Crno-bijeli prizori iz gej Arkadije

Prvi hrvatski gay roman – zvuči jako važno, zar ne? Bez obzira što je ova odrednica skovana prvenstveno kako bi dodatno podgrijala medijsku halabuku oko Berlinskog ručnika Dražena Ilinčića, mora se odmah priznati da ovom proznom djelu pristaje puno više nego nekim uratcima kojima je ista oznaka svojevremeno već bila prišivana, poput, primjerice, Darkrooma Rujane Jeger. Jer, Berlinski ručnik definitivno jest djelo koje svoju gej odrednicu opravdava i tematikom, i pristupom toj tematici, te, najvažnije, autorovom neskriveno homoseksualnom vizurom. O tome je li riječ o romanu već bi se dalo raspravljati, no, uz određenu dozu postmoderne fleksibilnosti, i ta odrednica može proći, premda pomalo nategnuto.

A upravo je ta kovanica o prvom hrvatskom gay romanu ono što je javnost najviše zaintrigiralo u ovom, kako je već napisano, “intrigantnom romanu s autobiografskim elementima”. Pritom, čini se, malo koga osobito zabrinjava da je u zapadnim književnostima gej roman nešto što je sve samo ne novo, a i naši su nas najbliži istočni i zapadni susjedi u tom pogledu već pretekli. Tako, umjesto da 2006. govorimo o, recimo, tridesetom ili pedesetom hrvatskom gej romanu, pa ga onda kao takvog smjestimo u neki širi kontekst, moramo biti sretni i presretni što smo dobili i barem jedan, kakav bio da bio.

Neapologetsko štivo

Da ne bude zabune, Berlinski ručnik nije bez određenih kvaliteta. Ilinčić je, kao jedan od boljih (i pismenijih!) hrvatskih novinara autor koji je u stanju napisati čitak tekst, koji ga, između ostalog, otkriva i kao osobu prilično širokog spektra interesa, u rasponu od Houllebecqovog romana Mogućnost otoka do Ang Leejevog filma Brokeback Mountain. Uz to, Ilinčić ovdje, kao i u svojim prilozima za HTV-ovu emisiju Pola ure kulture (koji su manje-više i jedino zbog čega je ta emisija barem donekle vrijedna gledanja), uvijek zabavno vrckast i spreman čak i najobičnije svakodnevne stvari oživjeti svojom iskošenom, ili, ako baš hoćemo, queer perspektivom.

Što se samog sadržaja tiče, autor, usprkos jasno naznačenoj svijesti da na području gej romana u Hrvatskoj probija led, rijetko zapada u zamku pretencioznosti koja bi, u nedostatku substantnijih umjetničkih zamisli, mnogom drugom autoru poslužila kao surogatno sredstvo za ostvarivanje samozadane misije. Nema kod Ilinčića niti potrebe za političkom korektnošću, niti, u drugoj krajnosti, ikakvog pretjeranog, provokativnog radikalizma na bilo kojoj razini. Pišući Berlinski ručnik, on se nema potrebe nikome ni za što ispričavati – ovo posve neapologetsko štivo jednostavno je namijenjeno onima koji ga žele čitati. Računa se pritom i na gej publiku, premda se čini kako se Ilinčić prvenstveno obraća heteroseksualnom čitatelju, nerijetko čak i potičući njegove potencijalno voajerske porive.

Nesvrhovita pornografija

I tu dolazimo do prvog u nizu problema koje donosi Berlinski ručnik. Ambiciozno zagrabivši u tematiku života suvremenog hrvatskog homoseksualca, Ilinčić je pokušava prikazati u svim njenim aspektima, prečesto si dopuštajući da mu misli (pa, sljedno tome, i riječi) odlutaju čas u jednom, čas u drugom pravcu. Pravocrtnost narativnog i/ili introspekcijskog tijeka, naravno, u (post)modernom romanu već odavno nije condicio sine qua non, no, osjećaj strukture u pisačkom je zanosu Ilinčiću nekako iskliznuo iz ruke. Moglo bi se tu govoriti o ispovjednoj prozi, pa čak i o vrlo slobodno shvaćenom Bildungsromanu, ali u konačnici je ipak riječ o formi koja je ostala otvorenom i nedorečenom. Proširiv u svim smjerovima, a unutar sebe krajnje amorfan, ovaj roman kao da je istrgnut iz neke veće imaginarne cjeline, čiji bi se neotkriveni segmenti mogli otkriti u nekom potencijalnom sequelu.

Nalazimo tako u Berlinskom ručniku uistinu svega i svačega. Već i prije pojavljivanja, jedan je tjednik na knjigu upozorio tendenciozno objavivši nekolicinu eksplicitnih seksualnih epizoda, uvjetno rečeno pornografskog karaktera. O tome što danas uopće jest pornografija, a što nije, dalo bi se nadugo i naširoko raspravljati, ali takvi elementi, koliko god u Ilinčićevom romanu bilo kvantitativno itekako prisutni, nisu u njemu od presudnog značaja. Jer, čitamo li ih samo kao pornografiju, možemo konstatirati da je riječ o lošoj pornografiji, koja ne uspijeva ispuniti svoju osnovnu svrhu – seksualno nadražiti (ako ne i zadovoljiti) konzumenta. To, čini se, Ilinčiću niti nije bila namjera, premda je u tom slučaju svrhovitost tog segmenta romana upitna.

Generalizacije i stereotipi

Stječe se dojam da je Ilinčić eksplicitnim prizorima seksa htio dodatno potcrtati i dati uvjerljivost svojoj (željeno) sveobuhvatnoj slici homoseksualnog života. Pritom, međutim, upada u opasnu zamku stereotipa koji o gej populaciji imaju i heteroseksualci, ali i sâmi homoseksualci. Jer, na pitanje “zašto se ljudima čini da se u gay svijetu sve vrti oko seksa” Ilinčić, bez puno razmišljanja, odmah nudi i odgovor: “to se tako čini jer doista jest tako”. Nema ništa sporno u tome da bilo tko, pa i Dražen Ilinčić, stvari gleda na taj način u vlastitom životu. No, kada se ovakvom generalizacijom pars pro toto vlastiti svjetonazor prišiva čitavoj jednoj društvenoj skupini, onda već imamo posla s ne samo nekorektnim, nego čak i opasnim podgrijavanjem društvenih stereotipa.

Takvim generalizacijama i stereotipima Berlinski ručnik obiluje. Ilinčić se, naime, i prečesto predstavlja kao paradigmatski hrvatski homoseksualac. Neupućen čitatelj mogao bi tako steći posve pogrešan dojam kako je taj homoseksualac frustriran, deziluzioniran, u mogućnost ljubavi ne vjeruje, a seks pronalazi ili na štajgama ili preko Interneta u vlastitoj sredini, ili pak u idealiziranim berlinskim saunama, koje su prikazane poput kakve seksualne Arkadije gej populacije.

Pogrešne premise

Crno-bijela vizura, usprkos tome što se autor od nje povremeno neuvjerljivo i neučinkovito distancira, dovodi i do najjeftinije moguće generalizacije – naime, da je drugdje uvijek bolje nego ovdje. To drugdje, u ovom slučaju Berlin, prikazano je detaljno i konkretno; nasuprot tome, Ilinčićevo ovdje namjerno ostaje nekonkretizirano – kao da se autor usuđuje iskoračiti izvan svoje sredine, ali ne i u vlastitoj. (Tim više to čudi s obzirom da je riječ je o jednoj od rijetkih osoba iz hrvatskog života koja u stvarnom životu jest iskoračila kao homoseksualac.)

Ako i prihvatimo, premda nemamo zašto, da je protagonist Berlinskog ručnika donekle paradigmatičan, i u tom ćemo slučaju morati konstatirati kako je riječ o generacijskoj paradigmi, donekle primjenjivoj samo na hrvatskog homoseksualca Ilinčićeve generacije. Onaj stariji vjerojatno se nikad nije odvažio otići tako daleko poput Ilinčića. S druge strane, onaj koji je od Ilinčića mlađi (i to ne nužno) još nije izgubio vjeru u mogućnost ostvarivanja ljubavi, niti u, općenito uzevši, neki bolji svijet. Dvije osnovne premise Berlinskog ručnika pokazuju se tako posve pogrešnima – seks je danas u Hrvatskoj jednako lako (ili teško) dostupan kao i u Berlinu. A, poput seksa, jednako je moguća i ljubav. I to ne ona o kojoj Ilinčić piše kao o “sretnoj ljubavi”, koja se kod njega svodi na seksualni susret koji traje “nepuna dva sata”. Zaključuje on na kraju da bi ta njegova “ljubav” trajala i dulje “u nekom drugom svijetu”, jer “u ovom nema ništa za nas”. Ilinčić, međutim, “previđa” ono najbitnije – da ljubavi nema samo ako se u nju ne vjeruje. No, on i dalje, svojim “mi”, umjesto poštenijim “ja”, i opet generalizira. E pa Dražene, drugi put barem pokušaj govoriti u svoje, i samo u svoje ime.