Crossover bez pomodarstva

Pojave koje opisuju pojmovi crossover i world music moglo bi se načelno smatrati pozitivnima. Jer, činjenica je da je upravo na taj način šira publika upoznala i neke gotovo zaboravljene glazbene tradicije, koje su joj približene stapanjem s nekim pristupačnijim glazbenim izrazom. Ipak, koliko god takvo miješanje žanrova otvara velike mogućnosti za kreativno umjetničko istraživanje, u praksi se sve prečesto svodi na lijepo upakirane komercijalne proizvode, koji površnost prikrivaju pomodnim politički korektnim pozivanjem na multikulturalnost, susret civilizacija i slično.

Poštivanje glazbenih identiteta

Jedan od najzanimljivijih odgovora na takve tendencije došao nam je ovih dana, pomalo neočekivano, iz sfere ozbiljne glazbe. Ponudio ga je, na otvaranju Zagrebačkih ljetnih večeri 1. srpnja 2008. u Klovićevim dvorima, katalonski virtuoz na klasičnim i tradicijskim gudačkim instrumentima Jordi Savall, inače već desetljećima poznat i priznat kao jedan od vodećih interpreta rane glazbe. Prije četiri godine u Zagrebu se predstavio repertoarom španjolskog baroka. Ovaj put, međutim, došao je s nečim posve drukčijim – programom pod naslovom Istok – Zapad: dijalog stare glazbe i glazbi svijeta. Podatak da je projekt još 2001. zamišljen kao “potraga za duhovnim protuotrovom rastućim, dramatičnim sukobima civilizacija, koji su eskalirali izbijanjem rata u Afganistanu” na prvi pogled baš i ne sluti na dobro. Pokušaja isforsiranih mirenja i bratimljenja bilo je u glazbenom svijetu i prije, no, usprkos plemenitoj zamisli, obično nisu dovodili do posebno relevantnih umjetničkih rezultata. Ako još pročitamo i da je ovaj projekt kasnije dobio oblik “poticajnog dijaloga između glazbenika Istoka i Zapada, kroz instrumente i glazbu Španjolske, Italije, Maroka, Izraela, Perzije, Afganistana i starog Otomanskog carstva”, razloga za skepsu bit će još i više.

No, Savall je ipak poseban glazbenik, koji se nikad, pa ni sada, nije vodio načelima komercijalne uspješnosti i prizemnog pomodarstva. Ono po čemu se njegov Istok – Zapad razlikuje od mnogobrojnih sličnih projekata jest načelo poštivanja glazbenog identiteta svih prostora i kultura okupljenih u ovom programu. To, konkretno, znači da glazbenici ne pokušavaju iz vlastite kulturološke perspektive reinterpretirati umjetnost drugih naroda, nego je, naprotiv, svaki od njih nastojao odabrana djela predstaviti na način koji bi se što je moguće više približio autentičnom stilu i duhu konteksta u kojima su ona izvorno nastala.

Izlišnost podjele na umjetničku i tradicijsku glazbu

Sastav Hesperion XXI za zagrebački koncert reduciran je na četiri člana, u kojem su, uz sâmog Savalla, sudjelovali i po još jedan španjolski, izraelski i grčki glazbenik. No, zadržan je izvorni koncept predstavljanja glazbe širokog mediteranskog i bliskoistočnog kruga, i to one za koju se izlišnom i neprimjenjivom pokazuje podjela na umjetničku i tradicijsku. Rezultat tog sučeljavanja naizgled posve različitih glazbi, od španjolskih i talijanskih srednjovjekovnih plesova, preko napjeva sarajevskih sefardskih Židova, pa sve do bliskoistočnih instrumentalnih brojeva bio je posve začudan. Naime, umjesto kontrasta, Savallovi su glazbenici otkrili začudne poveznice, pa čak i bliskost umjetnosti različitih civilizacijskih krugova. Riječ je o nečemu što je, zapravo, samo logičan nastavak ranijeg Savallovog bavljenja ranom glazbom Iberskog poluotoka, na kojem su se stoljećima ispreplitali glazbeni svjetovi kršćanskog, židovskog i muslimanskog stanovništva.

U tom smislu, a u spoju s vrhunskim glazbovanjem čitavog četveročlanog sastava, projekt Istok - Zapad pokazao se ne samo kao kvalitetan glazbeni koncept, nego i konkretan dokaz da danas toliko zloupotrebljavan pojam multikulturalnosti može odlično funkcionirati i bez negiranja ili umanjivanja vlastitosti svake pojedine kulture.