Čovjek tužna osmijeha

Nakon Drugoga svjetskog rata, češku i slovačku zajednicu u pokušajima demokratizacije društva i prevladavanja (neo)staljinskog totalitarizma bitno su obilježila dva događaja: reformni proces iz 1968., u svijetu poznat pod sintagmom Praško proljeće, a nakon čega je u kolovozu iste godine slijedila sovjetska vojna intervencija, te tzv. Baršunasta revolucija iz 1989., kada se Slovaci i Česi iznova okreću tzv. masarykovskoj tradiciji, tj. političkoj demokratizaciji i obnovi društva na temeljima “ideala humaniteta”, koje je tako zdušno inaugurirao prvi čehoslovački predsjednik. Međutim, dok je u vrijeme Praškog proljeća Dubček nesumnjivo bio prirodni, karizmatični lider, dvadeset godina kasnije, tijekom Baršunaste revolucije, (p)ostao je samo jedan od značajnih aktera ovih događanja, koji je imao veliku potporu dijela češkoga i slovačkoga građanstva, ali koji se nije najbolje snašao u novonastalim političkim (ne)prilikama, te je dopustio da ga novoformirane političke elite, bliske liberalno desnoj orijentaciji, gurnu u stranu. Istina, Dubček je bio i ostao simbolom suvremene čehoslovačke povijesti, ali za mnoge i kontroverznom osobom, koja je u mnogo čemu, tijekom zlokobne ere Husakove normalizacije (sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća), navodno onemogućavala aktivni otpor tzv. političkog podzemlja komunističkim vlastodršcima. Naime, Dubček je neizravno inaugurirao pasivnu rezistenciju kao model političkog ponašanja, koja je velikom dijelu čehoslovačkog društva zapravo postala isprikom za tiho uključivanje u tzv. normalizacijske procese, a za javni politički otpor Vaclava Havela i njegovih malobrojnih “poveljaša” nisu imali razumijevanja, niti su takav oblik akcije, zarad izravne egzistencijalne ugroženosti smatrali pogodnim.

Novi val političkih sloboda

U svakom slučaju, reforme iz 1968. nisu bile samo usmjerene protiv komunističkog totalitarizma i modela tzv. realnog socijalizma, nego su jasno iskazivale i težnju demokraciji, pluralizmu, te poštivanju građanskih sloboda i ljudskih prava. U tom kontekstu treba i povijesno ocjenjivati ulogu A. Dubčeka; njegov antidogmatizam, njegovu moralnu i ljudsku osobnost i novi politički duh, koje su mase Čeha i Slovaka prepoznale kao svoja vlastita htjenja. Ali, kako to već biva kod osoba od formata, A. Dubček i Praško proljeće kojem je stajao na čelu, više su bili cijenjeni u svijetu, posebice na Zapadu, a daleko manje na domaćem tlu; posebice se nakon Baršunaste revolucije javila cijela nova generacija političara koja je (ne)kritički, a ponekad i s omalovažavanjem, sudila o njegovu liku i djelu. Dakako, u svemu tomu ima i dobronamjernih glasova, ali ipak, najčešće se radi o političarima koji su uvjereni da povijest suvremene Čehoslovačke upravo počinje s njima samima, a sve što se prije toga događalo je nevažno i nekorisno. Uza to, među kritičarima nalazimo i veliki broj sudionika tih prijelomnih događanja iz 1968., koji su vremenom prihvatili Husakovu normalizaciju i ponovo se uključili u život i rad dogmatizirane čehoslovačke komunističke partije i zatvorenog realsocijalističkog društva, a danas im ne preostaje ništa drugo nego blaćenjem časnih oprati vlastitu nečistu savjest. Takvima je najbolje odgovorio jedan od najznačajnijih poljskih disidenata Adam Michnik (časopis Listy iz 1993.): “Dubček je vođa čehoslovačkih komunista i simbol Praškog proljeća koji je u politiku unio nade u demokratski razvoj društva, koji je zagovarao realni pluralizam i mirni prijelaz iz dogmatskog društva u pravnu državu s građanskim slobodama. Sve njegove kritičare treba upitati: je li politička čistoća sadržana u oportunizmu i kukavičkom izbjegavanju konfliktnih situacija? A upravo su ovi tzv. neuprljani i čisti revizionisti u godinama komunističke diktature omogućavali i nosili mučne procese najžešćih napada i represalija prema ljudima poput Dubčeka”. Michnik je ujedno pokušao naznačiti kako iz simplifikacija prošlosti odnosno s pozicija vulgarnog antikomunizma, proizlazi zaprepaštavajuća ignorancija, pa čak posvemašnje neznanje o temeljnim činjenicama i dokumentima toga vremena. Sličan stav iznio je i Jiři Pelikan, osnivač češkog političkog emigrantskog časopisa Listy u Rimu i svojedobno, u vrijeme Praškog proljeća, direktor čehoslovačke televizije: “Prvi dio 1968. godine, kolokvijalno nazvan Praško proljeće, tumačim kao rezultat dugodobnih političkih procesa koji su počeli u našem društvu prevladavati nakon Staljinove smrti. Na čelu im se našao Aleksandar Dubček, koji je novi val političkih sloboda i demokratizaciju počeo širiti u sve pore društva: umjetnost, znanost, gospodarstvo i sl.”. Nakon studenog 1989., o reformama iz 1968. počelo se s govoriti s omalovažavanjem, kao o (u)zaludnom, pa čak i škodljivom eksperimentu, tj. pokušaju reforme nereformirajućeg političkog sustava. Međutim, tadašnji su procesi bili realni, jer 1968. izlazak iz totalitarnog režima bio je moguć samo postupnim reformama koje nisu bile nikakva politička kozmetika, ili partijske frakcijske borbe, nego duboke reforme koje su, uvažavajući tadašnju globalnu, blokovsku geopolitičku situaciju, težile pluralnoj demokraciji i tržišnom gospodarstvu.

Dakle, tko je bio i kakav je bio Aleksandar Dubček, kao čovjek i političar? Rodio se 27. studenog 1921. u radničkoj obitelji, u slovačkom gradiću Uhrovce, u kojem se svojedobno rodio i znameniti slovački preporoditelj Ljudevit Štur. Već kao dijete s roditeljima se iselio u Sovjetski Savez (1925.), jer se njegov otac kao “klasnosvjesni radnik” oduševio idejom izgradnje socijalizma u Rusiji i odlučio se na odlazak s obitelji u srednjoazijski grad Pišpek (kasnije prozvan Frunze). Početkom 1933. obitelj se seli u Rusiju, u Gorki, a nakon nacističkog upada u Čehoslovačku 1938. godine, Dubčekovi se vraćaju u domovinu, kako bi se uključili u ilegalni slovački komunistički pokret i tako pridonijeli utopiji svjetske revolucije. Kada je 1944. izbio slovački narodni ustanak, Aleksandar se priključio partizanima i u borbama s okupatorom je bio dva puta ranjen. Tijekom tih borbi poginuo je njegov stariji brat Julius, a otac je bio uhićen i interniran u konclogor Mauthausen. Nekoliko mjeseci po svršetku rata, Dubček se seli u Trenčin, gdje i počinje s političkom karijerom, da bi 1955. bio poslan na studij u Sovjetski Savez, u Visoku političku školu u Moskvi (1955.-1958.), koju svršava kao najbolji u klasi i na kojoj počinje prijateljevati s Mihailom Gorbačovom. Vrijeme boravka u Rusiji je i vrijeme vladavine Nikite Hruščova, koji je svojim tajnim referatom (20. kongres KPSS) o zločinima staljinizma doslovno potresao cijeli svijet. Nakon povratka iz Moskve, Dubček inficiran virusom destaljinizacije, meteorski napreduje u hijerarhiji, tako da 1960. biva premješten u Prag, na funkciju sekretara CK KPČ za industriju. Istodobno, aktivno je sudjelovao u radu tzv. rehabilitacijskih komisija, koje su imale zadaću proučiti i revidirati sve montirane političke procese, u kojima je tih “olovnih godina” stradalo više 200.000 osoba. Kada se 1963. privodi kraju rad ovih komisija, Dubček je u svojim uspomenama zapisao: “Rad u komisiji omogućio mi je da u tančine upoznam mučne istine o zločinima iz pedesetih godina u našoj domovini... na koncu rada komisije, više nisam bio isti čovjek.”

Princip socijalne solidarnosti

U to doba, Dubček ulazi u konflikt s tadašnjim prvim čovjekom KPČ-a, Antoninom Novotnyjem, koji nije odobravao njegova nastojanja u rehabilitaciji tzv. slovačkih buržoaskih nacionalista, smatrajući to izdajom revolucije i socijalizma i svojevrsnim malograđanskim oportunizmom. Međutim, ovaj sukob, umjesto da uništi Dubčeka, promovirao ga je u novog leadera čehoslovačkih komunista. Naime, kada je generalni sekretar KP Slovačke Karol Bacilek bio svrgnut s funkcije, zarad sudjelovanja u komunističkim represijama pedesetih godina, usprkos otporu Novotnog, u travnju 1963. godine, partijsko članstvo bira Dubčeka za generalnog tajnika KPS-a. Samim time, Dubček je postao i član Predsjedništva KPČ-a, a u međuvremenu, dobro upoznavši stranačku konstelaciju, postalo mu je jasno kako političku likvidaciju Antonina Novotnog mora postupno i pozorno pripremiti. Za odlučan sukob s dogmatskim krilom partije Dubček se pripremio koncem listopada 1967. godine, kada je na zasjedanju CK KPČ-a, kao glavni referent iznio svoj program reforme partije i društva. U pripremi njegova istupa, sudjelovao je i kasnije glasoviti sociolog Radovan Richta, koji je svojim kapitalnim djelom Civilizacija na raskrižju, uvelike utjecao na reformske političke smjernice samog Dubčeka, ali i cijelog tzv. reformskog krila partije. Dubček je zahtijevao izradu novog programa KPČ-a; uvažavanje rezultata globalne znanstveno-tehnološke revolucije; federalizaciju države i sl. Novotny i krug dogmata oko njega optužili su Dubčeka za nacionalizam, ali na svekoliko iznenađenje, ogromna masa partijskog članstva jasno i javno je podržala Dubčeka, a reformski pokret je svoj vrhunac doživio u siječnju 1968. godine, kada je Novotny bio razriješen svih funkcija, a aklamacijom Dubček postao novim generalnim tajnikom KPČ-a. Novi je čehoslovački lider bio svjestan da oko sebe mora okupiti “jaku” političku ekipu, teorijski dobro potkovane ljude, s kojima će napraviti, ali i u praksi provesti program izgradnje demokratskog socijalizma. Ujedno, bio je svjestan da za to mora pridobiti i čehoslovačke građane, te je u društvenom, ali i osobnom životu, ukazivao na potrebu uvažavanja principa socijalne solidarnosti, kao jedan od temeljnih kriterija političkog i onog “banalnog”, svakodnevnog života. Ako tomu pridodamo osobine koje su Dubčeka krasile cijeli život (skromnost, pristojnost i dobrodušni, ali uvijek melankolični osmjeh, kojim je za sebe i svoju politiku pridobivao i najveće skeptike, a ujedno razoružavao oponente), onda je posvema jasno da je ta dimenzija ljudskosti i humanosti bila presudna u komunikaciji s masama, koje su ga prepoznale kao jednog od svojih, koji se ničim ne izdvaja, niti želi izdvajati od drugih.

U travnju 1968. KPČ je prihvatio tzv. akcijski program, koji je izazvao žestoki otpor domaćeg konzervativnog partijskog članstva, ali i dogmatskog međunarodnog komunističkog pokreta. Po riječima tadašnjeg vodećeg teoretičara sovjetskog komunizma i visokog partijskog aparatčika V. Grišina, “čehoslovački reformni virus se dragovoljno odrekao političke moći i pretvara partiju u prosvjetnu i odgojnu ustanovu”. Istodobno, novi akcijski program nije bio dovoljno radikalan za dio javnosti i ambiciozne partijske reformatore, koji su Dubčeku prigovarali da nema hrabrosti otvoreno stupiti u sukob s moćnicima u Kremlju. Međutim, upravo se pod vodstvom Dubčeka, zahvaljujući njegovoj promišljenosti i smirenosti, u Čehoslovačkoj počeo razvijati najdramatičniji proces demontaže sovjetskog sustava u zemljama tzv. socijalističkog tabora, a koji se jasno vezao uz moderne teorije demokratskog socijalizma, svenarodnog antifašizma, ali i na građanske demokratske tradicije T. G. Masaryka, koji im je dao specifično češki štih. Dubčekov se proces iskazivao kao svojevrsna sinteza socijalizma i političke demokracije. Istina, radikalni su reformatori (Cisař, Mlynař, Kosik, Šik itd.) tvrdili da Dubček želi samo demokratizirati partiju, ali ne i društvo. Međutim, u svojim uspomenama Dubček je odgovorio tadašnjim i postojećim kritičarima: “Nisam bio tako naivan da ne bih spoznao kako će ograničene reforme ubrzo povesti društvo u pravcu pune, pluralne demokracije. To sam znao ja, ali to je znao također i Brežnjev, stoga sam u taj cijeli proces htio ući krajnje oprezno”. Prva faza reforme, popularno prozvana “socijalizam s ljudskim licem”, nije dakle bila nikakav sukob suprotstavljenih partijskih frakcija, već autentični pokušaj postupnog razbijanja stare političke elite i izgradnje novih, modernih struktura demokratske vlasti, koja će društvena zbivanja usmjeravati svemu onome što su zapadnoeuropski socijaldemokrati i komunisti kolokvijalno nazivali eurokomunizmom.

Otpornost na moć

Dubček nije bio fasciniran moći koju je imao, a ono što je posebno djelovalo na ljude, bilo je sadržano u činjenici što svoj položaj i funkciju nikada, ali doslovno nikada nije iskoristio za osobni probitak. To mu priznaju čak i najžešći kritičari i oponenti (Peter Pithart, Fedor Gall i Vilim Prečan), smatrajući da je najveću pogrešku počinio upravo time što je, duboko vjerujući u socijalističke ideale, previše vjerovao i ljudima oko sebe. A kada je trebalo odvažno stati u obranu reformskih procesa i Dubčeka samog, neki od najbližih suradnika su mu okrenuli leđa. U tomu donekle ima istine, ali nakon sovjetske intervencije i nasilnoga gušenja Praškog proljeća, većina tzv. običnih Čeha i Slovaka i nadalje su ga doživljavali kao nespornog i neponovljivog svenarodnog karizmatičnog vođu demokratskog i humanističkog pokreta. Brojni suradnici svjedoče o njegovom umijeću slušanja i uvažavanja drugog, ali i o tvrdoglavom realizatoru ideja koje su nakon dugog promišljanja postale sastavnim dijelom proklamiranog političkog projekta.

Kada je Moskva shvatila kamo vode Dubčekove reforme, počela je otvoreno optuživati vodstvo u Pragu za izdaju socijalizma i kontrarevoluciju. Dubček je kategorički odbijao sve napade iz Kremlja; u tomu je imao podršku ogromnog dijela partijskog članstva i naroda, ali na poziv dijela starog partijskog, dogmatskog kadra (Barbirek, Kolder, Jindra, Bilak itd.), vojne postrojbe Varšavskog pakta, pod vodstvom Sovjeta, izvršile su u noći 21. kolovoza 1968. g. beskrupuloznu oružanu intervenciju u Čehoslovačkoj. Dubček i najuži krug suradnika (Černik, Smrkovsky itd.) bili su uhićeni i tajno prebačeni u Moskvu, kako bi bili prisiljeni na političku rezignaciju. Dubčeka je tajna sovjetska policija fizički maltretirala, ali nije želio potpisati kapitulaciju i osudio je sovjetski upad u Čehoslovačku kao tragediju svekolikog međunarodnog radničkog pokreta. Mnogi su mu prigovorili što nije pozvao narod na oružani otpor; što je građane pozivao na mir i staloženost. Na sve te prigovore, Dubček je odgovarao tezom kako je bio posvema svjestan da bi oružani otpor svršio zaludnim masovnim krvoprolićem, u kojem Česi i Slovaci nisu imali ni najmanjih izgleda. Zagovarati nacionalno dostojanstvo po visoku cijenu kolektivnog masakra, Dubček nije želio. U svojim uspomenama je zapisao: “Nikada nisam bio politički hazarder koji bi u povijesti želio ostati zabilježen kao krivac za masovno, besmisleno krvoproliće. Odlučiti o svom životu mogu, ali odlučivati o životu drugih ljudi, nemam nikakva prava niti moći”.

Održavanje mira

Unatoč prijetnjama oružjem i nazočnosti polumilijunske intervencionističke vojske u Čehoslovačkoj, Dubček se opirao pregovorima u Moskvi; bio je svjestan da ga to može stajati života, ali odbijao je svojim pristajanjem na razgovor dati legalitet okupacijskim vlastima u Pragu. Neki od njegovih najbližih suradnika, poput generala Ludviga Svobode (u to vrijeme predsjednika Čehoslovačke), ubrzano su počeli “pretrčavati” iz reformskog u dogmatsko krilo, a kako bi se iskupio pred vlastodršcima iz Kremlja, stari je general obećao Brežnjevu kako će Dubčeka prisiliti na demisiju po povratku u domovinu. Kada su Brežnjev i društvo Dubčeku otvoreno zaprijetili da će vojnom silom skršiti sverastući pasivni otpor građanstva, on je pristao potpisati tzv. Moskovske protokole, naivno uvjeren kako će time barem djelomice sačuvati klice političkih reformi koje je zagovarao, a ujedno i primiriti sovjetske generale, koji su samo tražili povod i izliku kako bi oružanom silom otvoreno krenuli na čehoslovački narod. Po stavljanju potpisa na iznuđene protokole, javno je, na zaprepaštenje sovjetske delegacije, rekao: “Vašu intervenciju smatram velikom greškom, koja će nanijeti veliku štetu čehoslovačkoj komunističkoj partiji, ali i međunarodnom komunističkom pokretu”. Nakon povratka u domovinu, Dubček je nastavio zagovarati realizaciju Akcijskog programa u nešto skromnijim razmjerima, a zajedno s predsjednikom parlamenta Josefom Smrkovskym (koji jedini od lidera Praškog proljeća nikada nije pristao staviti svoj potpis ispod iznuđenih sovjetskih protokola), zahtijevao je što brži odlazak postrojbi Varšavskog pakta iz zemlje, smatrajući to temeljnim uvjetom normalizacije društvenog života. Svim (ograničenim) snagama Dubček je nastojao održati u zemlji mir, izbjeći sve moguće incidente, koji bi Kremlju dali dodatni razlog za miješanje u unutrašnje stvari zemlje. U kakvoj se nemogućoj situaciji našao, najbolje je svjedočio novi vođa čehoslovačkih komunista, Gustav Husak, koji je kao odani sovjetski kadar bio postavljen na mjesto Dubčeka. Husak je u svojim memoarima zapisao: “Sovjetska je vojska na našem teritoriju imala u rukama ogromnu silu i moć. Posvema je kontrolirala našu vojsku, policiju i službe sigurnosti. Bila je to klasična okupacijska vojska, koja je javno i jasno, bez imalo prikrivanja pomagala u učvršćivanju nove političke moći čehoslovačkog partijskog vodstva odanog Moskvi i njezinim interesima.”

Upravo u vrijeme kada se Dubček, svjestan malih izgleda na uspjeh, pripremao i prikupljao snage za odlučujući sukob s domaćim konzervativcima, koji su pod patronatom Kremlja žarili i palili državom i partijom, u Pragu je došlo do tzv. hokejaških demonstracija. Naime, na prvenstvu svijeta u hokeju na ledu u Švedskoj (proljeće 1969. g.), čehoslovačka reprezentacija je u dva navrata pobijedila u to vrijeme nepobjedivu sovjetsku “zbornaju komandu”. To je izazvalo oduševljenje u Čehoslovačkoj; ljudi su masovno izašli na ulice kako bi iskazali svoj patriotizam i antisovjetsko raspoloženje, što je više nego dobro iskoristila domaća tajna policija. Agenti StB-a (državne tajne policije) isprovocirali su napad na sovjetsko predstavništvo Aeroflota, i to je bilo dovoljno da se za demonstracije okrivi Dubček, tako da je skupina tzv. realista (Husak, generali Dzur i Svoboda i nova zvijezda KPČ-a, Štrougal), sastavljena od partijskog kadra odanog Moskvi i reformskih konvertita, zatražila Dubčekovu smjenu. On je bio posvema svjestan političkog komplota koji su protiv njega organizirali konzervativci na čelu s Bilakom, ali i zakulisnih radnji i pregovora Brežnjeva i Husaka, koji su ovlastili Semjonova, sovjetskog glavnog opunomoćenika u Čehoslovačkoj (koji se svojedobno istakao u krvavom gušenju mađarske revolucije 1956.), da pripremi, čak i fizičku likvidaciju Dubčeka, ako to okolnosti budu zahtijevale. Svjestan toga, u kolovozu 1969. Dubček je demisionirao sa svih partijskih funkcija i time započeo definitivni proces likvidacije Praškog proljeća i “socijalizma s ljudskim licem”.

Mrtvi heroji ipak opasniji od živih

Semjonov je predlagao fizičku likvidacij Dubčeka, ali novi generalni sekretar KPČ-a Gustav Husak i njegov najbliži suradnik Vasil Bilak (paradoksalno, oboje Slovaci), strahovali su da bi mrtvi Dubček (također Slovak) postao još popularniji, odnosno postao svojevrsnim simbolom otpora koji na duge staze nitko ne bi mogao ugušiti, jer se slično dogodilo sa studentom filozofije Janom Palachom, koji se u znak prosvjeda protiv sovjetske intervencije spalio na Vaclavskim naměstima u Pragu. Imenovali su Dubčeka veleposlanikom u Turskoj samo kako bi ga maknuli iz zemlje, a ujedno su se i nadali kako će se odlučiti za emigraciju, pa će ga vlasti u Pragu moći oblatiti i proglasiti izdajicom. Svjestan da mu žele onemogućiti povratak u domovinu, Dubček se potajno vratio u zemlju, a za kaznu je bio lišen funkcije veleposlanika i u srpnju 1970. bio izbačen iz KPČ-a. Vratio se u Bratislavu, gdje je u razdoblju od 1970. do 1990. radio kao inženjer u šumariji, ali pod stalnim nadzorom tajne policije. Međutim, Dubček nije zašutio; u razdoblju od 1971. do 1989. poslao je više od dvadeset prosvjednih dopisa najvišim organima vlasti, u kojima je oštro kritizirao tzv. normalizacijske procese koje je partija pod vodstvom Husaka beskrupulozno provodila. Na stotine tisuća ljudi našlo se na ulici bez posla, a Dubček je bezuspješno upozoravao na neodrživost takve političke situacije. Prigovara(lo) mu se da nije javno podržao Chartu 77, ali pri tomu se zaboravlja da je već dvadesetak dana (dakle, krajem siječnja 1977.) nakon objave spomenute Povelje javno prosvjedovao zbog uhićenja Havela i disidentskog kruga oko njega. Na česte upite o njegovom stavu prema Povelji, odgovarao je kako zarad oštre policijske represije i nametnute, totalne izolacije, nije želio aktivno sudjelovati u pripremi i realizaciji tog iznimno značajnog disidentskog projekta, kako ne bi dodatno svraćao pozornost policije na “poveljaše”.

Kada je u Sovjetskom Savezu Gorbačov 1985. počeo realizirati perestrojku i glasnost kao novi model socijalističke politike, Dubček je u Čehoslovačkoj počeo intenzivno širiti svoju aktivnost. U to vrijeme je talijanskom dnevniku komunističke provenijencije Unita dao intervju, u kojem je opširno pojašnjavao veličinu i značaj Praškog proljeća. Iste, 1988. godine, bolonjsko sveučilište dodijelilo mu je doktorat honoris causa (nakon toga, iste počasti dodijelila su mu i sveučilišta u Madridu, Bruxellesu, Washingtonu, a, na koncu, posebno je priznanje dobio i od glasovitog Trinity Collegea iz Dublina), a čehoslovačke vlasti nisu imale hrabrosti onemogućiti mu put u Italiju na promociju. U Italiji se sastao i s papom Ivanom Pavlom II., a po povratku u domovinu, u siječnju iduće godine, u otvorenom pismu generalnom sekretaru KPČ-a Gustavu Husaku je napisao: “Želite li nešto uistinu dobro i pametno učiniti, savjetujem Vam da prije svega oslobodite Havela izdržavanja zatvorske kazne”. Iste mu je godine bila dodijeljena i nagrada za ljudska prava “Andrej Saharov”, a sam mu je nobelovac i jedan od najznačajnijih sovjetskih disidenata, po kojemu je nagrada i nazvana, u otvorenom pismu osobno čestitao riječima: “Dubček je stvarni preteča svih aktualnih mirnih revolucija koje danas potresaju zemlje istočne Europe”. A nakon što je Havel bio pušten iz zatvora, Dubček ga je, usprkos prijetnjama tajne policije, posjetio u njegovom stanu u Pragu.

Odlazak uvjerenog federalista

Tijekom Baršunaste revolucije, u studenom 1989. godine, mnogobrojni demonstranti u Pragu, ali i diljem Čehoslovačke, najčešće su skandirali dva imena: Dubčeka i Havela. Ali, Dubčekov povratak na političku scenu nije bio jednostavan i samorazumljiv. Naime, nove političke snage, okupljene oko OF-a (“Občanský For” – Građanski forum) i VPN-a (“Veřejnost proti nasili” – Javnost protiv nasilja), oglušivale su se o zahtjeve masa, koje su tražile da se Dubček imenuje prvim nekomunističkim predsjednikom Čehoslovačke. Čak su i pripadnici Kluba Obroda (okupljao je više od 500.000 poklonika reformskog pokreta iz 1968.) imali određene zadrške prema Dubčeku, doživljavajući ga kao neželjenu i opasnu političku konkurenciju. Dubček je dosta emotivno proživio ignoriranje OF-a i VPN-a, jer on sam nije imao predsjedničkih ambicija, ali je smatrao da bi njegovo imenovanje na funkciju privremenog predsjednika trebalo realizirati prije svega iz simboličkih razloga, kao svojevrstan hommage Praškom proljeću. Međutim, pristao je koncem prosinca 1989. prihvatiti mjesto predsjednika federalnog parlamenta, a cijelu tu situaciju najbolje je opisao negdašnji predsjednik čehoslovačkog saveza književnika, ugledni disident i emigrant Eduard Goldstücker: “Osloboditelji nikada ne žele imati prethodnike; žele biti onima koje je na čelo pokreta (po)stavila sama Providnost”.

U prvim slobodnim višestranačkim izborima u Čehoslovačkoj (lipanj 1990.), Dubček je golemom većinom ponovo izabran na mjesto predsjednika federalnog parlamenta, ali već na idućim izborima 1992. postaje tek “običnim” zastupnikom u najvišem predstavničkom tijelu. Na toj funkciji ga je zadesila i tragična smrt, jer je na putu iz Bratislave u Prag 1. rujna iste godine doživio tešku prometnu nesreću, a nakon dva mjeseca, tj. 7. studenog je uslijed zadobivenih teških ozljeda i umro. Naravno, oko njegove pogibije počele su se ispredati kojekakve priče o zavjeri, tajnoj policiji i sl., ali to je bilo vrijeme kada je očevidno Dubčekova politička putanja postajala silazna, te je uistinu pitanje kome je i zašto mogla koristiti njegova smrt? Istina, tijekom 1992. Dubček je osnovao novu, socijaldemokratsku stranku, ali ona nije imala veći politički utjecaj i značenje, jer se već pripremao raspad Čehoslovačke, a Dubček, kao uvjereni federalist, nije mogao bitnije utjecati na slovačke i češke separatiste, otjelotvorene u likovima Vladimira Mečiara odnosno Vaclava Klausa.

Nakon diferenciranja političke scene u Čehoslovačkoj, i češki i slovački ortodoksni komunisti u Dubčeku su vidjeli izdajicu i renegata, a desna politička scena, od liberala do demokršćana, tretirala ga je kao nepopravljivog komunista. A on je zapravo samo svoje političko poslanje jednostavno, ali krajnje vjerodostojno artikulirao na principima dobrote i ljudskosti. Stoga su on i njegov nezaboravni, melankolični osmijeh još za života postali legenda.