21.10.2004.

Boris Beck  

Čovjek s drvenom nogom

AMATER, Matoš je talentiranog pisca opisao kao onog koji “više može no što zna”. Danas to vrijedi za netalentirane, a Sodoma socijalističkog voluntarizma nadopunjena je Gomorom liberalnog kapitalističkog amaterizma.

AUTOR, teoretske postavke o smrti autora u Hrvatskoj su provedene u praksi. Autori nemaju gdje učiti pisanje, nemaju gdje redovno objavljivati i tako stjecati samopouzdanje, nemaju gdje pročitati kritički prikaz o sebi te ne mogu zaraditi pisanjem zbog čega se okreću drugim poslovima. Osim nekoliko hit pisaca objavljuju još mladi kojima roditelji daju džeparac, imućni koji prodaju nasljedstvo, dokoni koji nemaju što reći, sretnici koji imaju kakvu sinekuru te nekoliko genijalaca koji, usprkos zemlji što više cijeni trač od teksta, uspijevaju živjeti od pisanja. Ima hrvatskih autora koji sebe naziva auktorima što valja poštivati jer nikome ne škodi, a njima pričinja veliko zadovoljstvo.

BIOGRAFIJA, hrvatske biografije nemaju unutarnjih slabosti, neispunjenih obećanja, proturječja i paradoksa, a naglašen je fikcijski trenutak proizvodnje njezina diskurza. Ili, kako je primijetio Goran Tribuson, svi su rođeni 1990. i nitko nikada nije bio predsjednik mjesne zajednice ili sekretar Partije, nitko nikada nije jeo ćevape ili hodao s plavušom iz Novog Sada.

FRAKTAL, geometrijski likovi s diskontinuitetima na kojima nastaju manji likovi slični njima, također s diskontinuitetima na kojima nastaju manji likovi slični njima – i tako u beskraj. Zbog beskrajnog pojavljivanja sličnih oblika linije postanu tako guste da počinju ispunjavati prostor (pa im je dimenzija između 1 i 2), a mogu u njima nastajati i praznine, pa su im dimenzije između 1 i 0. Isto vrijedi i za tijela. Fraktalna obilježja nemaju samo snježne pahuljice i oblaci, nego i tekstovi i Internet.

INCESTUOZNOST, kod nas su egzogene kulturne veze rijetke, sumnjive i prezira vrijedne pa se kulturni poslenici vrte u vrlo malenom krugu. U praksi to znači da X neće Y-u popljuvati (groznu) predstavu jer je Y prošle godine X-u dodijelio stipendiju, a Z neće napisati istinu o (jezivoj) W-ovoj knjizi jer će W nagodinu biti u žiriju koji će ocjenjivati (također jeziv) Z-ov roman. Plodovi su endogenog miješanja sažaljenja vrijedni i pokazuju znakove demencije. Poneka crna ovca ne pristaje na incestne kulturne odnose i nju se općenito drži perverznom.

INSTITUCIJE, dobro se u njih uvaliti. One ništa ne rade pa možete u njima pisati. Loše su ako naginjete lijenosti – u njima ćete skroz propasti. Institucije u koje se zgodno uvaliti: Akademija, Leksikografski zavod, Matica hrvatska, zatim još neki zavodi, Filozofski fakultet. Ako to ne uspijete, morate raditi kao novinar, lektor ili prevodilac.

IZDAVAČ, 1. mlitavi izdavač (editor lentus) izda tu i tamo nešto, ali sve bez veze; 2. tipičan izdavač (editor vulgaris) zarađuje na više načina: država mu otkupljuje rukopise, onda mu otkupljuje knjige, nešto proda, radi pripremu knjiga za druge, a računa na sponzore, inozemne zaklade i autore; 3. grabežljivi izdavač (editor avarus) živi od prodaje knjiga, a ne od fondova pa izdaje najgore smeće i vara suradnike 4. ambiciozni izdavač (editor mirabilis) u načelu posluje poput tipičnog izdavača, ali knjigu voli i nije mu svejedno kakva je i kako izgleda, zbog čega u duši pati… Izdavača možete prepoznati i na ulici po rinčici, povezu na oku, drvenoj nozi i papigi na ramenu.

IZDAVAŠTVO, na autora sjedaju obični, izvršni, glavni, odgovorni i grafički urednici te lektori, redaktori, korektori, nakladnici, direktori, ilustratori, tiskari, distributeri, knjižari, vozači, prodavači, računovodstva, poreznici, predstavljači, poštari, kritičari, recenzenti, teoretičari i profesori i svi su oni plaćeni za svoj posao, a onaj prvi, bez kojega ničega ne bi bilo, nije. Kada umre zadnji hrvatski autor prazne će stranice i dalje netko lektorirati, korigirati, redigirati, ilustrirati, uređivati, tiskati, izdati, predstavljati, distribuirati, prodavati, recenzirati te, na kraju tog hranidbenog lanaca, o njima teoretizirati, pisati znanstvene radove i držati predavanja.

KIOSK, glavno mjesto za kupnju knjiga. Pavao Pavličić kaže da je to zato što se Hrvati knjižara boje, a kioska ne.

KNJIGA, nikad neću zaboraviti ministra financija koji je rekao: “Knjiga je malo papira između korica”. Pamtim ga kao malo mesa u odijelu.

KNJIŽARA, izložbeni salon novih knjiga. Budući da se u njima knjige mogu i prelistati, da je ulaz besplatan te da nema vremenskog ograničenja zadržavanja, intelektualci ih rado posjećuju. Uloga prodavača u knjižarama slična je poslu muzejskog čuvara – paze da tko što ne iznese i nisu kvalificirani za pružanje obavijesti o izlošcima. Knjižare posluju tako da knjigu prodaju i novac ne daju nakladniku.

KULTURNA POLITIKA, razbibriga onih iz kulturnih institucija.

KULTURNI PROLETER, poput Orwella najteže umne poslove radije radi za najnižu nadnicu nego najlakše fizičke poslove za najvišu. Ima samo kompjutor i dobru volju, a radi sve, prevodi na metre i lektorira po kućama.

LEKTORIRANJE, budući da većina tekstova u Hrvatskoj dolazi u uredništva i redakcije kao amorfna rečenična masa, lektoriranje je prirodan oblik preživljavanja pisaca. Posao je usporediv s čišćenjem zahoda: svi preziru čistače, ali ne bi se sami prihvatili četke. Zato su suglasni da je samo mrtav lektor dobar lektor.

NOVINARSTVO, pisci se time bave jer misle da je i to neka vrsta književnosti. Kada shvate da je to sve obratno od književnosti, obično je kasno.

NOVAC, da biste se bavili vrhunskom književnošću, Stanko Lasić u pismu Vlahi Bogišiću nabraja same krasote: slobodno vrijeme, sistematski rad, studij, plodna putovanja, poznavanje raznih sredina, temeljita istraživanja, duge šutnje i hrabre eksperimente. No za to trebate biti penzioner kao Defoe, plemić kao Flaubert, nasljednik kao Krleža ili barem morate imati numizmatičku zbirku koju možete prodati (kao Antun Nemčić). Odvažite li se na pisanje bez tih uvjeta, odmah će vas snaći nedostatak novca za koji Auster?kaže da je “konstantan, porazan, gotovo ubitačan.” Iz te se nevolje svatko izvlači na svoj način. Možete biti kemičar kao Elias Canetti, Primo Levi i Cihlar Nehajev, liječnik kao Célline i Čehov ili agronom kao J. K. Galbraith i Slavko Kolar; Ljudevit Gaj uložio je očev novac u tiskaru, Jacques Dupin održavao je obiteljsku trgovinu ugljenom, Boris Maruna bavio se navodno kompjutorima, a Tomica Bajsić pošao je Rimbaudovim stopama i švercao. Vincente Gallego volio je raditi kao smetlar, a Nabokovu nikad nisu dosadili leptiri, no nisu svi voljeli svoju ?abotu: Carver je ostavio pilane, Bulgakov medicinu, T. S. Eliot bankarstvo, a Luan Starova diplomaciju. Kad već moraju raditi, pisci vole poslove povezane s riječima: Rushdie je pisao reklame, Nazor školske udžbenike, a Stephen King drži predavanja iz književnosti (kao i Ferić). Jedan je od izbora novinarstvo (Jergović, Tomić, Nuhanović i Edo Popović kao Čapek i Kästner), knjižničarstvo (Lokotar kao i Barthes), izdavaštvo (Mičanović i Čegec kao i T. S. Eliot pošto je napustio banku), a neki su autori barem dio života prodavali knjige (Milan Pavlinović i Marinela). Jedini je siguran izvor zarade od pisanja sastaviti anonimno ucjenjivačko pismo prijateljima i kolegama.

PISANJE, slično je liječničkom, svjetioničarskom ili vatrogasnom pozivu. Bez obzira na okolnosti ne može ne obavljati jer bi nastale teške posljedice za korisnike usluga.

RAZLIKOVNI RJEČNIK, iz njih možete saznati da je srpski i, a hrvatski e (amin/amen); srpski e, a hrvatski o (tle/tlo); srpski o, a hrvatski u (milion/milijun); srpski e, a hrvatski i (grejanje/grijanje); srpski i, a hrvatski a (krpiti/krpati); srpski e, a hrvatski a (mermer/mramor); srpski i, a hrvatski o (jatimice/jatomice); srpski e, a hrvatski u (imetak/imutak); srpski j, a hrvatski h (vijoriti/vihoriti); srpski h, a hrvatski k (hihot/kikot); da je srpski muški rod, a hrvatski srednji (jugo/jugo); srpski srednji rod, a hrvatski ženski (peraje/peraja); srpski ženski rod, a hrvatski muški (arhiva/arhiv); srpski muški rod, a hrvatski ženski (front/fronta); srpski ženski rod, a hrvatski srednji (piva/pivo).

RIJEČ, ako je istina da je znak starenja to što se jezik oko nas počinje mijenjati, ja se osjećam vrlo starim. A najviše sam se od svoje dvadeset pete postarao u leksikologiji. Došli su neki važni internacionalizmi (demokracija, parlamentarizam), ali i mnogi historizmi, arhaizmi i nekrotizmi: domovnice, županije i dvori postali su svakodnevnica. Mnoge su zastarjelice to prestale biti – vratile su se gimnazije, poduzeća i ravnatelji. No pokazalo se da neke riječi nisu sinonimi nego antonimi: ciljnik i nišan, vojarna i kasarna, časnik i oficir, topnik i artiljerac, štab i stožer. Neki su se egzotizmi udomaćili (aparthaid, džihad, gerimandering), a neki nisu (ombudsman). Ublaženice kao humano preseljenje nisu mogle ublažiti zbilju: za opis nekih strahota trebale su nam posuđenice (koncentracijski logor i genocid), dok se za ljudsku plemenitost našla nova riječ, jednostavna, a ipak nezabilježena prije rata: udomitelj. Neke oživljenice zvuče sasvim svježe u ustima (dojam, ozračje ili prigoda), ali neke druge već izlaze na nos: tijek, sveza ili glede. Slatko se smijem neologizmima – vrtolet, velezgoditnjak i mamutnjak su najćoškastiji, ali ni drugi puristički napori poput dalekovidnice, dalekoumnoživača ili suosnika nisu baš puno sretniji. Preslike u privitcima opet su fotokopije u prilogu, nosiljke su gajbe/kašete, tipkalo je gumb, slikopis je film, a kosani popečci su hamburgeri. Nekadašnju pomodnicu podobnost zamijenila je prvo državotvornost, a poslije politička korektnost. Ali sve je to isti nježnik.

ŠPEKULANTI, književni špekulanti misle da je postmodernizam na zalazu i da će nastupiti nov književni pravac, obratan od njega, novi realizam. Dok burzovni špekulanti kupuju dionice kad padaju da se obogate nakon što se burza oporavi, književni špekulanti pišu realistično da bi dobili naziv avangarde u budućnosti. Budući da je Heidegger rekao da će demontaža metafizike trajati dulje nego metafizika, te da mi se čini da metafizika još nije demontirana (Lyotard bi dodao na popis za demontažu još i kršćanstvo i modernizam), čini mi se da bi književne dionice mogle padati još barem dvije i pol tisuće godina, sasvim dovoljno za potpuni slom literarne burze.

UDRUGE PISACA, 1. Društvo pisaca koje se želi baviti praktičnim pitanjima honorara, ali i da bude elitno, koje se predstavlja kao pokret Mladih, ali vode ga Stari; 2. Društvo književnika u kojem su Đalski, Krleža, Marinković, Nehajev…; 3. PEN koji je osnovan nakon Prvog svjetskog rata da bi pisci u slučaju idućeg svjetskog sukoba imali gdje održavati književne večere.

UREDNIK, autor koji je uvidio besperspektivnost svojeg pisanja, a nesposoban je obavljati koji koristan posao. Zato za plaću naručuje od drugih autora tekstove koje ne zna ili mu se ne da napisati, i koji još k tome nikada neće biti plaćeni. Urednici u Hrvatskoj navodno na tekstovima nešto rade, ali to bi tek trebalo dokazati. Primit će vas u krevetu, odjeveni u bakinu spavaćicu, a za naočale će reći da su ih stavili da vas bolje vide.

UTJERIVAČ DUGOVA, honorari su kod nas simbolični, kasne ili ih uopće nema. Zato mladom piscu preporučam da na početku karijere unajmi utjerivača dugova.

ZAREZ, svaka pripovijest događaje zatvara, pakira i odlaže jer želi ispričanom dati privid suvislosti, a to ne može bez točke. Dok za nju postoje riječi samo s lijeve strane, zbog čega ih odvaja od nas, za zarez riječi postoje i s lijeve i s desne strane. Dok je točka nešto kobno, nešto što zatvara, nemilosrdno kao Khatam-Šud, zarez predstavlja prostor predaha, mjesto da se udahne, “negativan prostor u rečenici” kako kaže Nicholas Baker. Njegovo je porijeklo doduše tamno i pomalo krvoločno jer je zarez ono što je zasječeno nožem ili drugim kojim oštrim oruđem. Nepismenima je novi zarez na rovašu značio uvećanje bogatstva, a revolverašima na dršci revolvera da su još jednoga skratili ?a glavu. Od tada se uljudio i preuzeo na sebe sudbinski važnu zadaću da odvaja. Zarezom se razgraničuje radi preglednosti, lakšeg čitanja i razumijevanja. Katkad bez zareza ne bi bilo jasno kako tekst valja pročitati. Često o samom zarezu ovisi značenje (npr: Ne treba očajavati u Hrvatskoj ili Ne, treba očajavati u Hrvatskoj). Zarez, dakle, značenje može i promijeniti. Stoga u pravopisima zauzima lavovski dio, više od ikojeg drugog znaka. Jedni misle da će ga savladati propišu li za njegovu upotrebu samo jedno načelo, bilo gramatičko, bilo logičko. Drugi ga radije opkole sa svih strana i strogo mu obilježe područje djelovanja: naporednost, naknadno objašnjenje, suprotnost, posebno isticanje, riječi ili izrazi kojima se izravno obraća i riječi ili izrazi kojima se izražava odnos onoga tko piše prema sadržaju iskaza.

Ali sve je uzalud. Nikad nismo potpuno sigurni kamo ga i kada treba staviti.