerike i Centralne Azije. Petrograd je posebno zloglasan, jer u njemu nacionalisti ubijaju čak i djecu.” No ne moramo uzeti za primjer “mahnitu” Rusiju. Dana 6. lipnja 2008. Herald Tribune International objavio je članak o eskaliranoj ksenofobiji francuskih navijača te čitavom nizu fašističkih incidenata koji upravo pretvaraju pariške ulice u ratne zone. Pariški problemi s rasizmom svakih nekoliko mjeseci dosežu razmjere opsadnog stanja, premda zakonska regulativa od 2004. godine za govor mržnje uključuje kazne u trajanju od najviše šest mjeseci zatvora ili 20.000 eura. Jedini je problem što francusko ustavno zagovaranje “apsolutne slobode govora” stalno priječi lokalne sudove da se “govor mržnje” konkretnije definira i sankcionira. U skandinavskim zemljama i Njemačkoj situacija je nešto manje poražavajuća jer se o huliganstvu i rasizmu (njihova je sprega sama po sebi znakovita) ne raspravlja samo penalno, niti medijski krajnje ambivalentno, već je na snazi čitav niz posebnih jedinica unutar Centara za socijalni rad, čija je jedina funkcija svakodnevno i cijelogodišnje monitoriranje navijačkih grupa i njihovo uključivanje u različite edukativne i komunalne projekte. Socijalne mjere pokazale su se dugoročno daleko korisnije od najranijih britanskog modela drakonskih zakonskih mjera za huliganske i rasističke ispade, ali za njihovo je postepeno izgrađivanje trebalo dvadesetak godina (počeko se u kasnim osamdesetima). Socijalne mjere edukacije i integracije pri tom nisu podigle razinu javne solidarnosti prema žrtvama rasističkog nasilja. Ali pomogle su da bar dio nezaposlenih i neobrazovanih mladića pronađe još poneki interes izvan opijanja, navijanja i brutalnog premlaćivanja.

Prvi koraci

Utoliko i hrvatski ulični teror nije nešto što bismo trebali stoički “prihvatiti”. Na nama je da se ugledamo na Gordanu Lukač Koritnik i zahtijevamo promjene. Uostalom, ona nije “slučajno” dobila status suvremenog Gubec Bega (sjećate se te sarkastične vladarske etikete za svakog “glasnog pravednika”): prava je slučajnost da na Hitnoj svakodnevno ne završe mnogobrojni građani protiv kojih se rutinski podiže ubilačka retorika. A svim provalama fizičke destrukcije uvijek prethodi duga propagandistička uvertira koja se uči po školama, kopira s televizijskih programa i recitira u crkvama. O toj institucionalno i medijski blagoslovljenoj netrpeljivosti, o tom tihom rominjanju demagoški lažne podjele na “niža” i “viša” (“kriva” i “zaslužna”) bića, vrijedi povesti mnogo širu javnu debatu, s programima vladajućih stranaka pod rukom. Tragom Gordane Lukač Koritnik, treba postavljati pitanja. Ne samo pijancima. Nego saborskim zastupnicima.

Jer, suprotno popularnoj apatiji, mi ne ovisimo o političarima.

Oni. Ovise. O. Nama.