Top-liste najprodavanijih i najčitanijih knjiga možemo koristiti kao materijal za kros-kulturna istraživanja iz naslonjača. Analitičkog opreza pri tome nikad dosta
Nakon što se ugasio Vjesnik, kojemu se mnogo toga prigovaralo s različitih strana, od toga da je režimsko glasilo do toga da se fosilski odupirao zahtjevima publike i stoga bio ugašen (samo druga inačica kritike da je tržišno neprilagođen), mi nemamo jedinstvenu i šire predstavljanu listu najprodavanijih i najposuđivanijih publicističkih i beletrističkih naslova. Izgubili smo važan dokument: u najmanju ruku je jednostavno zanimljivo znati što ljudi čitaju, kao i znati faktore posve ograničene na uži svijet izdavaštva, nakladništva i čitateljskih navika po sebi poimanih i promatranih.
Međutim, moguće je takve liste promatrati i kao dokumente koji govore o nečemu širem. Naime, ako top-liste najprodavanijih i najčitanijih knjiga u nekoj mjeri predstavljaju vodič kroz duh vremena i stanje svijesti prosječnih ljudi, to je dovoljno opravdanje da ga koristimo kao materijal za kros-kulturna istraživanja iz naslonjača. Analitičkog opreza pri tome nikad dosta: uvijek je prelako naći ono što se traži. Statističari u polušali govore o “interokularnom traumatskom testu“ - znaš da podaci vrijede kada te nalaz pogodi u nos. Često se u istraživanjima dogodi da nalaz otvara više pitanja nego što ih zatvara. Zato su, možda paradoksalno, “duh vremena“ i “stanje svijesti“ pojmovi koji se nikad ne bi smjeli naći u kategoričkim sudovima pri zaključivanju na temelju takvih analiza. Moguće je, međutim, navesti potkrepu o ključnom utjecaju knjige na izvanknjižnu zbilju.
Ljudi ipak čitaju Publicistika nam je zanimljivija od beletristike, jer oblikuje stavove o društvu, politici, ekonomiji, svijetu i životu, kao važan čimbenik uz tisak. Oblikuje građanstvo i mišljenje, odnosno mnijenje. Također, mnoga masovna istraživanja jasno govore da je broj knjiga u kućanstvu visoko povezan sa socioekonomskim statusom i životnim šansama, dakle i s utjecajem, odnosno moći (OECD, Pisa, 2009.). Ne ulazeći u to što je uzrok čemu, već taj podatak nam je dovoljan. Sporo, “podzemno“ i s kvantitativno svakako neodredivom snagom knjige tako i mijenjaju naš svijet. 56% ljudi u nas jest u zadnjih godinu dana pročitalo knjigu (GfK, prosinac 2011.) Možemo obrnuti snobovsku zapomagačku poziciju koja naglašava drugih 44%, a bila je žestoko prisutna u vezanim medijskim napisima u nas. Dakle, utjecaj jest ovdje. Zamislite to ovako: uz pretpostavke o reprezentativnosti nacionalnog uzorka i iskrenosti odgovora, za nasumičnog građana ili građanku s kojima se mimoiđete na ulici nešto je vjerojatnije da je pročitao/la barem (!) jednu knjigu u posljednjih godinu dana nego da nije. Zapravo to i nije toliko loše. (Za grubu usporedbu hrvatskih, američkih i japanskih čitateljskih navika pogledajte grafikone.)
I to usprkos mnogim “strukturalnim“ čimbenicima. Slaba situacija u izdavaštvu nije glavna tema ovog teksta, ali samo ću spomenuti glavne odrednice stanja i osvrnuti se na nj ponešto drugačije nego se dosada radilo u vezanim medijskim napisima. Prvo, izdavači nisu tek moralno i stručno neupitne žrtve maćehinske državne politike i publike koja ne mari za knjige. Formula Miše Nejašmića, zamjenika predsjednika Zajednice nakladnika i knjižara Hrvatske, iz skripte hvalevrijednog projekta Izdavačke akademije, opisuje to ovako: “Manjak obrazovanoga kadra (sve počiva na samoukim pojedincima) + manjak stručne literature = disfunkcionalno nakladništvo; svemu tome pomaže i nedostatak statistika i istraživanja o nakladništvu te vertikalna strukturiranost nakladništva (nakladnik ima vlastitu tiskaru, knjižaru, logistiku, …)“1.
Što se maćehinske politike tiče: PDV na e-knjige još uvijek 25%, gotovo istodobno uveden PDV od 5% na knjige, a svim ugostiteljima, nalazili se u turističkim područjima ili ne, smanjen je na 10%. Mišo Nejašmić se nada da će Slavko Linić shvatiti da su e-knjige također knjige. Očekivano, i to se prešutno smatra njegovom ingerencijom, kao i sve ostalo što se tiče javne potrošnje, u konačnici javnih dobara, a dozvolit ću si jeftinu, meritorno odabranu i uređenu knjigu smatrati javnim dobrom.
Neodređeni rezultati istraživanja Značajan broj ljudi, s druge strane, grca u dugovima i bori se za goli opstanak. O tome npr. relevantno, stručno i aktualno govore rezultati istraživanja o prezaduženosti koje je provela Udruga Franak2, da različite politički frizirane potrošačke košarice ostavimo po strani. U skupini isključenih sve je više mladih i visokoobrazovanih, dakle onih od kojih se najviše očekuje da kupuju i čitaju knjige. U GfK-ovom istraživanju 51 posto ljudi na pitanje zašto nisu kupili nijednu knjigu odgovorilo je: “Ne trebaju mi knjige i ne zanimaju me“. Andrea Zlatar to tumači kulturološki, “mekim“ varijablama sociokulturnih navika: “To je pitanje socijalnih navika, a ne knjige kao medija i upravo ćemo na tome poraditi, da knjiga ne bude strani i stereotipni predmet koji na sebi ima etiketu ‘dosada’.“3
Čovjeku koji jedva preživljava, međutim, knjige ne trebaju i ne zanima ga njihovo posjedovanje, a moguće je tako shvatiti neodređen ponuđeni odgovor, što onda valja pripisati metodološki problematičnoj formulaciji pitanja. Bilo bi zanimljivo imati i različite sociodemografske podatke, prvenstveno o socioekonomskom statusu, ne bi li se ove dvije hipoteze sumjerile i provjerile, ali to je u najmanju ruku iluzorno očekivati od predstavljanja rezultata istraživanja u novinama koji s jedne strane trebaju biti atraktivni, a s druge ne bi smjeli problematizirati ključne, sistemske stvari u političkom polju, kao što je zabrinjavajući trend pada standarda koji oni stvarno moćni i/ili formalno vladajući nisu ni usporili, a kamoli zaustavili.
Krimići i self-help Manimo se onoga što se mora plaćati, a ne može jesti i što ne štiti čovjeka od kiše, zime i vjetra: umjesto knjiga iz knjižara, prihvatimo se knjiga iz knjižnica. Uz ove podatke o 56% onih koji ipak jesu pročitali knjigu u posljednjih godinu dana, na internetu se mogu naći i drugi podaci koji govore da hrvatski građani i građanke zapravo čitaju, doduše izdvojeni, nesustavni i neodređeni, kao što su tvrdnje knjižničara o dugim listama čekanja na knjige u osječkoj, zagrebačkoj i solinskoj knjižnici, i to na dijapazon naslova znatno nijansiranijih od 50 nijansi sive. Možemo, dakle, ovdje samo nakratko zaviriti u sadržaj čitateljskih navika u Hrvatskoj, tako i rubno osjetiti duh vremena ako postoji nešto takvo, sa sociološkom potkrepom sumjerljivom američkom “slučaju“. (v. sliku 1)
Mreža knjižnica grada Zagreba ima oko 350 000 korisnika i njezine top liste najposuđivanijih knjiga predstavljaju najbolji i najopsežniji dostupan uvid u količinu i narav čitanosti knjiga u Hrvatskoj, i to natprosječno obrazovanog i razmjerno bolje stojećeg dijela njezinog građanstva. Rezultati ad hoc analize sadržaja mogu se ovako sažeti: među 50 najposuđivanijih knjiga u KGZ-u u posljednjih 120 dana nema publicistike, odnosno nefikcionalnih djela. Brojem naslova premoćna je školska lektira. Slijede popularna strana beletristika i domaća memoarska proza, samosvrstana u “žensko pismo“ (dvije knjige Mani Gotovac, Jesen - ljeto i Zima - proljeće). Unutar strane beletristike prevladavaju popularni švedski autori i autorice, Jo Nesbø, Stieg Larson, Camilla Läckberg i Hans Lars Kepler. Prvo mjesto, ipak, sa preko 1100 posudbi u zadnjih 120 dana drži Koliba Williama P. Younga (hrv. izd. 2008.), koju sam “škicnuo“ zainteresiran podatkom i ustanovio da se radi o nečemu na razmeđi samopomoći i pseudoautobiografske proze s naglašenim elementima fantastike. Knjiga je veliku popularnost stekla nakon predstavljanja na Oprah showu, a njezin je vrhunac u zemlji podrijetla, SAD-u, odavno prošao. Kod nas je gotovo odmah po izdavanju zasjela na prvo mjesto najposuđivanijih koje i danas drži, vjerojatno zbog nedostatka sličnih naslova. Na drugom je mjestu u svakodnevnom govoru već opće mjesto, Pedeset nijansi sive, autorice E. L. James. Mjesto toliko opće da se već i bračni parovi dobrano u sedmom desetljeću života mogu vidjeti kako tiho pitaju knjižničarku je li dotična knjiga dostupna.
Koji zaključak možemo iz ovoga izvući, napose iz odsustva publicistike u najčitanijih pedeset? Čitatelje knjiga u maloj mjeri zanimaju društveni problemi, to jest, ako o njima i čitaju, ne koriste knjige. Pogledaju li se pak najčitanija djela u kategoriji Općenito, dobivamo donekle očekivanu, ali ipak sliku vrijednu podrobnijeg analiziranja: imamo slavnog Davida Ickea, kojeg ne treba posebno predstavljati i kojeg također nije lako svrstati u kategoriju nefikcionalnih djela, s čak četiri svoje među pet najposuđivanijih nefikcionalnih knjiga u kategoriji Općenito, s tim da prva (najčitanija, s oko 800 posudbi) ima približno trostruko manje posudbi od posljednje knjige na listi 50 najčitanijih beletrističkih djela. Na petom je mjestu jedna knjiga Krešimira Mišaka.
Zagreb na rubu znanosti Najposuđivanije u kategoriji Društvene znanosti u zadnjih 365 dana: razmjerno trezveniji i ozbiljniji F. William Engdahl se jedini po broju posudbi (nešto iznad 700) može mjeriti s Ickeom. Nešto manje od 500 posudbi ima i Doktrina šoka, Naomi Klein. Međutim, pogledamo li listu knjiga koje su posuđivali korisnici koji su također posuđivali Engdahla, gotovo neprestano nailazimo na Ickea i ostale teoretičare zavjere s bitno sumnjivijim epistemološkim prosedeom nego što je to Kleiničin i Engdahlov. To bi upućivalo na zaključak da prosječni čitatelj publicističkih naslova nimalo ne uvažava stigmu pseudoznanosti kojom rukuje struka, i to onda kad je vrlo eufemistički raspoložena (sjetimo se peticije istaknutih hrvatskih znanstvenika protiv emisije Na rubu znanosti, 2010. godine). Suprotno tome, moguće je, dakako, tvrditi da je razmjerno velik dio onih koji su čitali Ickea samo htio provjeriti o čemu je riječ, bez da su zaista povjerovali u izvanzemaljske reptile osvajače, ili čak u bilo što od “ovostranih“ podataka i zaključaka o zavjerama koje iznosi bivši BBC-jev sportski novinar David Icke. Međutim, u statistikama “lanovi koji su posudili ovaj dokument posudili su još i“ pojavljuju se samo ove od publicističkih knjiga, što bi značilo da čitatelji u prosjeku baš i nemaju podloge za neki zaokruženi kritički pogled na stvar, barem ako sudimo samo na temelju pročitanih knjiga iz knjižnice, što opet u konačnici i nije nužno. Valjalo bi imati i uvid u osobne biblioteke pa u konačnici prihvatiti i mogućnost da se sposobnost zdravog i razumnog rasuđivanja ne uči samo iz knjiga.
Zanimljivo je pogledati kategoriju Prirodne znanosti i usporediti čitanost s društvenima: znatno je manji broj posudbi, a na prvih pet mjesta zasjeli su dinosauri (i prema dnu liste sve vrvi od dinosaura). Njih u stopu prate razni ilustrirani vodiči kroz svemir, što upućuje na mlađe čitatelje. Na šesto mjesto zasjeo je ipak F. William Engdahl s knjigom Sjeme uništenja, posvećenoj GMO-u, što je vjerojatno razlog tome što je svrstana i u ovu, kategoriju prirodnih znanosti. Možemo sada s razmjernom sigurnošću posložiti mozaik: i Engdahl i Icke gostovali su u emisiji Na rubu znanosti, urednika i voditelja Krešimira Mišaka, a sva se ta tri imena, kao što smo vidjeli, pojavljuju među prvih deset na tri spomenute liste. Postoji, dakle, razmjerno širok krug nešto aktivnijih pratitelja Mišakove emisije, koji su posegnuli i za knjigama gostiju, ne zadovoljivši svoju znatiželju samo odgledanim emisijama. Zanimljivo, “rubno-znanstvena“ ekipa odmijenila je na vrhu top-liste Florence Hartmanničinu knjigu Mir i kazna, relevantan i trezven, posve činjenično zasnovan dokument glasnogovornice Haaškog tribunala o sve donedavno vrlo aktualnoj temi haaških suđenja 2008. godine, upravo kada je termin emisije Na rubu znanosti pomaknut s 23 sata na mnogo atraktivniji, 18,30 sati.
Gušteri – pa što? Mogli bismo u konačnom sudu o stanju svijesti nacije, ako želimo o tome suditi, biti kritični poput Borisa Dežulovića: “Nakon čega je zaista sve mnogo jasnije – i fenomen Branimira Bilića, i HTV-a, i hrvatskog novinarstva – i ne ostaje više nimalo prostora za luksuz dvojbe o čemu govori interes Hrvata za Ickea. Zaboga, ljudi, jedne su ozbiljne hrvatske novine prije mjesec dana cijelu naslovnu stranicu posvetile čovjeku koji je hrvatskim nogometašima preko fotografija na svom iPadu slao energiju za pobjedu protiv Turske! David Icke je u Hrvatskoj kod kuće: u takvoj lijepo poremećenoj kulturi on je ozbiljan i autoritativan poput profesora tehničkog“.4 Međutim, mišljenja sam da ovakvi zaključci, s drugačijim predznakom i namjerama, samo slijede “B. Bilićevsku” u naravi pogrešnu i jalovu logiku: na blesava preopćenita pitanja mogu se dobiti samo blesavi, preopćeniti i stoga jalovi odgovori. Novinari, čitatelji, ljudi koji odlaze na Ickeova predavanja pa napokon i sam Krešimir Mišak, ako ga se imalo pažljivo posluša, nikako ne pokazuju jednaku slijepu i nekritičku odanost Ickeovim idejama i idejama drugih “rubnih“ Mišakovih gostiju. I u naslovnici koju Dežulović spominje bilo je sigurno bitne doze humora. Napokon, u čemu je predviđanje rezultata utakmica hobotnice Paula na nogometnom EP-u 2008. i SP-u 2010. za kojom su Nijemci, a potom i fanovi diljem svijeta poludjeli, uistinu različito od Ickeovog slanja energije hrvatskim nogometašima preko fotografija? Medijska pozornost koju je Icke dobio dolaskom u Hrvatsku može se s jednakim pravom tumačiti i kao puki estradni fenomen bez ikakve dublje kulturne “podloge“, kao kad Angelina Jolie rame uz rame s britanskim premijerom priča o silovanju i siromaštvu u Africi. Planetarno popularni i kontroverzni Englez došao je u Hrvatsku, novinari su ga tražili autograme, puno je ljudi došlo na njegovo predavanje, puno ih je nakon toga i posegnulo za njegovim knjigama, pa što? Kultura nije monolitna, nisu to ni ljudski motivi, stoga ju je krajnje neopravdano ovako jednoznačno čitati, osim ako se ne želi podilaziti intelektualnoj aroganciji nekih. Nismo ni glupi ni pametni pod ovim komadićem neba. Samo smo dezorijentirani u zbilji koja je danas proturječnija nego prije i u kojoj je danas teško preživjeti, a kamoli pritom (p)ostati slobodnolebdećim, posve racionalnim misliocem. Osobno mislim, općenito govoreći, da “pametnima“ danas ne bi škodilo malo više temeljnog poštovanja prema “običnom puku“, ljudima koji ih okružuju. Sjetite se, nasumični čovjek na ulici prije je pročitao knjigu u posljednjih godinu dana nego nije. Pa bio to i David Icke, ljudi se nisu još sveli na temeljno neznatiželjna, jednodimenzionalna stvorenja s mišlju i djelovanjem usmjerenima samo na spajanje kraja s krajem. Napokon, temeljito ideologizirana i u agregatu razornim interesima premrežena slika društva i svijeta u navodno racionalnim suvremenim diskursima i nije nešto u što se treba uzdati. S druge strane, stavovi prema kojima iza tih interesa stoje gušteri, nekakav komitet od 300-tinjak ljudi ili nekoliko židovskih bankarskih obitelji mogu, istina, imati katastrofalne posljedice, osobito u potonjem slučaju. Znamo da se užasi događaju kad svijet i opstanak običnom čovjeku izmaknu iz ruku. Ne bi li onda bilo bolje javnu sferu pažljivije obrazovati? Napokon, vrativši se na poantu o nemeritornom i nestručnom odabiru i izdavanju nefikcionalnih knjiga, nisu tzv. obični ljudi sasvim krivi što se uspavljuju čitajući o gušterima koji vladaju našim svijetom.