Iz perspektive naših svakodnevnih borbi teško je imati razumijevanja za prenemaganja Knausgårdova protagonista koji živi skandinavsku idilu
Karl Ove Knausgaard, Moja borba I, Naklada OceanMore, 2015. (Prevela Anja Majnarić)
Kao malo kad u poslovima koji zahtijevaju jasno periodiziranje u svrhu označavanja nulte točke nekog povijesnog gibanja, posve je neproblematično datirati u kojem su trenutku skandinavski pisci krenuli osvajati status književne mode. Povećani interes za skandinavsku beletristiku u odnosu na književnu ponudu ostatka svijeta uslijedio je, dakako, zahvaljujući proboju tzv. Milenijske trilogije Stiega Larssona. Tada je taj diskretni, gotovo nevidljivi i skoro nezanimljivi kutak na svjetskoj književnoj mapi odjednom otkriven kao predio u kojem se kriminalistički bestseleri znaju sklopiti baš za svačiju policu, poput Ikeinog namještaja, te sjedaju u čitateljski dlan neispustivo poput Nokijinog mobitela. Milenijska trilogija još nije potonula u zaborav – ipak je Stieg Larsson trajno obogatio hall of fame popkulture još jednom markantnom ikonom, Lisbeth Salander – no vrijeme ipak postupno svodi Larssonovu trilogiju na prizemljeniju mjeru: to je bio samo sezonski hit sačinjen od izvrsnog krimića i dva slaba nastavka, jer se karizma Larssonovih junaka potrošila već u prvom dijelu.
Stoga Larssonovoj trilogiji, uz mnogo dobre volje, preostaje više pripisivati kulturološki značaj nego književnu vrijednost, u smislu omogućavanja skandinavskoj književnosti da vidljivije figurira na obzoru svjetske recepcije. Mada se ta uspostavljena kulturna veza, barem što se tiče hrvatskih prevodilačkih izbora, svodila na masovan uvoz nekoliko izvrsnih, nešto solidnih i pregršt jeftinih nordijskih krimića, nekritički i neselektivno nuđenih domaćoj publici pod famom brenda koji je upravo Larsson etablirao. Pri vrhuncu tog zasićivačkoga trenda zapažanje autobiografske heksalogije Karla Ovea Knausgårda obećavalo je konačno kvalitativan recepcijski pomak ka relevantnijoj klasi sjevernoeuropske književne scene i ka intrigantnijim ostvarenjima, povrh spektakularno aranžirane trivijale iz pera hitmejkerskih pregalaca s tvorničke trake odjednom propulzivne skandinavske književne industrije.
Zašto autobiografija? Unisono pohvalna, pa i bezrezervno euforična medijska i književnokritička recepcija isproducirala je oko Knausgårdova ukoričenja promidžbeni narativ koji se napuhao do dimenzija legendi o genezi, vrijednosnom dosegu i književnopovijesnom značaju Moje borbe. Autorov pothvat opisivanja vlastitoga života u šest tomova ocjenjuje se više kao monumentalan, nego kao megalomanski čin, a kako ne bi isključivo kvantiteta toga opusa predstavljala jedini razlog kvalitete ili – točnije rečeno – fascinacije, pohvale se grade i na tvrdnjama kako je riječ o hrabrom, odvažnom, beskompromisnom i bespoštednom izlaganju svih detalja iz autorova života i njegovih najintimnijih razmišljanja, koja bi se inače malo s kim podijelila, pa čak i samome sebi priznala. Za ilustraciju, vrhunac hvaljenoga u Knausgårdovoj spisateljskoj praksi mogla bi biti epizoda u kojoj ne zna kako bi reagirao u trenutku kada primi vijest o očevoj smrti, pa pomisli da bi napetost možda mogao riješiti masturbacijom. Bez obzira je li to efektno ili jeftino šokiranje, dano nam je na čitanje i prosudbu.
Ako se i s mrvom otpora othrvamo sugestivnim pohvalama i reklamama, pitanje koje se svako malo nameće – posebice kada nam autor počne krasti vrijeme napornim detaljiziranjem ili podugom deskripcijom banalnih radnji – jest: po čemu je biografija Karla Ovea Knausgårda uopće toliko zanimljiva da bismo je pročitali, i to čak u šest tomova?
Za autobiografijama čitateljski posežemo iz, takoreći, samo dva razloga: zbog voajerističko-tračerske znatiželje prema tuđoj intimi ili, ako smo rafiniraniji, zato što je autobiografska književnost ona koja nam se, za razliku od deklarativne književne fikcije, čini bliža životu, iskustvu, pa vjerujemo da takva pisana riječ ipak ima nekakvu snagu utemeljenije vjerodostojnosti, ponajprije kredibilitet jamčen proživljenošću. Motivacija za ispisivanje autobiografije trebala bi pak biti zasnovana ili u relevantnom iskustvu ili u sposobnosti estetskog oblikovanja makar i prosječne životne priče uljepšavajućim pripovjednim tehnikama. Što se tiče relevantnosti iskustva, ono mora biti ili iznimno (da bismo uvidjeli što se čovjeku sve može dogoditi u životu) ili korespondentno našem (da bismo konstatirali kako nismo sami u svijetu sa svojim problemima).
Što činiti, što osjećati? U okviru tako shvaćene autobiografije, Knausgårdove biografske epizode koje nam kani prepričati kao važnije momente svoga života obične su da običnije ne mogu biti i na skupu čine jedan posve dosadan život, čemu dodatno pridonosi i činjenica da se ta biografija razvija u jednoj uređenoj skandinavskoj zemlji u kojoj uhodani društveni servisi potpomažu organizirano i pripremljeno reguliranje gotovo svake životne situacije kako bi se bilo kakva egzistencijalna trauma što više ublažila. Pa kada junaka Knausgårdove biografije u mladosti pati zato što se ne može domoći alkohola ili proslaviti u bendu jer nema sluha; i dok u srednjim godinama pokušava shvatiti što bi trebao postići u karijeri ili osjećati u privatnom, obiteljskom životu da bi se uopće smatrao živim ili barem realiziranim – teško je imati razumijevanja za njegova prenemaganja u potpuno osiguranome životu iz perspektive naših svakodnevnih borbi. Čini se da Knausgårda, osim dosade i izgubljenosti u neizazovnom svijetu skandinavske idile, ponajviše pogađa to što nije poseban. U rodilištu shvaća da njegova supruga nije jedina koja rađa i da on nije jedini koji će iskusiti taj navodno unikatni doživljaj bivanja ocem, dok u pogrebnom poduzeću otkriva da je samo stranka, još jedna osoba sa smrtnim slučajem u obitelji.
Iako će u Knausgårdovom traženju sebe, svoje razlike, teoretičari možda s velikim zanimanjem pratiti refleksivne procese samoidentifikacije subjekta, Moja borba zapravo nije zanimljiva kao biografija, nego kao priča o intrigantnom roditelju koji je čas frojdovski zastrašujući Otac, čas osoba koju Knausgård otkriva kao potpunog stranca unatoč odrastanju s njim i koji je, naposljetku, alkoholičar i propalica čija se pristojna egzistencija nastavnika skončava u stanu prepunom smeća, izmeta i boca. Na koncu tog podugog sklapanja portretnog mozaika o jednoj, izgleda, dubljoj, slojevitijoj osobnosti od vlastitoga sina, i Knausgårdu i nama čitateljima, taj nestajući i vraćajući otac u tijek autorovoga autobiografskoga pripovijedanja ostaje nedefiniran, nepoznanica, neotkriven, ispoljavan tek u fragmentarnim i kontroverznim manifestacijama, a tek je ta narativna krivulja u Mojoj borbi vrijednija praćenja. Čitatelj biva nagrađen i izvrsnim zadnjim odlomkom u kojem Knausgård na poetičan način iznosi kako je spoznao shrvajuću banalnost smrti – to je onaj, sada već antologijski navod o padanju kaputa s vješalice. Prije toga, Knausgård podosta razmišlja o smrti, no ti se dijelovi razvlače od patetike do šuplje retorike. U usporedbi s redovima pisaca i filozofa koji su tematizirali mors nivelatrix, Knausgård baš i nije sposoban riječima dotaknuti misterij smrti, nego kruženjem pokušava ocrtati tu pojavu, to tamno mjesto, pa će na ponekom mjestu i navesti da ne zna što bi trebao misliti, osjećati i kako se ponašati u kontaktu sa smrću, čime skreće pogled sa spisateljske nemoći na otupjeli duh suvremenog društva.
Prolaznost i banalnost, kao i nemogućnost zahvaćanja nekakve životne esencije kojom bi se ispunilo ili osmislilo puko egzistiranje, važnija su problematika, čini se, od melodramatičnog, premda dirljivog prisjećanja na (ne)sretne i anegdotalne situacije među članovima obitelji. Svjedoči o tome i silna energija koju je Knausgård upregnuo u šestotomnu strategiju detaljnoga bilježenja vlastitoga života u širokome registru, od najbedastijih trivijalnosti do krucijalnih, no tipičnih životnih trenutaka, demonstrirajući time da teži iluzornoj misiji postizanja totalitetnog konzerviranja koji bi nekakvim učinkom možda ipak uspijevao odolijevati sveopćoj eroziji. Kao da i tekst, pa bio on i autobiografski, svojim klizanjem i ostalim autonomnim mehanizmima nije podložan istom procesu. Pa ako je autor i zadovoljio svoju dušu osjećajem da je fotografskom preciznošću svojih sjećanja uspio na papiru uhvatiti i zadržati ono nešto iščezavajuće što nas čini melankoličnima, čitatelj će se ipak osjećati kao gost kojega se gnjavi privatnim pričama vezanima za fotografije iz debelog i prekrcanog obiteljskoga albuma.
Franzen i Knausgård: Tolstoj i Proust? Moja borba počinje obećavajuće, minijaturnim lacanovskim esejom o zakrivanju smrti kao Realnog spektrom simboličkih praksi, dok uvodno predstavljanje psihološkog i egzistencijalnog stanja Knausgårdovog autobiografskog subjekta na pragu četrdesetih godina najavljuje da bismo mogli očekivati suptilan prikaz na tragu Bergmanovog rafiniranog intelektualizma. Knausgård se ipak opredjeljuje za ortodoksnu primjenu Dogminog manifesta, tako da njegova "pripovjedna kamera" nadugo bilježi, recimo, proceduru prolaska putnika kroz terminal zračne luke, a svaki shopping opisan je nabrajanjem potrepština u maniri popisa za špeceraj. Tako se pojedini bolji i nadahnutiji odlomci "tope" u gomilanju ravnomjerno opisivanih aktivnosti u Knausgårdovoj svakodnevici, što je, dakako, nužda kojom mora podržavati i legitimirati samozadani koncept radikalnog lova na ono fantomsko izmičuće niz vrijeme koje našim životima uzvraća rastužujućim osjećajem nepotpunosti. Ali u ovakvoj realizaciji to Moju borbu čini dugom i teškom, usporedivom s polarnom noći: nikako da svane, sve do tog zadnjeg odlomka, tog antologijskog, u kojem kaput pada s vješalice kao slika čovjekova propadanja pod zemlju.
Stoga, s obzirom na uspone i padove Moje borbe, predstavljanje Knausgårda kao ovomilenijskog Prousta simptom je istog kompleksa koji Franzena predstavlja kao našega Tolstoja: formalne karakteristike i površinski efekti krupne ambicije evociraju duh nekadašnje klasike i provociraju naš osjećaj kulturne i duhovne inferiornosti. I sam Knausgård će u Mojoj borbi komentirati stvaralačku dezorijentaciju u postmodernoj kulturi i priznati očaranost Proustovim opusom, ali – ionako ne baš dubokouman u intelektualnijim aspiracijama svoje proze – ostaje tek na površini onoga što je Prousta učinilo Proustom: pedantnoga, kirurškoga osvjetljavanja svih onih sinapsi koje sudjeluju u proizvodnji i logici sjećanja. Nove i veće pomake u odnosu na Proustovo nasljeđe u tom je smislu ostvarila, recimo, jedna Irena Vrkljan, nego li samosatirući Karl Ove Knausgård.