Drago čudovište koje osjeća najviše, a pokazuje najmanje
Scenarij za film Ljubav (Amour, 2012.) Michael Haneke pisao je s jednim jedinim čovjekom na pameti. Imajući u vidu da taj legendarni glumac danas rijetko snima, veliki je austrijski redatelj svejedno odlučio – ili će glavnu ulogu tumačiti upravo on ili film neću ni snimiti. Jean-Louis Trintignant trenutno broji osamdeset i dvije godine života te više od stotinu snimljenih filmova među kojima su klasici Vadima, Gavrasa, Leloucha, Chabrola, Rohmera, Scole, Robbe-Grilleta, Bertollucija, Truffauta, Kieslowskog, a sada i Michaela Hanekea. Rijetko se koji glumac današnjice može pohvaliti tako impresivnom listom filmskih velikana kroz čija se ostvarenja nonšalantno prošetao u šezdeset i sedam godina glumačke karijere.
Mrgud kojem smo skloni vjerovati Trintignant, rođen 1930. u Piolencu, na jugu Francuske, potječe iz dobrostojeće obitelji. Isprva je studirao pravo u Aix-en-Provence, no već kao dvadesetogodišnjak posvećuje se glumi te bez značajnijeg uspjeha nastupa u kazalištu. Na filmu pak debitira 1955. godine te uskoro biva zapažen zahvaljujući jednoj od glavnih rola u kultnom Vadimovom ostvarenju I Bog stvori ženu. Publicitet mu nije donijela samo uloga, već i navodna afera s filmskom partnericom Brigitte Bardot o kojoj su se onomad na dugo i na široko raspisali francuski mediji. Trintignantova veza sa zanosnom plavušom nije potrajala, ali ona s filmom jest pa je u impresivnoj filmskoj karijeri odigrao preko stotinu uloga kako u francuskim, tako i u stranim, najčešće talijanskim produkcijama. Posljednjih je dvadesetak godina fokus ipak prebacio na teatar, pojavivši se na velikom ekranu tek deset puta. Prije nastupa u Ljubavi, među zrelim se Trintignantovim ulogama izdvajala ona u posljednjem filmu Krizystofa Kiezlowskog Tri boje: Crveno. Te je 1994. godine tada šezdeset četverogodišnji Trintignant odigrao jednu od najimpresivnijih uloga karijere utjelovivši umirovljenog suca koji promijeni život lijepe Irene Jacobi koja utjelovljuje glavnu junakinju posljednjeg filma što ga je snimio prerano preminuli Poljak. Kieslowski je Trintignantu namijenio ulogu zagonetnog usamljenika koji emocionalne potrebe upražnjava voajerskim promatranjem života svojih susjeda i čija je vjera u ljude naizgled nepovratno narušena. A opet, cijela čarolija Crvenog proizlazi iz činjenice da koliko se god ovaj zagonetni mrgud ponašao odbojno i hladno, junakinja, a zajedno s njom i mi, nikako da povjeruje kako se ispod hladne vanjštine skriva ista takva unutrašnjost. Trintignantu smo, koliko god arogantno, distancirano i nedokučivo bilo njegovo ponašanje, iz nekog razloga skloni vjerovati. Uloga koju je Kieslowski poklonio francuskom glumcu zahtijevala je od njega da se veći dio filma ponaša emocionalno suspektno, ponekad i neugodno, te da se bavi jednim nimalo simpatičnim hobijem – voajerizmom, a da pritom svejedno postepeno zadobiva junakinjino i naše povjerenje. Ljudsku sklonost da u nečiju tajanstvenost radije upiše pozitivna, nego negativna značenja, a koja proizlazi iz romantične vizije što je njeguju umjetno stvoreni svjetovi, znali su u svoju koristi iskoristi i veliki redatelji i veliki glumci. Formula je dakle jednostavna: pokazujući kao glumac minimalno, Trintignat izaziva maksimum emocija.
Nesumnjivo je upravo ta njegova kvaliteta navela perfekcionizmu sklonog Michaela Haneke da ulogu Georgesa u filmu Ljubav namijeni isključivo njemu. Osamdesetogodišnji je Trintignant pristao na rad s vjerojatno najvećim redateljem današnjice svjestan kako će snimanje filma, koji se na Hanekeu svojstven način minuciozno i beskrupulozno veristički portretira bolest i umiranje, nesumnjivo predstavljati izniman fizički i psihološki izazov. Glumac, koji se u trenutku kada mu je uloga ponuđena navodno borio s teškom depresijom, nakon snimanja duhovito je komentirao kako je Austrijanac pod svaku cijenu želio režirati čak i – goluba. Hanekeova autorska formula nije se bitnije mijenjala još od prvijenca, remek-djela Sedmi kontinent: emocionalni učinak filma to je snažniji, što je njegova formalna izvedba suzdržanija i preciznija. Ovaj je redatelj oduvijek bio pobornik krilatice kako stil jest osjećaj, pa je svoje bavljenje temama visoke emocionalne vrijednosti uvijek uobličavao u formalno savršene, naizgled kirurški hladno izvedene filmove. U Ljubavi se pak dohvatio najeksploatiranijih tema u povijesti umjetnosti, onih ljubavi i smrti, te je o njima mudro odlučio progovoriti kroz minimalizam – kako režijski i produkcijski, tako i onaj glumački.
Unutarnje carstvo Francuski je glumac stoga bio logičan izbor s obzirom na spomenutu minimalnu ekspresivnosti u fizičkoj izvedbi i svojevrsnu emocionalnu distanciranost u onoj psihološkoj. No, skloni smo vjerovati kako se iza ledenog lica zapravo skriva patnja koju poput svih velikih junaka iz ponosa skriva. Gledajući glumčevo nenametljivo i uvijek odmjereno ponašanje slutimo buru emocija što tutnji ispod površine i nad kojom neprestance strepimo zadivljeni količinom energije koju ulaže kako bi nad njima zadržao kontrolu, a time i dostojanstvo. Sve to učinilo je Trintignanta idealnim za ulogu Georgesa, ostarjelog pariškog intelektualca koji se sam brine za suprugu pogođenu teškom bolešću zbog koje ona postepeno postaje posvema ovisna o njemu. Trintignantov Georges zrači mirnoćom, dostojanstvom koje zadržava pod svaku cijenu, bol je nešto što nikada ne pokazuje, ni pod koju cijenu tuđem pogled ne izlažući svoju ranjivost i krhkost. I upravo je to ono što ga čini većim od života, gotovo veličanstvenim u jedinstvenom pothvatu da ostane vjeran sebi i svojoj unutarnjoj tajni koju slutimo, iako nam je uporno odbija otkriti. Ni u jednom trenutku borbe za život, koja je unaprijed osuđena na smrt, Georges neće zaplakati, ni u jednom trenutku neće se prepustiti slabosti. Patit će u tišini, mirno, hladno, postojano. Trintignant uvijek čuva svoje unutarnje carstvo, nikada se ne izlažući više nego što je potrebno. Stoga ne iznenađuje što je svojedobno odbio ulogu u Posljednjem tangu u Parizu jer mu se vatromet doslovne i metaforičke golotinje nije činio niti opravdanim niti bliskim. A što on više skriva, to je glad da ga upoznamo jača i nezasitnija.
Kada danas gledamo velikog francuskog glumca na vječno mu zagonetnom licu žive sve uloge što ih je odigrao i koje su se zbog toga upisala u njegovu prisutnost na platnu. Pred nama je čovjek s kojim je prije više od pola stoljeća ljubovala Brigitte Bardot (I Bog stvori ženu, Roger Vadim, 1956.), kao automobilistički as pronašao ljubav svog života (Jedan muškarac i jedna žena, Claud Lelouch,1966.), a onda zaludio Chabrolove naivne nevine djevojke (Košute, Claud Chabrol, 1968.) te odolio čak i sofisticirano zavodljivoj Maud (Moja noć kod Maud, Eric Rohmer, 1969.). Kad nije ljubovao i slamao ženska srca, Trintignant je spašavao domovinu (Z, Costa Gavras, 1969.) samo da bi je onda izdao (Konformist, Bernardo Bertolucci, 1970.). Kako ne znamo ništa o prošlosti junaka Hanekeove Ljubavi, jedino što nam preostaje jest upisati njegovu glumačku prošlost kao da je Georgesova. Kako ne znamo kako je izgledala Georgesova mladost ili barem zrelost, skloni smo zamisliti Trintignanta kakvog poznajemo iz klasika europskog filmskog modernizma. Hanekeovu filmu veliki je glumac tako donio i bogat simbolički kapital sačinjen od kompleksne mreže asocijativnih značenja što ih proizvodi njegova filmska prošlost. Isti moment proživljavamo i s njegovom partnericom u Ljubavi, genijalnom Emmanuelleom Rivaom čije nas staračko lice tjera da se prisjetimo kako se kao djevojka jednom davno zaljubila u poratnoj Hiroshimi (Hiroshim ljubavi moja, Alain Resnais, 1959.), a onda voljela i Jean Paul Belmonda (Leon Morin, svećenik, Jean Pierre Melville, 1961.) Sve smo te nezaboravne, a izmišljene trenutke skloni pretvoriti u divnu, nepostojeću prošlost likova što ih gledamo na ekranu jer njihove su uspomene za nas uvijek i samo filmovi u kojima smo ih upoznali. Zanimljivo je da se i Riva pojavila u trilogiji Tri boje i to u prvom dijelu Plavo u kojem je utjelovila majku gubitkom supruga pogođene Juliette Binoche. Stoga je Ljubav ujedno i metafilm u kojem se susreću duhovi Resnaisa i Bertoluccija, Rohmera i Kieslowskog.
Riva će u jednom trenutku u Ljubavi suprugu reći kako je on za nju drago čudovište spojivši dvije struje koje neiscrpnom dinamikom teku Trintignantovom karijerom. S jedne strane riječ je o čovjeku koji ima savršenu moć kontrole ne samo nad sobom i nad svojim emocijama, već i nad ljudima koji ga okružuju i kojima je često magnetski privlačan, dok sam nikako ne podliježe ičijem osim vlastitom sudu. S druge pak strane neprestance slutimo kako je kontroli i hladnoći unatoč, njegovo srce puno malih, nevidljivih treptaja kojima doživljava svijet i ljude koji ga okružuju. Jednom je prilikom svoj životni poziv ovako opisao: “Najbolji glumci na svijetu su oni koji osjećaju najviše, a pokazuju najmanje“. Jedino to znamo o čovjeku iza lica zavedenog u povijest filma pod: Jean - Louis Trintignant.