S organizatoricom Miljkovićevih dana u Zagrebu razgovarali smo o konceptu, značaju i perspektivama te manifestacije, te o velikom pjesniku kojem je posvećena
U Zagrebu su 11. i 12. veljače održani prvi Miljkovićevi dani, manifestacija čijom ste pokretačicom bili. Kako se pojavila inicijativa za organizacijom Miljkovićevih dana? Možete li za naše čitatelj/ic/e ukratko predstaviti ovu zamisao i njezinu realizaciju?
Prije svega, kao profesorica književnosti, bila sam užasnuta činjenicom što tijekom školovanja uopće nisam čula za Miljkovića, iako tom čuđenju, realno, nije bilo mjesta – jer se srpskih književnika niti jedan od mojih profesora/profesorica nije doticao. Shvativši o kako je velikom pjesniku riječ, a pogotovo otkrivši kako je životom, doduše, vrlo kratko, bio vezan i za Zagreb, poželjela sam učiniti bilo što kako bih skrenula pozornost stanovnika grada Zagreba na njihovog nekadašnjeg sugrađanina i jednog velikog europskog pjesnika.
Ideju nije bilo baš lako realizirati, jer na raspolaganju u proračunu nije bilo ni kune, ali, ljudi često prepoznaju i cijene entuzijazam – i spremni su volonterski odraditi stvari – pogotovo ako to dotiče i njih same na nekoj razini. Dakle, svi su uključeni u događanje to napravili besplatno, a mislim da je to i jedan od razloga uspjeha. U svakom slučaju, prvi Miljkovićevi dani u Zagrebu obuhvatili su tribinu s profesorom Dušanom Marinkovićem koja je napunila Booksu, performans naslovljen Mala šetnja Marka Gutića Mižimakova na Cmroku, na godišnjicu i na lokaciji u blizini Miljkovićeva samoubojstva gdje se Miljkovićeva poezija i izvodila te akciju Miljković u mreži grada koja se održala sljedećeg dana, 12. veljače, a realizirana je tako da su se ljudi fotografirali čitajući Miljkovićevu poeziju na bilo kojem mjestu u gradu pa smo te fotografije objavili poslije na blogu i FB stranici. Ugodno nas je iznenadilo da su fotografije na kraju stigle iz više gradova. U svemu tome izveli smo i svojevrsni hommage i Miljkoviću i Marteku, pa se na putu do Cmroka kroz megafon pozivalo građane da čitaju poeziju Branka Miljkovića.
Implikacije i reakcije
Branko Miljković jedan je u nizu autora koji su uživali kultni status za nekoliko generacija čitateljstva u SFRJ-u, da bi početkom devedesetih godina u Hrvatskoj bili "očišćeni" iz školskih kurikuluma, a nerijetko i s polica knjižnica. Miljkovićev slučaj pritom je posebno zanimljiv, budući da je i sam vezan uz Zagreb – gdje je živio i na koncu si oduzeo život. Možemo li reći da manifestacija posvećena ovom pjesniku ima stoga dublje kulturne, društvene, političke implikacije?
Naravno, iako je prvotna ideja bila samo i isključivo promocija ne samo Miljkovićeve, nego i poezije uopće i naglasak je bio uvijek na njoj. Ipak, svjesna sam "implikacija" i, dapače, izuzetno mi je drago ako ih ovo događanje ima. Poezija je sama po sebi, kao medij, dovoljno moćna, pa je sasvim svejedno ako se neki događaj koji je promovira može okarakterizirati kao društveno ili politički angažiran. U tom se smislu posebno radujem prvom festivalu antifa poezije, koji ću u svibnju pokrenuti na Dotrščini sa suradnikom na Miljkovićevim danima, Sašom Šimpragom, koji vodi Virtualni muzej Dotrščina, a također je pokretač jednog zanimljivog pjesničkog no-budget festivala – 50 Poems For Snow.
Na kakav ste odziv i reakcije naišli? Rekao bih da je manifestacija okupila značajan broj mlađih autora/ica, od kojih se neki možda i prvi put susreću s Miljkovićem. Koliko njegova poezija uopće rezonira kod mladih ljudi koji danas počinju pisati poeziju? Budući da ste i sama pjesnikinja, možda biste mogli nešto reći i o utjecaju Miljkovićeve poezije na vas osobno?
Odaziv je zapravo sjajan, s obzirom na to da sve vezano uz poeziju danas često ima neku gotovo sektašku kvalitetu, a događanja su doista marginalna i kao da paralelno teku uz dominantne društvene tokove. U konačnici, to doista nije važno, napominjem to jednostavno kao ilustraciju da ovdje ne možemo govoriti o nekim velikim brojkama – niti ljudi koji su bili uključeni u događanje, a niti same publike koja je podržala. Ista iskustva imam i s Petrarca Festom, koji je po prvi put održan prošle godine na Petrarcin rođendan, 20. srpnja, u Zagrebu – posve nečekivano na natječaj je stiglo oko tristo soneta autora iz šest zemalja pa sam, iako to u početku nisam imala u planu, jednostavno morala organizirati svečanu dodjelu nagrada – i tu su opet svi volonterski, ali sjajno odradili posao – od glumaca, dizajnera, članova žirija, glazbenika. I to će događanje postati tradicionalno.
Mnogi, uvjetno rečeno mlađi ljudi, oduševljeno reagiraju već pri prvom susretu s Miljkovićem, što je naravno i očekivano – dobra poezija jednostavno uvijek rezonira s čitateljem. Što se tiče moje poezije – ona doista obimom nije velika – riječ je o malom ljubavnom kanconijeru, sastavljenom od nekoliko soneta – te mi je doista teško govoriti o utjecajima – zbog same nedostatnosti uzorka. Ipak, već nekoliko godina živim s Miljkovićevom poezijom i čini mi se nemogućim da, s obzirom na to koliko važan trag ostavlja u mojoj svakodnevici – da ga nije ostavila i u poeziji.
Poezija kao povod i polazište
Je li u planu da Miljkovićevi dani postanu redovito godišnje događanje? Bi li ono moglo prerasti u platformu na kojoj bi se eventualno mogli reaktualizirati i drugi autori/ce koje je zadesila slična institucionalna sudbina kao ovog pjesnika?
Svakako, velika mi je želja nastaviti s ovom manifestacijom, proširiti je na razne načine – uključiti što veći broj ljudi ovdje, ali i pojačati suradnju s pjesnicima, glumcima, muzealcima iz Srbije – planova, ideja i kontakata ima, a nadam se da dogodine, nećemo, osim entuzijazmom, oskudijevati ni barem minimalnim budžetom kako bismo stvorili neke produkcijske uvjete za autore koji izvode nešto drugo osim poezije, a što nam je podjednako važno. Naime, poezija je ovdje povod, ali i polazište, te mislim da je zanimljivo povezati poeziju sa suvremenom umjetničkom produkcijom što samo sad i započeli. Kada bi se doista moglo dogoditi ovo što sugerirate svojim pitanjem – bilo bi to izvrsno, ali i neophodno – ne samo za književnost, nego i za, budimo malo neskromni – i ovo društvo u cjelini.