Crtež koncem na žutici

Preuzimajući mitološke, biblijske ili literarne reprezentacijske modele, bilo da se radi o Penelopi ili Suzani i starcima, preuzimajući stereotipne motive u okvirima kompozicija kojima konstituira situacije, ili pak smještanje rada u okvire rodnog diskursa, storytelling Ines Matijević rekonstrukcija je pred-teksta, priče, reaktualizacija i afirmacija senzibilnosti prema potisnutim ili zaboravljenim tehnikama i mediju. Umjetnicu zanimaju premještanja različitih uzoraka i oblika iz jednoga u drugi kontekst tako da odabrani uzorak citira, reinterpretira i prevede u suvremeno prihvatljiv i prepoznatljiv jezik. Penelopa ne predstavlja samo žensku figuru za šivaćim strojem, i vjernu ženu, nego se nastavlja na jedan od prethodnih ciklusa Ines Matijević (u kojima se bavi participacijom žena u društvu. Zanimaju je premještanja različitih uzoraka i oblika iz jednoga u drugi kontekst tako da odabrani uzorak citira, reinterpretira i prevede u suvremeno prihvatljiv i prepoznatljiv jezik fotografije – kojom se koristi kao “sakupljačem” podataka. Niz tema s tog područja obrađuje u raznim tehnikama i medijima, crtežom, elektronskim medijima, zvukom... Motive inscenira sama po uzoru na biblijske, starozavjetne, ali i društveno stereotipne situacije.). Tipično ženska tema u tipično ženskoj tehnici. Giselda Pollock u eseju Modernost i prostori ženskosti, pišući o opusima Berthe Morisot i Mary Cassat, naglašava prostornu i rodnu matricu moderniteta i ukazuje na prikaze interijera i prisutnost privatne sfere kao specifičnosti u radovima umjetnica. Crtež koncem kao da i sam predstavlja metaforu ženskog ručnog rada. Autoreferencijalan, na razinama da se zatvara u sebe, možda i autobiografski, rad metareferencijalno upućuje na vlastiti medij i postupak. Motiv je konturno izveden koncem na višemetarskoj praznoj podlozi od tkanine – na žutici, kao znak na bespredmetnoj bijeloj plohi na kojoj kao da lebdi, bez težine tijela, bez uporišta – optičkog, moralnog, simboličkog ili fizičkog, materijalnog. Poput stanja usamljenosti ili nesigurnosti, gdje se i simbolički gubitak tla pod nogama manifestira gubitkom koordinata prostora. Priča nije samo ispreplitanje značenja. Priča je tkanje, kao što u poretku označavanja i interpretacije konac predstavlja sredstvo gradnje priče ili slike, povezanost – tkanja i teksta ukorijenjena u značenju i etimologiji latinske riječi riječi textum, što znači “tkanje” (od textere u značenju “tkati”). 

Percepcija i mediji

Ciklus je prvi put predstavljen na izložbi Re/Konstrukcije u Galeriji Waldinger u Osijeku, u travnju ove godine. Lomovi i imaginacija u umjetničkim postupcima dovode se u vezu s prevođenjem ili metodama reprodukcije. Dekodiranje iluzija ili propitivanje stvarnog na suptilan način očuđuje naše svakodnevno razumijevanje prostora i vremena. Rekonstrukcije se bave pojmovima transpozicije i prevođenja, ponovnog čitanja, sastavljanja i procesa proizvodnje značenja, načina kako se značenje premješta te kako se okolnosti diskursa rekontekstualiziraju sjećanjem, prepoznavanjem i netransparentnošću jezika. Konceptualni naglasak u stvaranju djela ne počiva prvenstveno na prijenosu činjeničnih informacija, nego više na osjećaju značenja. Pretpostavka je da društveno uvriježen okvir omogućava komunikacijsku razmjenu (na osobnim i kolektivnim razinama) i intersubjektivnost. Podtekstualnost mnemoničkih slika tvori “tradiciju” u etimološkom smislu, kao predaju ili prijenos određenih značenja; subliminalno pamćenje – prihvaćanje ili preobražavanje kao kriterij umjetnosti u “mnemotehnici lijepog”, tvrdi Hal Foster, dok u Teoriji citatnosti Dubravka Oraić Tolić opisuje citatnost kao svojstvo intertekstualne strukture, kao eksplicitan proces pamćenja kulture. Postupak ponavljanja uključuje i re-kreaciju stvarnosti – prostora, mjesta, pokreta i teksta. Prostornih praksi, svakodnevnih aktivnosti, memorije. Percepcije i medija. Imaginarnih i stvarnih radnji koje ljudi poduzimaju te njihova strukturiranja putem kojih se može uobličiti naznaka razlike. ?

Kao strukturna okosnica i mnemotehničko sredstvo ili kao postupak proizvodnje ritma ponavljanje omogućuje gradnju složenijih značenjskih obrazaca. Među brojnim tumačenjima kojima se nastojalo pronaći uzroke česte pojave repetitivnosti, karakteristična umjetničkog postupka, pojavljuje se psihoanalitički pojam traume. U djelu Return of the real Hal Foster repeticiju tumači definicijom traume kao promašena susreta sa stvarnim, odnosno gotovo instinktivnom potrebom da se stvarnost, koja je promaknula, pokuša iznova rekonstruirati. Kao demonski intenzitet kojim organizam žudi ponovno uspostaviti stanje nelagode ili zazora. Stoga ponavljanje postoji kao nesvjestan mehanizam (automatizam radnje) koji prethodi stvaralačkoj intenciji, naknadno se kontekstualizira kao estetički postupak.

Uspostavljanje odnosa

Tehnikama preobrazbe, hibridizacijom slike prožimaju se umjetničke vrste i mediji, (re)konstruiraju se priče, povijest i kultura. Pronalazimo karakteristike koje uz različite tehničke mogućnosti uspostavljaju vezu s poviješću (pomoću) medija. Radovi transformiraju privatnu percepciju u vizualni jezik postupcima ironije, ponavljanja, gomilanja, dokumentiranja, jukstaponiranja, fragmentiranja, poetikom intime i autoreferencijalnim aspektima uspostavljaju odnose prema umjetničkom i izvanumjetničkm kontekstu te prema institucionalnom galerijskom prostoru.