zvonko lončar  

Čitanje i govor (o) ljubavi

Marica Bodrožić, Balada o zvjezdanom moru, Fraktura, 2014. (Prevela Anda Bukvić)

Djelo njemačke spisateljice Marice Bodrožić Balada o zvjezdanom moru prije svega je govor o ljubavi. No, kako to biva, govor o ljubavi češće je govor o nama samima mnogo više nego o onim objektima prema kojima se pružaju silnice naših ljubavnih nastojanja. Ipak, govor o ljubavi, kao i govor ljubavi, poznat je diskurz u kojem se rijetki snalaze, no ipak, nedvojbeno, uvelike u njemu participiraju. Upravo zbog toga lako je pasti u zamku – štoviše, pravi čitatelj uvijek iznova pada u zamku – no neki od nas, mi koji si ne smijemo dozvoliti užitak u tekstu, mi moramo budnim okom vagati svaki pojedini komadić teksta. Zašto lagati, pa i mene je već na trećoj rečenici zaveo tekst; ipak, moja je dužnost prije svega prema tebi, Čitatelju.

Plaženje jezika čitatelju

Odakle krenuti? Najbolje od junakinje, ipak je ovdje riječ o romanu. Tko je glavno lice ovog ljubavnog romana? Njezino je ime Nadežda, no to nije doista njezino ime, već izmišljeno ime koje je junakinja ove pseudoautobiografije nadjenula sebi sama jer, prema njenim riječima, ovu priču ne bi mogla ispričati sa svojim starim imenom (koje, usput rečeno, nikada ne saznajemo). Kvaliteta koja krasi našu junakinju jest specifičan odnos prema ljubavi, drugim riječima, nesposobnost da ono što drugi poimaju kao ljubav i sama prihvati kao posve prirodnu stvar. No, kod čovjeka ne postoji nešto takvo. Prirodno, ljubav se javlja kao djelo čovjeka, kao tekst koji je podložan čitanju i koji na kraju stvara niz novih tekstova. Usput da dodamo, oni koji na ljubav ne gledaju na takav način neka se upute do obližnje knjižnice i posude divan primjerak strukturalističkog stvaralaštva pod naslovom Fragmenti ljubavnog diskurza.

Prije nego nastavimo govoriti o našoj junakinji primorani smo reći i nešto o formi djela, no ta forma vraća nas opet do naše junakinje. Djelo je niz zapisa čije je vrijeme i mjesto nastanka teško odrediti, nasumično se govori o prošlosti i budućnosti. To dakako nije problem, no problem leži u nemogućnosti jasnog pozicioniranja jedinog realnog lika koji nam se nudi – pripovjedača. Postavlja se pitanje o važnosti tog pripovjedačkog postupka. Naravno, kako je danas popularan stav everything goes možda i ne bismo trebali postavljati pitanja o opravdanosti određenih književnih postupaka. Ipak, oni koji nemaju potrebu prikrivanja svojeg neznanja u području književnih formi ne zauzimaju taj stav. Problem na koji ukazujemo utkan je u samu strukturu teksta, naime jedna je od niti vodilja cjelokupnog djela osvještenost o fikciji svakog teksta. Ono što čini razliku između tekstova koji govore o stvarnosti i tekstova koji govore o fikciji počiva tek na našoj afektivnoj reakciji na dani tekst. Djelo gazi u mulj na taj način da ta igra neprestanog ukazivanja na tekstualnost iznesenog podriva mogućnost neke vrste završetka djela, a da se taj završetak ne javlja u liku klauna koji plazi jezik prema čitatelju. Neovisno o tome kakav je kraj, finalizacija bilo koje priče nemoguća je jer nema ni jedne točke koja bi u samom tekstu predstavljala dio strukture koji ne možemo podvrgnuti sumnji. Kako nakon dvjesto strana teksta možemo prihvatiti sretni završetak, ako smo cijelo vrijeme ukazivali na to kako se tekstom služimo za potrebe vlastitog narcizma ili za bijeg od stvarnosti? I eto, na kraju, zatvara se krug, junakinja je ostvarila sebe samu, uspostavila se kao novo ljudsko biće koje više ne pati od dječjih boljki, no sve to još više naglašava tu grotesku, taj klišej u koji se zapada jer priča negdje mora stati, roman mora završiti. To forsiranje fikcionalnosti svakog teksta guta sam tekst, pa će stoga ovo djelo biti visoko na listi književnih teoretičara, no kao književno djelo (ne želim koristiti taj besmisleni pojam umjetnosti) ono nije na tako visokoj grani. Lijepo je kad se poznavatelji teorije bave književnošću, no književnost ipak ima svoja pravila.

Dva diskurza

Postoji i pozitivna strana inzistiranja na omnifiktivnosti tekstova, a to je je izbjegavanje klišeja (strukturalistički rečeno, ponavljanja opće poznatih struktura u rješavanju književnih zadataka). Već smo natuknuli upotrebu tekstualnosti u svrhu hranjenja vlastitog narcizma i taj je narativni segment odlično odrađen: pripovjedačica neprestano producira tekstove koji u isti mah razodijevaju priče o sebi, no opet kroz nove priče ona stvara novu sliku o sebi (a već i ptice na grani pjevaju o tome kako je slika leglo narcizama). Najbolji primjer svakako jest odnos prema ljubavniku, Ilji (također nije njegovo pravo ime), u kojem se prolazi kroz sav spektar seksualne tekstualnosti: na kraju se ipak ne može reći o čemu se tu radi, imamo li junakinju koja je doživjela ono rijetko posebno iskustvo i dotakla ljubav na način na koji tek rijetki to uspiju, ili – moguće drugačije gledanje – junakinja nije u stanju prihvatiti stvarno stanje, odnosno usamljena je žena koju je neki umjetnik vješto obrlatio, iskoristio seksualno i emotivno, da bi se namiren vratio doma svojoj ženi i živio život u predivnoj američkoj obitelji (valjda piju i Coca-Colu dok se kese svojim fluorescentno bijelim zubima). Upravo je nemogućnost da se jednoznačno protumače ponuđene priče sjajna strana medalje teksta kao fikcije.

Osim toga, teme koje iskaču iz romana su obitelj, te rat na području bivše Jugoslavije. Što se potonjeg tiče, Balada o njemu progovara iz pozicije djece čije je djetinstvo prekinuto ratom, ne zauzima političke stavove, već govori o besmislenosti i brutalnosti, te, na kraju, i nemogućnosti da se takva trauma racionalizira i nadvlada. Otvaraju se dva diskurza. S jedne se strane govori o razdoblju prije rata i o činjenici da svi oni koji su postali neprijatelji, to nisu bili prije rata. Ljudi su živjeli zajedno. Dobri ljudi, neovisno o nacionalnosti, ostali su dobri, a loši, također neovisno o nacionalnosti, ostali su govna neovisno o tome kakvim se perjem kitili. Druga vrsta diskurza jest onaj europejski terapeutski sveznajući diskurz koji guši svaku mogućnost ljudskog iskustva, te likove pokušava svesti na uniforme koje igraju određene uloge u njihovom igrokazu. Jasni mali napaćeni jugoslavenski štenci.

Iza svakog “volim te”

Obitelj također biva obrađena, kako zbog glavne junakinje, tako i zbog pozicije koju obitelj kao društvena forma posjeduje (podsjetite se samo kakve je sve vrste fašizma spremna pobuditi sveta obitelj). Junakinja, problematična kakva jest, nosi iz svoje prošlosti strašnu istinu, a ta je da je njezin otac bio serijski ubojica koji je emigrirao, zajedno sa ženom, dok su nju, Nadeždu, ostavili kod tete. Pitanje porijekla time naravno raste, a takva pitanja najbolji su poticaji za priče još tamo od Edipa. Osim tog pristupa obitelji, također se obitelj sagledava kao nešto postojeće u društvu ovisno o povijesnom trenutku, izvan ahistoričnog mahnitanja o svetosti njenoj. Tu se javlja i antifašistička nota u djela jer se obitelji ne pripisuju svojstva koja ona realno nema, već je se sagledava kao historijsku tvorbu koja je u određenim okolnostima sposobna za najstrašnije iracionalne produkte: da parfraziramo samo djelo, “i Hitler i Staljin proizašli su iz obitelji”.

Sve u svemu, odličan autobiografski roman koji nažalost pati zbog nedostataka utkanih u temelj njegove strukture. Inzistiranje na apsolutnoj fikcionalnosti svakog teksta na kraju podriva temeljnu figuru svakog romana, a to je da junak prolazi kroz transformaciju da bi se na kraju pred nama pojavio kao drugačije biće. Zašto to našoj junakinji ne uspijeva već smo objasnili. Ostali segmenti dobro su razrađeni, stil pripovijedanja postaje donekle monoton kako roman odmiče, a što se tiče krajnjeg dometa djela u razotkrivanju nečeg novog (u svijetu književnosti) moramo se zapitati što nam seksualno disfunkcionalni buržuji kao likovi mogu ponuditi kao novo? Ovo zadnje je iz mene izvukao zli demon marksizma. Ono čemu nas uči Balada jest da iza svakog volim te, osim beskonačno mnogo formi ljubavnog diskurza koji se u beskonačnost produciraju, postoji mogućnost jednog ništa jer ljubav, kao i svaki drugi tekst, ne može pobjeći od vlastite alegoričnosti i činjenice da se iza određenih riječi ne nalazi neka istina, već praznina. U svakom slučaju, ovo je roman koji vrijedi pročitati.