*
Moja baba je bila 1945. obrazovana žena, učili su je njemački jezik kod časnih sestara, pa kada su došli njemački vojnici i zatekli se pored žene na njivi s volovima kako im soli pamet na njihovom materinjem jeziku, bili su nemalo iznenađeni pojavom te seljakinje.
Moja baba je 1945. godine bila obrazovana žena, no nije znala ništa o pisanju. Da je znala, rekla bi mi, Ne prepuštaj se struji svijesti, utopit ćeš se.
*
Pogledala me opet očima boje šume i makar je htjela reći K vragu, kakve su sad to izlučevine na papiru, ne vrijedi ništa, nije rekla ništa, no opet kad se osjeti kao životinja stjerana u kut izvući će to i reći ono što se sada nije usudila pod izlikom pristojnosti.
Uzet ću, dakle ove papire i dati ih svojoj majci i reći joj odloži vatru njima jer zima je duga i nemoj da se smrznemo, ne vrijedi ništa, naloži tu vatru, neka gori, zapali moju poeziju, a slobodno dodaj u bijesan plamen i ono što ljudi nazivaju pristojnošću.
*
Vidio sam djecu kako preskaču uže i broje brojalicu.
Degradacija, pa uništenje.
Iščekivanje, pa samoća.
Nedočekanost, pa umiranje.
Tko je đavao koji te naučio vezati omču?
*
Izrečena je, no bila je suvišna. Bilo je toliko mnogo riječi, a ova dotična je opisivala nešto što se valjda jedanput u ljudskom vijeku spomenulo i ostvarilo, te je ta Riječ bila potrebna samo za taj iznimni trenutak.
No događaj se mogao opisati i drugim riječima, jednostavnijim ili višestrukijim ili umnoženim kako bi se značenjem pogodilo bit fenomena, no nije bilo potrebno izmišljati novu riječ. Postojali su pridjevi i imenice i glagoli i kombinacije i pridjeva s veznicima i riječcama i glagolima koji bi više manje obavili dužnost označitelja.
Ta Riječ nikad nije niti trebala biti izmišljena. Zato su se svi pitali tko je glupan koji ju je prvi izrekao.
*
Rano, ovo jutro, soba mi se napunila crnilom. Počela je teći iz pukotina kroz koje su inače prolazili mravi u vrijeme njihovog parenja kad podne daske preplave buduće matice bjelkastih krila koprcajući se na tepihu u potrazi za sigurnim mjestom za uzgoj kolonije ili u potrazi za smrti, kroz te pukotine počela je nadirati tiha bujica crnila, skupljajući se oko mog kreveta kao odvoda bez čepa. Rječice i potoci su se ulijevali u moju sobu zabrinjavajućom brzinom, šum utjecanja je zaglušio buku tramvaja izvana.
Bez sumnje, htjelo me utopiti.
Prozori se nisu dali otvoriti, stoga mi nije preostalo drugo nego da ju popijem prije nego mi dođe glave. Zagrabio sam i počeo ispijati gorčinu koja mi je namijenjena, jednu čašu za drugom.
*
Bila je to jedna od onih nesreća kad ti jeza prostruji kroz kičmu, a pogled se sam odvraća od prizora na cesti podređen prirodnim gađenjem zbog toga što nešto organsko sad teče po asfaltu, te nije bilo sumnje da je nesreća strašna kad pod naletom teške mašinerije krhka ljudska ljuštura zadobije krila i nađe mjesto za počivanje nekoliko metara niže.
Svjedoci su kosti pod čudnim kutem.
Onoga koji se tu samo zatekao zaprepastilo je što je nakon huke i zvuka za koji je bio siguran da će ga progoniti u snovima, neprirodan zvuk u pokušaju zaustava metalne sile, zaprepastilo ga je što se žena podigla s mjesta nesreće i namjestila svoje kosti u bijesu, razjarena štoviše takvim naglim prekidom misli i nasilnim pokušajem da se njen duh rastavi od tijela, snagom Onoga kome je nanesena nepravda razbila je prozore na autu i izvukla Onoga koji nije mario dovoljno s njegovog vozačkog mjesta i naučila ga pameti.
Gledajući nadrealan prizor osvete, Zetečenom su stvari odjednom zadobile bistriju nijasnu nedokučivog. Otišao je kući, spakirao svoje stvari i iselio se istog popodneva od svoje supruge, ostavljajući i nju i djecu upitnog podrijetla siguran da nepravdu nije potrebno trpjeti niti ako vam je smrt u pitanju.