Siniša Nikolić  

Čovjek je čovjeku znak

Homo homini lupus, bellum omnia contra omnes, ne, ne, nisu to albumi nekih napaljenih hevimetalaca. Da je čovjek čovjeku vuk, (uups, ne vrijeđajmo vukove), i da su svi protiv svih danas nije neka novost a te su teze i postulati svake realpolitike, ali znamo li odakle to nama? Znamo, također, da je Leviathan biblijsko čudovište, kao i to da postoji i Novi Levijatan (glasoviti roman onog ludog Slovenca Vitomila Zupana), ali kakve veze sve to ima s teorijom države i prava?

E pa izvorište cijele priče, koja povezuje sve narečene elemente, djelo je, zapravo opaka knjižurina, Thomasa Hobbesa: Levijatan, prvi put tiskana daleke 1651. u Londonu. Riječ je o jednome od onih neprispodobivih filozofskih Djela koja predstavljaju jedan cjeloviti spoznajno-teorijski Univerzum i začetak jedne od Velikih pripovijesti, koja bez obzira na sve krize, pulsira i danas (možda čak i najživlje danas). Ako bolje razmislimo, teško je sjetiti se neke cjelovitije knjige koja bi bolje i jasnije razotkrila što se krije u svakom spekultaivnom utemeljenju ideje moderne Države, poglavito u odnosu na antropološke i sociološke dimenzije s jedne strane čovjeka, a s druge društva. I ne treba nas zavarati povijesno-empirijski kontekst zrelog feudalizma i početaka građanskog kapitalizma. Mnogo riječi potrošenih na opravdanje monarhije ili citati iz Biblije samo su dug vremenu. Ono što je najveća vrijednost djela je spekulativna (a samim time i apstraktna i univerzalna) konstitucija koncepta Države, kakvu poznajemo i danas.

Tijekom burnog 20. stoljeća, čovječanstvo je imalo prilike iskusiti na djelu totalitarne koncepcije države fašizma, nacizma i staljinističkog realnog socijalizma, zatim minimalne državne strukture liberalne demokracije, kao i u biti anarhističke ideje o odumiranju države, nama bliskog samoupravnog socijalizma. Iz teorijske perspektive gotovo da bismo se trebali čuditi kako to da bilo kakve državne strukture danas uopće postoje. Nakon pustih kritika fenomena države,a u korist samokonstituirajućih društvenih organizacija, poglavito lijeve teorijske misli – nakon 11. rujna i globalnih pretumbacija političke moći, državne institucije kao da su povratile dobar dio svoga razloga za postojanjem. A to se odnosi kako na imperijalne apetite megadržave SAD-a, tako i na gospodarsko-politički kolonizirane državice poput mile nam Domaje Rvacke. Samim time, Hobbesov je Levijatan, i na toj empirijskoj razini aktualan, baš danas.

U sadržajnom pogledu, Hobbesovo djelo predstavlja kristalno jasan model svih mogućih aspekata o kojima treba voditi računa svatko onaj tko se želi baviti državničkim poslovima. Četiri dijela ove goleme knjige (O čovjeku, državi, religiji i praznovjerju) čine trodimenzijsku projekciju državnog ustrojstva, njezinih poželjnih struktura i institucija, kao i potrebnih i političkih mehanizama koji ga održavaju na životu. Filozofijsko utemeljenje potrebe za državom Hobbes pronalazi u antropološkoj koncepciji čovjeka kao sebičnog pojedinca sklonoga ekspanziji vlastite koristi, koji će, međutim, upravo zbog te iste sebičnosti odustati od dijela svoje koristi da bi se zaštitio i stekao kakvu takvu sigurnost. Tzv. prirodno stanje čovjeka je rat svih protiv svih i već spomenuti “vučji” pristup čovjeka prema čovjeku. Uspostavom države, međutim, to se prirodno stanje dokida i ljudi stupaju u odnose utemeljene na pravu, ali i pravnim sankcijama. Zato su zakoni i jednak odnos svih podanika prema njima temelj svake države. Tako je za Hobbesa, država jedino stanje koje omogućuje opstanak čovječanstva, bez nje nužno vlada anarhija, ono prvotno, nemoguće prirodno stanje općeg rata.

Ne treba dakako ni napominjati da se svakom poštenom anarhistu, pa makar i onome koji je to samo u duši, diže kosa na glavi kad čuje te argumente. Za njega to su samo reakcionarne, konzervativne dimne bombe koje služe za održavanje gospodstva jednog povlaštenog sloja ljudi nad drugima. Razvoj situacije u posljednje vrijeme u najvećoj od svih demokracija svijeta, SAD-u, idu u prilog ovoj kritici. Lideri slobodnoga svijeta, poglavito obitelj Bush, dali su novu dimenziju ovome Novome Svjetskome Gospodstvu. Ipak, ne smijemo zanemariti ni činjenicu da su najžešći kritičari građanske države stvorili totalitarne nakaze, kojih se ne bi posramili ni egipatski faraoni. Očito, stvari s tom nesretnom Državom nisu tako jednostavne, a sad imamo priliku cijelu stvar proučavati na samome izvoru.

Pred nama je, dakle, prvi prijevod Levijatana na hrvatski, u ozbiljnom, angažiranom i promišljenom prijevodu filozofa Borislava Mikulića. Tim je cijela stvar značajnija, jer staroga, onoga na srpskom jeziku, a koji je kolao ovim krajevima, nestalo je već davno, pa je riječ o dvostrukom poentiranju. Pored svega, Mikulićev je prijevod moderan i prohodan, pa ga se lako čita, ali ne i nužno razumije. S obzirom na činjenicu da kod nas postoji “obilat pretičak” politikanata, i akutni nedostatak državnika, ovo bi djelo moglo poslužiti kao lakmus-test za bavljenje politikom. Tko uspije pročitati i razumjeti ovu “knjižurinu”, prolazi, može se baviti politikom, a tko ne, nalijevo krug i “marš u proizvodnju”. Ah, slatke želje slatki snovi. Ali, tko bi onda uopće bio političar? Filozofi? Brr, Bože oslobodi.

Kraj semiotike?

Marija Paprašarovski, Semiotičko brušenje kazališta; Hrvatsko filološko društvo; Biblioteka Književna smotra, Zagreb, 2003.

Nekoć davno, u nekoj, nama danas već dalekoj, intelektualnoj galaksiji, vladaše lijepa i moćna znanost po imenu Semiologija. Neki je zvahu i Semiotikom, ali kako bilo, u cijelom joj intelektualnom kraljevstvu ne bijaše ravne, i svi su se plemeniti intelektualci trudili da je osvoje, ali uzalud. Bila je ona toliko narcisoidna i sama sebi dovoljna, nezainteresirana za svijet oko sebe, da je prerano, u svojoj jalovosti propala, i nestala s intelektualne pozornice prije nego li je dala ikakve trajne plodove.

Tako bi mogla, jednoga dana, u dalekoj budućnosti glasiti koliko tužna toliko i neobična pripovijest o jednom silnom intelektualnom nastojanju, koje u svome ekstenzitetu točno uokviruje 20. stoljeće. Iako semiotika/semiologija, kao jedna od novijih humanističkih disciplina koja proučava ljudski simboličko-komunikacijski univerzum, nije u potpunosti nestala s post-postmodernog intelektualnog neba, ona je danas u velikoj krizi s potpuno nepredvidivim perspektivama za vlastiti opstanak. A to je bogme golema razlika u poziciji u odnosu na situaciju, samo kakvih 10-15 godina ranije, kad se svaki značajniji intelektualac silno trudio svoje dragocjene misli, barem koliko-toliko udjenuti u pomodno ruho semiotičke termoinologije. Da se to radilo bez prethodnog promišljanja “kako i zašto” cijele te semiotičke pripovijesti, ne treba posebno naglašavati. Krajnja je posljedica tog procesa bila unutarnja atrofija cijelog sustava, i “tiho umiranje” ove lijepe, na koncu, nikom potrebne znanosti.

Knjiga Marije Paprašarovski na neki način sažima tu intelektualnu sudbinu, i to na užem području semiotike kazališta, unatrag nekih pola stoljeća. Na veoma malom prostoru (od kakvih 150 stranica) ona manirom pravog znalca, s lakoćom demonstrira dobro poznavanje svih značajnijih općih semiotičkih/semioloških pravaca, ali i detaljno poznavanje semiotike kazališta, te širih filozofijskih i teorijskih učenja u humanistici 20. stoljeća. Ipak, nije ta referencijska dimenzija ono što čini pravu kvalitetu ove knjige, nego je riječ o dubljem sagledavanju stanja stvari u semiotici kazališta danas, kao i hrabrom donošenju ocjena o smjeru kretanja i sudbini te, nekad toliko popularne znanosti. Svim poznavateljima tog tipa literature poznato je koliko su takva konciznost, kritičnost i promišljenost rijetke pojave, tim više što ni budućnost nije nimalo ružičasta. Stari dobri A. Artaud, sa svojom je koncepcijom (teatra) surovosti očito na visokoj cijeni kod autorice.

Koncentrirajući se prije svega na, uvjetno govoreći, francusku školu semiologije kazališta (T. Kowzan, A. Ubersfeld, P. Pavis, M. Corvin, J. Alter, M. Issacharoff, A. Hebo), i u tom kontekstu posebno na teorijski opus Patricea Pavisa, autorica na njihovu tragu ističe i ukazuje na problem primjene semioloških spoznaja u kazališnoj komunikaciji, kao i na recepcijski aspekt toga procesa. Početni semiološki zamah šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća bio je pod utjecajem strukturalizma, orijentiran na konstituciju i opis kazališnog znaka, što je vodilo samodostatnom zatvaranju semiološke analize u jednodimenzionalne koncepcije u tumačenju bilo dramskoga teksta, bilo kazališne predstave. U obama slučajevima naglasak je bio na ideji o postojanju unaprijed zadanih poruka što ih upisuju dramatičar ili režiser, koje se onda trebaju jednoznačno iščitati semiološkom analizom. Pokazalo se, međutim, da se estetska komunikacija opire takvim redukcijama, pa su se kasniji radovi francuskih autora orijentirali na proces recepcije i višeznačnosti tumačenja kazališne komunikacije. No, posljedica takvog kompromisa velika je neodređenost, proizvoljnost i neuhvatljivost takvog tipa značenjskih tumačenja, koja onda dovode u pitanje smislenost postojanja jedne tako stroge i pretenciozne znanosti, kako je o sebi semiologija/semiotika voljela umišljati. Upravo su to razlozi gubitka većeg interesa za semiologiju danas – ona je, naime, postala neproduktivna i nikom potrebna, jer se kazališni život, stalno i sam u krizi, odvija potpuno i neovisno od bilo kakve veze sa semiotičkim analizama, a sama se semiotika sve manje bavi suvremenim kazališnim životom, jer je on svojom nepouzdanošću iznevjerio njezina očekivanja, kao u kakvom lošem ljubiću, bez očekivanog hepienda.

Kakve su, međutim, perspektive? Nimalo optimistične, premda treba reći da i pored sve te kritičnosti, autorica ne gubi potpuno nadu. Ona ostavlja otvorenu mogućnost da se nakon bračne terapije, a sve u međusobnom poštivanju i uvažavanju, shvaćanju vlastitih ograničenosti ipak obnovi stari žar, i možda ponovo plane kakva ljubavna intelektualna iskrica, koja bi mogla razbuktati sada već ugašen plam. Ah, čini se da nam nema spasa od dramaturgije soap-opere, čak i na ozbiljnom području semiotičkog brušenja kazališta. Na svu sreću, jer bismo inače umrli od dosade, a ne od istine, kako je to pogrešno mislio naivni Nietzsche. Ali to s ovom vrijednom i zanimljivom knjigom nema baš nikakve veze.