Trpimir Matasović  

Crno puce

kolumna

Ulaznice za sva tri koncerta ad hoc nanovo okupljenog Bijelog dugmeta planule su u roku nekoliko sati u sva tri najveća grada bivše Jugoslavije - Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. S poslovne strane, koncerti su uspjeli i prije nego što su i održani - ruke tako zadovoljno trljaju i Coca-Cola i članovi najpopularnijeg sastava bivše države, većini kojih je zarada sasvim sigurno bila bitnija od podsjećanja na dobra stara vremena. Mediji su puni Gorana Bregovića i Bijelog dugmeta, pri čemu većina relativno neutralno prati cijeli spektakl i podsjeća na historijat jedne po svim kriterijima blistave karijere. No, čuju se i drukčiji glasovi, koji pokušavaju upozoriti da Dugme možda i nije sasvim bijelo, u čemu prednjače EPH-ova izdanja. U izdanju od 4. lipnja Jutarnji list donosi tako temeljit analitički historijat glazbenog i izvanglazbenog fenomena Bijelog dugmeta iz pera Ilka Čulića i tekst Darka Glavana o Dugmetu kao Beatlesima Titove Jugoslavije. No, u istom tom broju tih novina, Jurica Pavičić prosipa golemu količinu žuči, a dan kasnije Dugme je i jedna od tema “Salona” Jutarnjeg lista, u kojem su se s uvijenim gnušanjem od same pomisli da bi ih možda zanimala ta grupa ogradili i Zvonko Maković (“Ja sam to smatrao ljigom, ni tada nisam volio slušati tu glazbu, a pogotove ne volim danas”), i Branka Šeparović (“Ima puno koncerata pa uopće nisu važni - ovaj veliki bum napravili su mediji”) i Krešimir Sever (“Mnogi mladi danas slušaju čudnu glazbu, neprimjerenu ovom podneblju”). Točka na i, nekoliko je dana kasnije objavljen tekst Darka Hudelista u također EPH-ovu Globusu, u kojem se iz činjenice da će posljednji, beogradski koncert biti održan na Vidovdan izvlači teza da “Bregović obnavlja Jugoslaviju” (tri riječi u naslovu bile su odlična prilika da ih se otiska u bojama jugoslavenske trobojnice).

Integralno jugoslavenstvo

Naravno, nema ničeg lošeg (dapače!) u potrebi da se o Bijelom dugmetu progovori (i) kritički. No, za razliku od Čulića i Glavana, Pavičić i Hudelist (koji su o glazbi ipak nešto manje kompetentni govoriti od prethodne dvojice) zapadaju u zamku crno-bijelog pristupa. Oni stoga Bijelo dugme i sve što ono predstavlja automatski prikazuju kao neko crno puce - umjesto da barem pokušaju sagledati istinu koja je, kao i uvijek, negdje na sredini, u ovom slučaju poput nekakva sivog gumba.

I Pavičić i Hudelist pritom Bregoviću nikako ne mogu oprostiti njegovo, kako to Hudelist naziva, integralno jugoslavenstvo. Činjenica doduše jest da se iz nekih Bregovićevih pjesama, pogotovo onih iz kasnije faze Bijelog dugmeta mogu iščitati vrlo jasne ideološke poruke na toj liniji. Neke od njih danas će nam se, s vremenske distance od dvadesetak godina, učiniti (blago rečeno) promašenima. No, iz toga izvoditi tezu o Bregovićevom obnavljanju Jugoslavije jednako je promašeno. Čini se, međutim, da obojicu autora, a posebno Hudelista, više muči fenomen ponovo probuđene jugonostalgije. A to je nešto za što Goran Bregović, bez obzira što, za razliku od mnogih, devedesetih nije okrenuo svoju ideološku ploču, sasvim sigurno nije izravno odgovoran. Ne treba, uostalom, zaboraviti da nova, često izrazito nekritička jugonostalgija nije samo rezultat idealiziranja nekih prošlih i (navodno) boljih vremena, nego i odgovor na jednako nekritičko ideološko sotoniziranje svega jugoslavenskog u posljednjih petnaestak godina. (Zanimljivo je pritom kako oprečne ideologije često rabe isti tip retorike - usporedimo samo Bregovićev stih Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo i niti dekadu kasniju pjesmu Prljavog kazališta Lupi petama i reci sve za Hrvatsku.) U krajnjoj liniji, teško je otkriti što je to a priori negativno u činjenici da se velikom broju ljudi s područja svih zemalja bivše države sviđa ista glazba - i to čak i onima koji se te države više uopće ne sjećaju.

Tonči Bregović

Druga razina koja Pavičića (i ne samo njega) smeta kod Bijelog dugmeta jest ona glazbena. Folklor je, iz njegove vizure, Bregovićev istočni grijeh, odnosno njegovim riječima “otrov koji je uštrcao u rock and roll i koji mu i danas teče venama”. Folklor je, naravno, “ruralan”, a Bregovićev je pastirski rock soundtrack Jugoslavije kao “zemlje ovlaš urbaniziranog stanovništva koje je Tito milom ili silom dovukao u grad i odjenuo u trliš”, soundtrack koji je, kao i ta Jugoslavija, “jednom nogom na selu, drugom na rokerskom asfaltu”. Takvo doživljavanje svega folklornog kao nečeg negativnog odraz je, zapravo, tipičnog (pseudo)urbanog snobizma, koji “narodnjake” smatra nespojivim s “urbanim zvukom”. A i ta je podjela glazbe na “urbanu” i “ruralnu”, u osnovi, krajnje problematična. Jer, gdje je, recimo, granica između “ruralnog”, a samim time i “lošeg” pastirskog rocka, i “urbanog”, dakle “dobrog” etna? Granica je to koju je još teže odrediti od one između, primjerice, turbo folka (koji, koliko god to pokušavali ignorirati, sluša i “urbana” mladež) i dancea ? la Colonia (koji se u “ruralnim” sredinama itekako sluša).

Pavičić, doduše, nije sasvim u krivu kada tvrdi da su “iz kabanice Gorana Bregovića i njegova pastirskog rocka izašli i Thompson i Vuco i Škoro”, premda je vjerojatnije da prva dvojica više predstavljaju hrvatsku varijantu (Vuco) ili surogat (Thompson) srpskog turbo-folka (Škoro je pak bliži bekrijama nego pastirima, a roker nije ni slučajno). Ako nešto imaju i zajedničko s Bregovićem, onda je to prije prikrivena (Škoro) ili otvorena (Thompson) nacionalistička retorika - naravno, s drugim nacionalnim predznakom. No, Bregović je ipak mnogo vještiji (a, u krajnjoj liniji, i iskreniji) manipulator od svih njih. U tom pogledu njegov je pravi (premda također blijedi) nasljednik, zapravo, Tonči Huljić. I on se, naime, prometnuo u, kako to Pavičić formulira, “prekupca folk egzotike za supermarkete”, koji je u stanju složiti “simfo-rock davoriju” kome god zatreba. (“Folklorizacija” aranžmana crnogorske pjesme na ovogodišnjem Eurosongu njegovo je djelo.)

Zabranjeno voće

Naposljetku, postoji još jedno pitanje na koje ni Pavičić ni Hudelist ne daju odgovor, i to iz jednostavnog razloga što ga se ne usude postaviti, jer se ne uklapa u njihovu tezu o jugoslavenstvu i “ruralnosti” glazbe Gorana Bregovića i Bijelog dugmeta. Jer, iz njihovih bi tekstova čovjek mogao zaključiti da će se na koncertu u Zagrebu (kao i onima u Sarajevu i Beogradu) pojaviti isključivo jugonostalgičari i/ili “poluurbana gradska suburbija”. No, posve je očito da će se ondje pojaviti i mlađarija koja se Jugoslavije niti ne sjeća (pa ne može za njom biti ni nostalgična), a pritom je i sve samo ne “ruralna” ili “ovlaš urbanizirana”. Što je, dakle, ono što i tu publiku vuče Bijelom dugmetu? Odgovor ima tri sastojka, koji su manje-više isti (premda u drukčijim omjerima) kao i kod, primjerice, fenomena nezanemarive popularnosti srpskog turbo-folka (i) kod mlađe urbane populacije. Na izvanjskoj razini, to je svakako mladim ljudima uvijek privlačan miris zabranjenog voća (a u dominantnoj ideološkoj matrici to su i Jugoslavija i folklor). Druga se dva sastojka međusobno isprepliću - s jedne strane, folklorni i pseudofolklorni glazbeni i tekstovni obrasci potencijalno u sebi nose elemente arhetipskog, često stranog i “egzotičnog”, čime se budi znatiželja prema zaboravljenim i/ili potisnutim identitetskim korijenima. (To je, uostalom, razvidno iz činjenice da se elementi tradicijskih glazbi sve više uvlače u u manje-više sve žanrove popularne glazbe diljem zapadnog svijeta). S druge strane, popularnoglazbena potka (rock u slučaju Bijelog dugmeta) predstavlja područje poznatog, svakodnevnog i, samim time, barem prividno sigurnog. Sve to Goran Bregović dobro zna. On možda i jest manipulator i “prekupac folk egzotike za supermarkete” . Ali jedno mu se mora priznati - to što radi, radi vrhunski. Njegovi “nasljednici” i epigoni još mu nisu ni do koljena.

P.S.: S obzirom na to da je to pitanje koje se posljednjih dana svima postavlja po medijima (i ne samo Makoviću, Šeparovićki i Severu), odgovorit ću i ja: ne, ne idem na koncert Bijelog dugmeta. Dapače, nemam niti jednu njihovu ploču. Ne smatram se “jugonostalgičarem”, a ni “narodnjaci” mi nisu baš srcu dragi. Čak niti ne pijem Coca-colu (draža mi je Cockta - piće vaše i naše mladosti). Ali i dalje imam osjećaj da bih radije popio kavu s nekim tko sluša Bijelo dugme nego s, recimo Juricom Pavičićem ili Darkom Hudelistom.