In memoriam - Čovjek dijaloga

Ovo je trebao biti prikaz i pokušaj recenzije knjige Srđana Vrcana Nacija, nacionalizam, moderna država, koju je u ljeto 2006. objavio Golden marketing-Tehnička knjiga u Zagrebu. Tok događaja, koji je autorovom smrću pod sam kraj netom protekle godine posljednju njegovu knjigu pretvorio u zadnju, donio je i potrebu za osvrtom na sve ono što ostaje za njim. U moru klišeja izgovorenih i napisanih bezbroj puta u ovakvim prigodama, reći da je otišao živ i dinamičan duh, te da će nam nedostajati razgovor s njim i njegovim idejama, može zazvučati banalno i prazno. A, ipak, upravo je tako: Vrcan nije samo do posljednjeg časa istraživao društvene pojave suvremenosti, pomno pratio aktualnu literaturu i u kritičkom dijalogu s pogledima kolega diljem svijeta razvijao svoje interpretacije društvenih mijena kojima svjedočimo, te u knjigama, člancima i raspravama dijelio svoje uvide kako sa znanstvenom, tako i s općom javnošću. U svojoj metodičkoj otvorenosti on je do zadnjeg časa zadržao stav koji energično poziva na razgovor, stav zapitanosti spram novih fenomena i duljih kontinuiteta. Rijetko će se naći znanstvenik koji će u dobi od gotovo 84 godine napisati kako nijedan dio (knjige koja je pred nama) “nije napisan za izravno objavljivanje, nego ponajprije za samorazjašnjavanje nekih bitnih pojmova” (10, kurziv S.D.).

Kritički dijalog i preispitivanje pojmovlja

To promišljanje u traganju vidljivo je u svakom odjeljku ove knjige, i ne samo u njoj. Vrcan svakoj temi pristupa temeljitim kritičkim elaboriranjem interpretacija prisutnih u literaturi, toliko različitim od često formalna referiranja i nabrajanja pristup? tipičnog za mnoštvo njegovih mlađih kolega, te kroz taj kritički dijalog s različitim pristupima i teoremima, gotovo neprimjetno, gradi pojmovni okvir i modele za svoje analize i interpretacije. Za sve relevantne znanstvene postavke postavlja pitanje smisaonih okvira koji ih omogućuju; istodobno, ostaje otvoren spram povijesnosti promatranoga, uvijek osvještavajući pitanja što ne samo određuju metodu i uobličuju spoznaju, već pokazuju i motive i narav zainteresiranosti promatrača-aktera. I bez metodologijske deklaracije, on na djelu provodi načelo da za promjenjivi društveni supstrat teorijskih pojmova valja uvijek iznova preispitivati i iznalaziti i same pojmove.

U vrijeme socijalističkog poretka istraživao je područja i procese svijeta života izvan matične ideologijske i sistemske struje – omladinu, religiju, sport. U devedesetim godinama prošlog stoljeća, uz dalji rad na sociologiji sporta i religije (koji je iznjedrio knjige Vjera u vrtlozima tranzicije – 2001. i Nogomet, politika, nasilje – 2003.), vodio je timska istraživanja bitno nove teme – izbor? i ponašanja birača (suautorstvo dviju knjiga: Pohod na glasače: izbori u Hrvatskoj 1990-1993. – 1995. i Pakiranje vlasti: izbori u Hrvatskoj 1995. i 1997. – 1999.). Svakoj od tema dosljedno je pristupao kao kompleksnoj pojavi, ne zanemarujući, pored socijalnih, kulturne, političke ili ekonomske aspekte, detektirajući glavne aktere, njihove interese i ideologije. U svakoj značajnoj pojavi vidi i poprište sukob? i prati njihove bitne promjene.

Glavno Vrcanovo nastavno djelovanje odvijalo se (od 1961. do 1990.) na katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Splitu, ali je predavao i na više od desetak drugih visokoškolskih ustanova u raznim zemljama. Zajedno s Rudolphom Siebertom vodio je i kurs Budućnost religije na Interuniverzitetskom centru za postdiplomske studije u Dubrovniku. Osim znanstvenih i stručnih, domaćih i međunarodnih asocijacija, bio je i angažiran građanin: od osnivanja bio je član prve nerežimske političke građanske organizacije u Jugoslaviji, Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu, a često je sudjelovao u neoficijelnim obrazovnim aktivnostima organizacija civilnog društva.

Nacionalizam ne iznenađuje

Nacija, nacionalizam, moderna država na 230 stranica radi na tri tematska kompleksa: (1) naciji i nacionalizmu, (2) politici identiteta, te (3) civilnom društvu. Pitanje o naciji i nacionalizmu – temu koja obuhvaća najveći dio knjige – otvara paradoksalnom konstatacijom da je iznenađenje dominacijom nacionalizma, pa i masovnim nasiljem koje ga često prati – “iznenađenje koje iznenađuje” (15). Iznenađuje, naime, da su one koji iole ozbiljno proučavaju taj fenomen mogli iznenaditi povratak pojma nacije među kategorije od prvenstvenog značaja, te konfliktni naboj nacionalizma koji se pokazuje neodvojivim od nje. U političkom konstituiranju nacija, tj. uspostavljanju nacionalnih država represija je bila neizostavan čimbenik. Uspostavljanje nacije kao simboličkog subjekta suvereniteta sastojalo se u zbilji u podčinjavanju ili isključivanju drugih prema van, te homogeniziranju “vlastitih” prema unutra. Pa ni onaj naizgled prirodni, etnički supstrat političkog projekta nacije i njezine države nije drugo doli proizvod duge političke obrade. Zajedništvo porijekla – nikad egzaktno popraćeno – dio je nacionalne mitologije; jedinstvo teritorija je rezultat mnogih pustošenja koja bismo danas označili eufemizmom “etničko čišćenje”; jedinstvo običaj? i kulture je dijelom konstrukt, a dijelom plod odgojnog, obrazovnog i kulturno-političkog ujednačavanja. Nacionalističkim ideologijama najdraža okosnica nacionalnog zajedništva – jezik – također je rezultat kulturne standardizacije i obrazovnog ujednačavanja.

Odakle, međutim, sadašnja reetnizacija kulturnih i političkih diskursa, ne samo u “balkanskim” okvirima? Prije svega, Vrcan pokazuje kako nacija kao integralan dio modernizacije nikada nije ni bila iščezla iz okvira koji određuje moderna društva. Ona je tvorila onu društveno-integracijsku osnovu koja predstavlja nužnu pretpostavku liberalne demokracije i kapitalističke tržišne privrede, pretpostavku koju ti politički i ekonomski mehanizmi nisu kadri sami proizvesti i reproducirati. Kapitalizam, ma koliko demokratski bio politički organiziran, potrebuje, a ne može osigurati zajedništvo individualiziranih stranaca, zajedništvo u interesnim suprotnostima. Nacionalno zajedništvo u simboličkoj sferi ostaje na sistemskom mjestu, ili kao neprobavljeni ostatak, onoga mitskog zajedništva raspršenog modernizacijskim raščaravanjem svijeta. Upravo u tom svojem imaginarnom smještaju u simboličko, ono može postaviti skupa društvene grupacije posve suprotnih interesa. Kao takvo, ono je (tu se Vrcan poziva na Alberta Reiterera) “društvena strategija hegemonije”. Legitimacijska kriza, koja bi neprestano pratila kapitalističke države, tako se ublažuje nacionalnom solidarnošću i na njoj zasnovanom društvenom kohezijom.

Isključivi identiteti i učinci nacionalizma

Ove transpolitičke pretpostavke s jedne strane nužno sadrže i stalan konfliktni potencijal, a s druge s tim potencijalom izbijaju u zbilju kada prođe nešto što se sada ispostavlja kao ograničeno razdoblje veoma specifične socijalne, kulturne, ekonomske i političke konstelacije. U Vrcanovoj interpretaciji, “zlatno doba” šezdesetih i sedamdesetih prošlog stoljeća, kada je privredni rast u razvijenom kapitalističkom dijelu svijeta vodio “igru pozitivnog zbroja”, bilo je ograničeno i osebujno razdoblje čijim se završetkom – porastom nezaposlenosti, neoliberalnom deregulacijom i demontažom socijalne države – u igru vratio “zbroj nula”, pa čak i negativni zbroj, te manifestirala konfliktna strana nacionalne konstitucije zajednice i neodvojivost nacionalizma od nacije. Nije u tome izbilo na vidjelo ništa primordijalno ni esencijalno, nego sastavnica povijesno nastala modernog svijeta koju je privredni prosperitet bio privremeno utišao. U postkomunističkim pak transformacijama zaokret k nacionalizmu je štoviše bio i rezultat posve svjesno odabranih strategija (Vrcan kao primjer navodi norvalski dogovor Franje Tuđmana s desnom hrvatskom emigracijom). Prevlast nacionalizma, sve do posvemašnje kolonizacije društvenog života i kulture, tolika je da, po Vrcanovom sudu, ne vrijedi razmatrati razloge za nacionalizam i protiv njega, već samo učinke te hegemonije. On kritički pobija kako teorije o povijesno-sudbinskim ili atavističkim snagama koje uvjetuju tu prevlast, tako i postavke o bitnoj razlici etničkog i građanskog, kulturnog ili liberalnog nacionalizma, i nasuprot tome insistira na prepoznavanju i odgovornosti kako nacionalnih, tako i internacionalnih aktera koji svojim djelovanjem suodređuju tok zbivanja. Pitanje koje bi se tu moglo postaviti odnosi se na to da nije spomenut uklon k nacionalističkoj legitimaciji vlasti započetoj još za komunističko-socijalističkog poretka u Jugoslaviji, od “hrvatskog proljeća” 1970/71., preko Ustava SFRJ 1974., do Miloševićeve uspješne sinteze komunističke i nacionalističke autoritarnosti.

Korelat nacionalnom kolektivizmu društva i države jest politika kolektivnog identiteta na strani pojedinaca. Prikazujući zaokret od politike interes? k politici identiteta, Vrcan stavlja naglasak na isključivost koja nužno pripada potonjoj, jer u horizontalnim sukobima ili-ili, koji su u identitetskoj vizuri ujedno i biti ili ne biti, nema pregovaranja, niti se oni mogu razriješiti uvođenjem demokracije.

Kao dio moguće postnacionalne strategije za suvremena, pa i postjugoslavenska, ujedno i postkomunistička i poslijeratna društva, Vrcan u suglasnosti s Johnom Keanom optira za višestruke i decentrirane identitete. Osim što je upitno po čemu i za takve identitete ne bi važile naznačene značajke politike identiteta, te ne bi li valjalo kao alternativu svakoj politici identiteta istražiti (i iskušati) mogućnosti građanskog interesnog zasnivanja transnacionalnih integracija (poput EU), znakovito je da u trećem dijelu knjige, posvećenom suvremenim prijeporima o civilnom društvu (prethodno objavljenom u knjizi Transformacija Hrvatske: sljedeći korak 2005.), nema više riječi o onoj alternativno-identitetskoj ulozi akter? civilnog društva.

Srđan Vrcan za života nije uvijek imao sugovornike za svoja promišljanja. Postavke iz ove knjige, kao i pitanja koja se u odnosu na njih nameću, pokazuju da se o mnogočemu još ima raspravljati, sada nažalost bez ovog poticajnog autora.