Čišćenje od civilizacije

Svi ćemo se složiti da danas živimo u doba koje posvema nalikuje nekom futurističkom prostorno-vremenskom stroju, gotovo žrvnju, koji nemilosrdno melje i proždire svaku, pa tako i našu pojedinačnu egzistenciju. U tom nam je medijskom i društvenom simulakrumu sve unaprijed zadano i mi se bezizgledno koprcamo uhvaćeni u toj mreži pokušavajući pronaći svoj put. A kad pomislimo da smo ga pronašli, uvijek se pokaže da je to samo još jedna podvala Dominantnih i nama Nadređenih Društvenih Poredaka, smišljena samo zato da nam napakosti i ubije svaku volju za nastojanjima na vlastitoj individuaciji. Od rođenja žrtve smo nametnutih društvenih, psihičkih, ideologijskih, kulturoloških vrijednosti koje nismo imali prilike izabrati svojom voljom ili ih barem propitati prije usvajanja. Zato je svakoj osviještenoj i produhovljenoj osobi, takvo mehaničko i nepromišljeno ponašanje drugih, a ponekad i nje same, problematično, smiješno, tragično, ali ponajviše neautentično. Ta spoznaja, međutim, ne osigurava i ne cijepi te kritičare od sličnog usuda, pa se postavlja odlučujuće pitanje: ima li u modernom, da ne kažemo post-post-modernom svijetu uopće mogućnosti izboriti se za vlastiti put, i ako da, na koji način i po kojoj cijeni?

Američka varijanta romantizma

Jedan od mogućih odgovora na to pitanje, svojim je životom i djelom pokušao dati Henry David Thoreau, glasoviti američki književnik, danas možda i najpoznatiji i najutjecajniji predstavnik tzv. transcedentalističkog pokreta. Nastao 30-ih i 40-ih godina 19. stoljeća kao američka varijanta romantizma i ambiciozan američki općekulturni odgovor Europi, iznjedrio je prvi veliki naraštaj američkih književnika od općesvjetskog značaja. Pokret je nastao na krajnjem sjeveroistoku SAD-a, u malome mjestu Concordu pokraj Bostona, u državi Massachusetts, oko pjesnika i esejista-filozofa  Ralpha Waldoa Emersona, a pripadali su mu i Nathaniel Hawthorne, Margaret Fuller, Bronson Alccot, Elizabeth Peabody, William Channing i mnogi drugi. Iako se razmjerno brzo ugasio u svom masovnom obliku, dao je presudan kulturalni poticaj cijelom nizu književnika i filozofa koji će od sredine 19. stoljeća biti perjanice američke književnosti, filozofije i kulture: Hermanu Melvilleu i Waltu Whitmanu, Williamu Jamesu i Johnu Deweyju, svakom na svoj način i u određenoj mjeri. Iako se možda može činiti nebitnim, spomen Concorda, tog malog i izvan Amerike nepoznatog mjesta, za našu je priču višestruko zanimljivo. U njemu su pokrenuti američki pokret za neovisnost i prva pobuna protiv Britanaca u 18. st., a sredinom 19. st. bio je žarište kulturne revolucije. Pored toga, on je Thoreauovo rodno mjesto ali i mjesto radnje njegova najznačajnijeg djela - Waldena, koje se napokon može čitati i na hrvatskom jeziku.

Transcedentalizam je, kao u ostalom i europski romantizam, aktualizirao dva važna aspekta građanske kulture toga doba: status nadarenog pojedinca kroz pravo na svoj individualni put u odnosu na društvo i odnos građanske civilizacije prema Prirodi. Na treba, stoga, čuditi da su ključni eseji utemeljitelja tog pokreta Emersona, filozofsko-pjesnički traktati naslovljeni Priroda (iz 1836) i Oslanjanje na samoga sebe (iz 40-ih), a svi značajniji Emersonovi sumišljenici bavili su se različitim aspektima prirode i svoga vlastitog individualnog puta. Jasno je međutim da tu nije riječ samo o biološkim, znanstvenim ili gospodarskim aspektima prirode i pojedinca, nago prije svega o simboličkom, pjesničkom ili metafizičkom aspektu prirode, kao otvorene knjige iz koje pjesnički Genij goneta smisao Svemira, tražeći vlastiti, samosvojan put i glas. Emersonu je bilo stalo do novog početka, utemeljenja jednog svježeg duhovnog pokreta utemeljena na sintezi Istoka i Zapada, koji bi europskoj tradiciji dao drugu perspektivu i novi poticaj. To je bila filozofijska osnova kulturne revolucije grupe oko Emersona iz Concorda.

Napuštanje lažnih potreba

Henry David Thoreau nešto je mlađi Emersonov suputnik i učenik koji je po svemu sudeći, u povijesnom smislu, nadišao svoga učitelja. Iako u početku pod jakim utjecajem svoga mentora, on će usvojivši sva bitna duhovna načela transcedentalističkog pokreta ubrzo potražiti vlastiti i samosvojan put. Uvijek pomalo bizaran i neobičan on će se u svojoj 28. godini, inspiriran učenjima drevnoga Istoka i klasične starine Zapada, sve u težnji za duhovnim pročišćenjem ali i obuzet silnim interesom za proučavanjem prirode, odlučiti na pomalo neobičan potez - na obližnjem jezeru Walden provest će neko vrijeme u drvenoj kolibi i u posvemašnjoj osami. Iako samo tri kilometra udaljeno od Concorda, u to su vrijeme jezero Walden i njegova okolica još čuvali nešto od svoje divlje prirodne izvornosti. Na, za Amerikance simbolički važan dan, 4. srpnja 1845. godine (američki Dan neovisnosti) Thoreau je započeo svoje samovanje, izgradivši vlastitim rukama drvenu kolibu u kojoj će provesti nešto više od dvije godine, o kojima će pisati u knjizi pred nama: poetsko-filozofskom dnevničkom zapisu tog osamljeničkog iskustva.

Treba odmah reći da Thoreau svoj svjesni odlazak u osamu nije zamislio kao “bijeg od nepravednih i nemogućih društvenih okolnosti”, nego kao oblik duhovnog pročišćenja, lišavanja svih suvišnih civilizacijskih i društvenih naplavina i susret s pravim, izvornim duhovnim vrijednostima proizašlim iz promatranja prirode i  meditacija u plemenitoj dokolici. Njegovo djelo Walden, prikazuje nam, u 18 poglavlja, to filozofsko, prirodoslovno i životno iskustvo.

Već u prvome poglavlju, naslovljenome Ekonomija, on argumentira svoj praktični svjetonazor zagovarajući posvemašnju jednostavnost u životnim prohtjevima i lišavanje od svega nepotrebnoga sa svrhom posvećivanja duhovnome životu i potpunoj društvenoj i ekonomskoj neovisnosti, kao pretpostavkama vlastite individuacije. Svodeći planski svoje materijalne potrebe na minimum, pokazuje kako je moguće živjeti čak i krepkije nego u okrilju tzv. društvenog blagostanja i njegova razgranata sustava potreba jer nas baš te, u biti suvišne potrebe, neprimjetno porobljuju. Da bismo ih zadovoljili ulazimo u pakleni krug utrke u zadovoljavanju sve većih i većih materijalnih želja, žudnji i prohtjeva, dok nam naš izvorni, autonomni duhovni i ljudski potencijal ostaje potisnut a prečesto i sasvim uništen. U detaljnom opisu osiguravanja minimalnih ali sasvim dostatnih životnih uvjeta, kao što su krov nad glavom, odjeća i hrana koju je sam proizvodio, Thoreau je “zadobio” autonomni prostor i vrijeme za duhovno napredovanja kroz meditaciju ili čitanje, kao i neprestano proučavanje i istraživanje prirode.

Otvorenost Prirodi i Univerzumu

U idućim poglavljima on će detaljno prikazati različite aspekte svoga, samo naizgled osamljeničkog, ali nedvojbeno neovisnog i samosvojnog života. Osiguravši elementarne materijalne preduvjete, dobar dio vremena Thoreau provodi u istraživanju, proučavanju i opisivanju biljnog i životinjskog svijeta, kako samoga gorskog jezera Walden tako i njegove brežuljkaste i šumovite okolice. Iako se ova knjiga može čitati i kao sasvim osobit prirodoslovni zapis, ona je, međutim, ipak više orijentirana na duhovni i psihološki učinak na senzibilnog pojedinca, koji slijedi iz pomnog i prisnog odnosa sa Prirodom. Zato Thoreau nije nikada bio “sam” ili “usamljen” jer mu je već i samo slušanje i promatranje Prirode u svim njezinim manifestacijama omogućavalo da sruši uobičajene barijere između čovjeka i civilizacijskih predrasuda s jedne strane i Prirode i svih njezinih zakonitosti s druge, omogućivši mu da iz nje čita kao iz otvorene knjige. Tako je dopirao do jedne nove, produhovljene stvarnosti, spoznaja poznatih samo pustinjacima (kako je sam sebe Thoreau znao u šali nazivati), istočnjačkim isposnicima, ili kršćanskim svecima. On je tim putem prevladavao uobičajenu prirodoslovnu distanciranost istraživačkog subjekta i Prirode kao objekta i u meditativnoj duhovnoj sintezi gonetao simbole jednoga novog, za materijalizmom okovanog modernog čovjeka, nepoznata svijeta.

Osim detaljnih opisa biljnog i životinjskog svijeta svoga voldenskog staništa kao i svoga svakodnevnoga života kroz četiri godišnja doba jedne “idealne godine” (u koju je sažeo stvarne dvije) u poglavljima Viši zakoni, Ekonomija, Gdje sam živio i za što sam živio i posebno u Zaključku, Thoreau, na pjesničko-filozofski način iznosi svoju životnu i svjetonazorsku filozofiju. U njoj dominiraju autonomni individualizam (nazovimo ga transcendentalni) kao i spoj tog individuuma s Prirodom u jednu novu cjelinu. Sudeći prema citatima, inspiracija su mu bili grčki i rimski klasici, određen broj engleskih i američkih putopisaca i prirodoslovaca, ali ponajviše velika djela drevnoga Istoka: Vede, Upanišade, Bhagavd Gita (za koju je tvrdio da je najveća ikada napisana knjiga), djela Konfucija i Lao Tsea. Posebno je cijenio brahmansku religiju i filozofiju, posebice odnos prema Prirodi i kozmologiju, kao i uzvišeni, pjesnički stil brahmanskih svetih knjiga. Usprkos stanovitom eklekticizmu i logičkoj nedosljednosti Thoreau je uspio stvoriti zanimljiv svjetonazor.

Ipak ono što najviše plijeni je njegov neponovljiv stil. Riječ je o istovremenoj pragmatičnoj jednostavnosti i aforističnoj jezgrovitosti kojom postiže bistrinu neposredna sintetičkog uvida u bit stvari, kao i o orijentaciji minucioznim opisima prirode ili svojim meditacijama kojima pokazuje interes za detalj i ekstenzivno upoznavanje i otvorenost prema prirodi. Možda je upravo ta otvorenost osobne ljudske egzistencije, zbog koje uostalom i čini sve te eksperimente i istraživanja, posebice prema Prirodi i Univerzumu uopće, najvrednija poruka ovog njegovog djela. Thoreau nas želi probuditi iz drijemeža životne rutine i potaknuti na osobni, ma kakav on bio, duhovni aktivizam. Iako inspiriran dalekom i drevnom tradicijom, njega ipak zanima sadašnjost i budućnost. Zato Walden završava ovim optimističnim riječima: “...takva je narav te sutrašnjice koja nikada neće svanuti pukim protjecanjem vremena. Svjetlost koja nam trne oči za nas je mrak. Sviće samo dan u kojemu se budimo. Svanut će još dana. Sunce je tek jutarnja zvijezda.”

Individualan i nenasilan otpor

Esej Građanski neposluh (nastao kao predavanje 1848, a objavljen godinu dana poslije) neovisan je dio uobičajena paketa kojim se predstavlja sukus Thoreauova književnog naslijeđa. Mogli bismo dodati, s punim pravom, jer je utjecaj tog teksta dalekosežan sve do naših dana. Treba, dakle, reći da je Thoreau bio izrazito aktivistički orijentiran čovjek, ali na sasvim osobit, individualistički način. Bio je protivnik ropstva i veliki zagovornik abolicionizma kao što se protivio i lokalnom američkom imperijalizmu, tada opredmećenom u ratu SAD-a s Meksikom. Oba momenta bila su dovoljna da u mladom Thoreau izazovu potrebu za otporom i primjerenom iskazu neslaganja sa svojom vladom. Jedini suvisao ali civiliziran način tog iskazivanja bio je odbijanje plaćanja poreza i javno objavljivanje te odluke, a tekst koji je pred nama teorijska je argumentacija tog stava. Na stilski veoma uvjerljiv način, on će ovdje elaborirati svoju praktičnu i moralnu filozofiju individualnog i nenasilnog otpora, u kojoj je bitno osiguravanje legitimnosti prava i obveze na tu vrstu otpora kada se za to pokaže potreba. Ta će argumentacija biti osnovom svakom daljnjem građanskom otporu do današnjih dana, uključujući Gandhija i široki pokret borbe za građanska prava koji je dio američke tradicije i dan danas.

Iako je u vrijeme objavljivanja, godine 1854, i nešto kasnije, Walden prošao nezapažen od šireg kruga čitatelja, s vremenom je njegov utjecaj rastao i stjecao sve veći krug probranih štovatelja, od Williama Butlera Yeatsa do Marcela Prousta u književnosti, ili Williama Jamesa i Johna Deweyja u filozofiji, od Tolstoja do Gandhija i Martina Luthera Kinga u politici. Njegovo je djelo postalo naročito utjecajno 60-ih godina, u vrijeme hipijevskog pokreta i borbe za građanska prava, a Thoreauov odnos prema prirodi inspiracija je svim ekološkim pokretima i danas.

Hrvatska priča o tom utjecajnom djelu ne može proći bez vlastita doprinosa. Gotovo 150 godina nakon izlaska izvornika, samo nama nepoznatim čudnim silama i izdavačko-uredničkim nesporazumima, gotovu istovremeno izašla su dva prijevoda istog djela: onaj Igora Grbića u izdanju naklade MF iz Labina i ovaj naš, u prijevodu Dinka Telećana u nakladi DAF-a. Kako se radi o dvojici ponajboljih prevoditelja svoje generacije s engleskog, nakon usporedbe, usuđujemo se reći da su, iako stilski ponešto različiti, u biti jednakovrijedni, pa se tako našem čitateljstvu pruža rijetka mogućnost izbora. Koji god da odaberete, nećete pogriješiti i moći ćete se prepustiti rijetkom užitku stilski neponovljive aforistične introspekcije jednog od najboljih stilista na engleskom jeziku, Henryja Davida Thoreaua, pustinjaka s obala gorskoga jezera Walden, našeg vlastitog unutarnjeg utočišta. Samo ako to poželimo.