*
Ponoć. U Zagrebu gore ulična svjetla. Niz ulicu se miče spodoba, krupna tjeleskarda, sa šeširom, pod pazuhom smrdljiva. Božić je ugleda, uplaši se, ali odluči ipak nastaviti dalje, prema tjeleskardi.
Božić: Oh, pa to ste Vi, gdine Krleža.
Krleža: Nego kako!
Božić: Otkud naš slavni pisac tako grozno smrdi?
Krleža: Išao sam dolje do mosta. Babe kažu da se na mostovima sklapaju ugovori s vragom.
Božić: Niste valjda sklopili ugovor s njime?
Krleža: Ma jesam, ali još ranije, sad smo sređivali neke anekse i papirologiju. Znate kako ta birokracija funkcionira kod nas.
Božić: A da, da, znadem. Nego, kažite mi milostivi, a kakav ste to ugovor s njime sklopili?
Krleža: Ta baš onaj u kojem će sam vrag kakvom mađijom načiniti da ljudi vole moja djela i kojim bi me on načinio piscem.
Božić: Ta zna se, to objašnjava mnogo toga.
Krleža: Itekako, gospodine. Laku noć Vam želim.
Božić: Laku noć, gospodine.
*
Sjede Krleža, Marulić i Ujević. Reče Matoš, prolazeći pored njih:
Budale!
Pisci se ne okrenu. Matoš ponovi:
Budale!
Pisci se ne okrenu. On će ponovno:
Budale!
Pisci ni da mrdnu. Matoš na to poludi i obrati im se:
Oj, jadni i propali pisci koji ništa dobroga u životu nisu napisali!
Ovaj se put sva trojica okrenu i rekoše u isti glas:
Da? Izvolite, gospodine!
*
Krleža se požali Matošu na bolove prilikom pisanja:
Znaš, bole me prsti, prije svega, od držanja olovke. Zatim, boli me donji dio leđa, od sjedenja, čak sam razmišljao na trenutke pisati stojeći, ali nikako ne mogu nabaviti prikladan stol. Poslije toga, boli me gornji dio leđa, ne znam od čega je to. Nekad me bole i podlaktice, bit će da je i to od pisanja, nisam sasvim siguran. Boli me i glava često, nekad me baš probada kroz čelo, zapravo kao da kakav mač s jedne strane čela uđe u glavu, a na drugu stranu iziđe. To je zasigurno od silnog razmišljanja. Ima toga još, ali me zanima da mi ti nekako predložiš što bih ja mogao raditi povodom toga.
Matoš će na to vrlo jednostavno:
Učini uslugu i sebi i drugima i prestani pisati.
*
Krleža je užasno loš pisac! – povika Matoš, na opće zaprepaštenje ljudi u restoranu.
Što ti je, mili, kad si tako razdragan i teatralan danas? – upita Ujević, nepristojno srčući vrelu crvenu juhu.
Kategorički tvrdim da ste i ti i Krleža idioti! – reče Matoš i prekriži ruke, zatvori oči i podigne glavu, kao kakvo dijete.
Pretjeruješ, mili. Istina, Krleža ima malo problema s mozgom, a ja s alkoholom, ali to ne znači da smo loši pisci ili čak idioti. – smireno će Ujević.
Seljaku jedan smrdljivi! – povika Matoš, ispod sakoa izvuče revolver i upuca Ujevića.
Priča se da je Matoš proveo ostatak dana lutajući Zagrebom u namjeri da isto nečovještvo uradi i jadnom Krleži. Nepoznato nam je kako je taj slučaj završio.
*
Krleža se nesretnim slučajem našao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Prije njega su vladali pop Dukljanin, Marulić, Gundulić, Frankopan, Mažuranić, Matoš, Ujević. Svi su oni bili loši pisci, alkoholičari, izjelice, prosjaci, narkomani, lopovi i klošari. Krleža se morao značajno potruditi da ih sve nadmaši u tome. Trebamo se svi diviti njegovu uspjehu.
*
Hektorović sjede u čamac i ode na Šoltu. Zapravo, pogriješio sam, Marulić je išao čamcem na Šoltu. Ili je Zoranić išao brodom na Cres? Ne, ne, Petrić je sa Cresa, a Gundulić je išao na Šoltu. S nekim ribarima. Bit će da su dva ribara bila s njime. Matoš i Ujević, mislim da su se tako prezivali ribari. I tako su njih trojica išli na Šoltu, u nekom čamcu. Gundulić, Matoš i Ujević. Usput su pričali i vjerojatno igrali Čovječe, ne ljuti se. Možebitno je da su usput jeli čokolino, ili bar sličnu hranu za djecu.
Poanta priče je da su se dobro zabavljali. Oh, da, a i to da zapravo nije bitno tko je od njih išao na Šoltu i što je tamo radio. Koja bi se budala još zamarala tom pričom iz rane povijesti domaćeg turizma.
*
Na nekoga mi ličite, gospodine. – reče Matoš.
Možda na Baudelaira? – upitno će Krleža.
Ne, ne, nikako.
Da nije na Branda? – Krleža nastavi.
Oh, ne, pobogu, ne. – negira i dalje Matoš.
Da nije na Bogarta?
Oh, Jesus Marija, nikako! Vjerujem da mi ličite na Pingvina iz Batmana! Hahaha! – pobjedonosno reče Matoš, pljune Krleži u lice, zapjeva, izvadi nekoliko kovanica iz džepa i baci ih Krleži pod noge kao kakvom bijedniku.
*
Krleža se našao u situaciji da nije mogao dovršiti roman koji je započeo čak prije tri godine. Uložio je u njega i odviše vremena pa se iz očaja obrati Ujeviću.
Ujević se nikako nije razumio u pisanje romana i predloži Krleži da bolje piše kakvu poeziju. Miroslavu to ni malo nije pomoglo. Odluči se okrenuti Maruliću.
Marulić nije ništa znao o pisanju uopće te Krleži predloži da jednostavno prepiše iz nečijeg tuđeg djela, jer je to najlakši posao, ali Krleži bi neugodno to raditi pak se okrene kome drugom do Matošu.
Nađe Matoša kako čisti pušku i upita ga za savjet, ispričavši mu što se sve zbilo s prethodnom dvojicom. Matoš mu na to reče:
Ako ikoga od vas trojice samo još jednom vidim s priborom za pisanje u rukama, poubijat ću vas k’o zečeve!!!
*
Što ste po zanimanju, gospodine? – upita šalteruša.
Pisac. – reče Krleža.
A po nacionalnosti?
Hrvat.
Čekajte, hoćete reći da ste Vi onda hrvatski pisac?
Tako je, madmazel. – potvrdi Krleža.
Izvrsno. Imamo sjajne popuste za gospodu Matoša, Cvitana i Mandića.
Nije mi jasno. – zbunjeno će Krleža.
A koji ste Vi od te trojice? – upita šalteruša.
Nisam nijedan, ja sam Miroslav Krleža.
Hah, žao mi je, gospodine. Vi niste na našoj listi.
Kako to mislite?
Pa svima je jasno da su u čitavoj povijesti u Hrvatskoj samo tri osobe znale pisati, i to baš Matoš, Cvitan i Mandić.
Ali ja sam nadaleko slavljen i poštovan. – pobuni se Krleža.
Mene to niti najmanje ne zanima. Možda da probate na nekom drugom odjelu, za dosadne pisce ili tako nekako. Ugodan Vam dan želim.
*
Popa Dukljanina je lako prepoznati, ima bradu i piše nepotrebne stvari. Marulića je lako prepoznati, ima glavu u obliku gljive i prepisuje bespotrebne stvari. Čak je i Dživu Gundulića lako prepoznati, nosi smiješnu periku i piše o smrdljivim jarcima. Šenou je isto lako prepoznati, ima bradu i šiljast nos i piše bespotrebne stvari. Matoša ćemo prepoznati po slavnim brcima i po tome što piše bespotrebne stvari. Ujević, on je pak prepoznatljiv po šeširu i boci rakije, ali i po tome što piše bespotrebne stvari. Nakon njega, Krležu je doista lako prepoznati jer liči na Pingvina iz Batmana i pored toga piše bespotrebne stvari. Za razliku od njih, Dalibor Cvitan nije baš lako prepoznatljiv na ulici, ali se zna da on piše doista dobre stvari.