Crno-bijela menažerija

Sredinom kolovoza, točnije 17. kolovoza, u novigradskoj je Galeriji Rigo upriličen sasvim neočekivani događaj – široj se publici samostalnim radovima predstavio pulski umjetnik Nadan Rojnić, poznatiji pod nadimkom – Bjondo. Sama činjenica da umjetnik (ili bi mu možda više priličio, uskoro ćemo nabrojati razloge, pridjev – kreativac) izlaže u galeriji ne bi trebala sadržavati elemente čudnoga, fragmente eklektičnoga ili karakter nesvakidašnjega događaja. Uostalom, kakav je to umjetnik, netko bi se mogao zapitati, koji svoje uratke ne izlaže u galerijama, o istima ne raspravlja s konzumentima vlastitih ideja dok ispijaju čašu savršeno rashlađene, ali uvelike precijenjene, buteljirane domaće malvazije ili grickaju sir, kupljen na sniženju u jednom od mnogobrojnih hipermarketa – kako to već biva na otvorenjima.

Pulski underground

Dojam parcijalne prisutnosti Rojnićeva lika i djela u najvećem istarskom gradu vjerojatno možemo detektirati u činjenici da živi između Ženeve, gdje u kazalištima radi kao majstor tona i rasvjete, i Pule – gradu u kojemu osim što stvara crteže na razmeđu ilustracije, karikature i stripa, među ostalim i svira u nekoliko underground bendova – Gori Ussi winnetou, Trio 3 i Wuollahee!!. Jednostavno nekomercijalan crtač, kako se Rojnić definirao, iako je široj istarskoj publici već godinama iznimno poznat, dosad nije izlagao u galerijama, što ne znači da mu nedostaje kvalitete u radu ili prostora za prisutnost i stvaranje. Dapače, put do vizualno educirane publike Bjondo je pronašao ilustrirajući gotovo sve omote kaseta/cd knjižica za Francija Blaškovića s kojim surađuje i muzički na njegovim mnogobrojnim nosačima zvuka, osmišljavajući plakate za sve art&music festivale, od devedesetih do danas, kao i vrlo uspjelim, izrazito autorski prepoznatljivo impostiranim ilustracijama zbornika kolumni Savičenta in the morning Darka Pekice, zbirke pjesama Istarski bordel muza Drage Orlića, Šajetine Šajonare kao i pamfleta United fumadorssss s početka devedesetih u suradnji s Francijem i Žižom. Stoga nije teško zaključiti da je riječ o vizualnom demiurgu jednog pulskog perioda, čije ime i djelo ne vežemo uz jednu generaciju umjetnika, nego uz pulski underground kreativni “pokret” koji je još aktualan, a devedesetih je godina proživljavao svoj vrhunac.

Estetika i bihevioristika ružnoga

Rojnićeva je “umjetnička kaligrafija” izrazito prepoznatljiva ne samo s vizualnog nego i sa “semantičkog”, sadržajnog, aspekta. Izrazito su mu čest motiv antropomorfne životinje i bestijalizirani ljudski likovi, svojevrsni hibridi svedeni na istu razinu. Naime, između te dvije kategorije, preklopljene izgledom i ponašanjem ne možemo ih sa sigurnošću razaznati – i jedni i drugi pljuju, kopaju nos, vrište, psuju, defeciraju, uriniraju i ejakuliraju po bližnjima i to često, s uspjehom i bez pardona. Njegovi su glavni likovi “ki će mi ča” neotesanci pantagruelskoga šarma, jednostavni, ali efektivni dvodimenzionalni stvorovi, baš kakav je i njegov crtež koji ostavlja dojam uspješne improvizacije nastale u svojevrsnoj “pauzi” između dva piva, a iz kojega izvire pronicljivost, sarkazam i dobra zezancija.

Neke njegove ideje izražene medijem stripa/ilustracije/crteža iz devedesetih toliko su ušle u kolektivni imaginarij da se još i dan-danas prepričavaju u formi vica. Gafovi koje čine njegovi protagonisti omeđeni su generacijskim ili rodnim nerazumijevanjem, pa će odgovor na benevolentnu ponudu starijeg prodavača voća dječaku – “Ča je mali...biš jabuku”, biti “Jabuku...ja bin jeba, jeba barba!”, a Hamidovo zavođenje djevojke u kafiću krenuti katastrofalno početnim – “Za mene pičku za pivo sok!!”. Stoga ne iznenađuje definicija koju je novigradska povjesničarka umjetnosti Jerica Ziherl ponudila kao okosnicu Bjondova izričaja – ars cruda ili radikalna ekspresija crteža, jer se kroz medij devete umjetnosti, ili njemu srodnih izričaja, ne boji progovoriti razumljivim i nebrušenim jezikom svakodnevice. I tu smo na izvoru njegovih inspiracija, “mali čovjek” (odvratna sintagma ? la Hloverka Novak Srzić), izrazito često regionalne pripadnosti, promatran/promišljan u paleti neugodnih situacija koje su prožete opscenim patosom, postaje glavnim protagonistom – antijunakom čije nepodopštine ne samo da toleriramo već i priželjkujemo. Slučaj je to s pričom u četiri vinjete, gdje pripiti stariji gospodin zamoli vozača autobusa – “Škužajte. Šjor šofer...ča moren tu poli vas puštiti kakovu kobasicu s kapuzon i malo vina????! Mi je malo huje pa ne moren više stat na nogah...”, te nakon što mu ovaj odgovori pozitivno – “Samo se vi lipo komodajte” gospodin se ispovraća po njemu uz odgovor na opasku kako je on “Blago neispovidano” – “Ča ja san blago?? Poglej sebe...si ko da te ki izriga... prasac, ča to je kultura???”

The Jože / Il Giuseppe (Per gli amici beppe)

Iako su radovi predstavljeni na izložbi u Novigradu donekle sadržajno drukčiji od poznatog Rojnićeva izričaja, on i dalje nastavlja s osobnom interpretacijom kulturnih mitova i heraldike Istre, započetom ilustracijom “poštanske marke” s motivom koze, koja si začuđeno promatra hipertrofirani anus, uz popratni tekst, aluziju na vječitu benevolentnost Istrijana naspram stranih uprava – Ma ki mi ga je sve vrga??!. Taj će isti motiv istarske koze u novijoj inačici poprimiti narcisoidan karakter, jer će si ta “TranaNajKoza” na dvije noge namještati dlaku oko rogova uz misao “Mislim... kuiš, ja sam najbolja”.

Veli Jože, istarski mitski i motovunski Nazorov orijaš, simbol borbe za pravdu protiv stranačke tlake dobit će posebnu sekvencu radova. Na jednoj će vinjeti poput svakog istarskog, izvorom prihoda u tercijarnom sektoru motiviranog, poliglota dvojezično pozdravljati turiste “Wilcomen! Benvenuti!”. Mit je sveden na turističku atrakciju. Njegova je inkarnacija “veliki pano” ljudske forme lišena prvobitnog sadržaja i vjerojatno sezonskog zaposlenja. Za detekciju takvog činjeničnog stanja ne treba nam nužno Bjondova inspiracija, ali nam može biti od velike koristi u sondiranju nuspojava procesa brzopotezne reinvencije tradicija u komercijalno-turističke svrhe. U ovom slučaju bilo bi pametno slijediti Bjondovu logiku – velika turistička atrakcija + velik interes = veliki drek. I to doslovno jer, što mislite, kakav drek ima domaći, iz naftalina narodne predaje izvučeni, gigant – ako ne golem i smrdljiv, naspram naših malih svakodnevnih. Bit će to razlog zbog kojega će neki domaći ljudi proklinjati The Jožu u Bjondovu imaginariju i kroz zube siktati “A u pičku materinu i taj Veli Jože!!” dok promatraju njegov svježi izmet. Sljedeće dvije vinjete s istom temom dodatno detroniziraju mitološko/literarnog gorostasa; on u njima svojim porivima i obavezama postaje jedan od nas jer na prvoj na upit “Ča je Jože biš jabuku” on odgovara “Jabuku??! Ja bin”. Iako ne završava misao, ona je jasna (pogledati razgovor dječaka i prodavača voća), dok u drugoj kasni na autobus “Ajoh, ča već su tri ure??? ću zakasniti na kurijeru”. Stoga se nemojmo zavaravati – jednostavnost crtačkog stila, u Rojnićevu slučaju, ne reflektira banalnost tema kojima se bavi, kako bi neiskusniji “konzument” mogao zaključiti a prima vista.

Oprez! Canis ludens

Da ne bi sve ostalo na ironiji, sarkazmu i vizualnoj interpretaciji duševnih stanja poluotoka, autor nas je počastio, i ne bih se usudio reći u potpunosti drukčijom tematikom, ali zasigurno donekle kontemplativnijom. Riječ je o hommageu psima, gdje je svaki prikazan u sui generis izdanju. Ono što proizlazi između crta, sjena i šara koje na bijeloj podlozi čine pseći lik jest individualizacija svakog canis familiarisa, on u svakom prepoznaje osoban karakter i bilježi ga u ludičkom zanosu. Njegovi cani quotidiani (svakodnevni psi) vjerojatno su rezultat svojevrsnog intimnog promišljanja i promatranja najboljih čovjekovih prijatelja i prijateljica kroz koje se provlači osobno iskustvo fascinacije istima. Kako inače objasniti širok dijapazon komičnih situacija u kojima ih je zabilježio? On nas predstavljanjem tih nenametljivih životinjskih likova uvodi u svijet njihove svakodnevice, prikazujući nam široku paletu njihova ponašanja i reakcija bez elemenata idolatrije prema istima, te ih ocrtava baš onakvima kakvi jesu – blentavo spontanima. Znakovito je da autor crtežom ne lijepi nikakav pridjev poput lutalice ili pripitomljen, već im pristupa prikazujući njihovu pseću narav bez tendencije kategorizacije prema bilo kakvim ljudskim parametrima. Promatrači njegove umjetnosti neće nikada saznati da li su to psi s pedigreom, lovački ili pak ulični, kao što neće saznati kontekst u koje ih je smjestio, jer naglasak je na bitnome – psu kao takvome, a ne na čovjekovoj kvalitativnoj interpretaciji istoga.

Često se umjetnike pokušava definirati, omeđiti vrijednosne “gabarite” njihova izričaja. I što ih je lakše definirati i svrstati to su oni u naše vrijeme i u našem podneblju izrazito često nečiji nezanimljivi epigoni, bezopasni i uhljebljeni kvazi stvaraoci tupih kreativnih zuba, čija se otvorenja izložbi pohađaju samo zbog manjka zbivanja u gradu, kriterija i identiteta ili pak viška, s početka priče, kanapea i alkohola. Bjonda ili za one, u koje se ubraja i potpisnik ovih redaka, koji ga ne poznaju – Nadana Rojnića, nećete lako svrstati niti u jednu definicijsku ladicu.